Monografija milozvučne manije

„Mance je bio zarazan“, rekla je nedavno u Klubu Močvara Helena Klakočar o Milanu Manojloviću Manceu, glazbeniku i likovnom umjetniku. Zaraza, čini se, još traje, jer je te večeri u veljači Močvara bila posve puna, a prigoda je bila predstavljanje monografije pod nazivom Mance – tajna starog hrasta (tajna starog hrasta je ona koju čuva, naravno, javorova grana iz istoimene Manceove pjesme).

foto: Ratko Mavar

Na predstavljanju monografije uz Klakočar su govorili i Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, Emil Tedeschi, Kornel Šeper, Tomo in der Mühlen, Ivana Percl i Darko Rundek. Uživo se javio i Aleksandar Zograf, a trebao se iz inozemstva oglasiti i Zlatko Burić Kićo, no nije uspio (napisao je, međutim, tekst za monografiju).

Raznorodnom družinom kormilario je Mario Kovač, vješto je potičući na prisjećanja o Manceu i upozoravajući na probleme koji proizlaze iz toga što se ljudi ne sjećaju uvijek što se događalo na umjetničkoj sceni, „iz raznih razloga“.

Gore: Hrvoje Piletić Pile, Mance, Tomo Johannes in der Mühlen i Igor Zambeli Slojmun; dolje: Dražen Pencel Pink i Jurij Novoselić Nitrosax, bend Korowa Bar u Kulušiću, 1982. / Foto: Darko Vukov Colić

Mnoge su rečenice na predstavljanju započinjale s „prvi put sam ga vidio…“ „prva pjesma…“ „sjećam smo kad smo prvi put…“ itd. (pri čemu smo čuli i deklinacije „Manceom“ i, rjeđe, „Mancetom“). I bez prethodnog znanja ubrzo biste shvatili da se radi o kultnom liku, do te mjere da je iznimno važno već i kada ste ga čuli, ili vidjeli, prvi put. Neobično velika količina ljudi bila je spremna podijeliti svoja neobična sjećanja na neobična čovjeka – tim neobičnije što je među njima sjedio i on, umjetnik Mance, tema monografije i prisjećanja.

Neobičnost njegove nazočnost ogleda se i u tome da se Mance prije mnogo godina zapravo povukao iz javnosti; uglavnom kod kuće, kažu, crta i igra šah. Propustio je i dodjelu nagrada Rock&OFF prije dvije godine, kada je nagrađen za životno djelo.

foto: Ratko Mavar

Helena Klakočar je s Manceom studirala na Akademiji likovnih umjetnosti, nakon čega su osnovali skupinu ZZOT i namjerno se okrenuli likovnim praksama kakve se nisu učile na Akademiji. No prije toga, kako doznajemo iz monografije, Manceu su nakon prijemnog ispita na ALU-u rekli da su njegovi crteži, figure i aktovi „najpoetičniji, kao da su leptiri letjeli preko papira i ostavili prašinu s krila“. U grupi ZZOT Mance je poslije bio i sa Željkom Zoricom Šišom, Mirjanom Vodopija i drugima te su održavali izložbe, radili stripove i animirane filmove, a izlagali su i na izložbi documenta u Kasselu.

Aleksandar Zograf: Evelina

Tih osamdesetih godina Mance se već pomalo bavio i glazbom – iako će i poslije biti poznat po tome da često nema vlastiti instrument, već gitaru posudi netom prije nastupa. Poslije će za časopis Nomad reći: „Taj je likovni dio u meni psihopatski, a muzički dio je ekstrovertiran.“

U alternativnim umjetničkim krugovima stvarale su se komune u kojima se družio s likovnjacima, glazbenicima, kazalištarcima. Radio je plakate za koncerte – Tomo in der Mühlen, koji je poslije s njim bio u Korowa Baru, prisjetio se plakata koje je Mance, baš svaki, ručno izrezbario škaricama za nokte. Zatim je Mance postao članom nekoliko glazbenih sastava od kojih su neki imali možda jedan ili dva nastupa (no o njima se pronio glas). Prije Korowe, to su bili Sumrak, Gospođa Nada, Piki Paus…

A zatim je, sredinom devedesetih, Mance glazbom došao na korak do, recimo, masovnije prisutnosti. Njegov album Čovjek iz Katange na kaseti je 1996. objavila izdavačka „kućica“ Kekere Aquarium, koju su osnovali Javor Jeić i Kornel Šeper, koji je ujedno i urednik monografije (a u njoj možete doznati i da je Šeper došao na ideju da se Manceove pjesme snime dok je prodavao novine na raskrižju Savske i Vukovarske, a Mancea je prvi put čuo kako pjeva i svira sâm za sebe u Studentskom centru). Šeper je Mancea probno snimio, ali i shvatio da je za Manceov neobičan stil najbolje da snimka nastane bez mnogo priprema.

Igor Hofbauer Hof i Mance, 1999. / Foto: Marko Čaklović

Važno je ne biti pretenciozan

Album je u svojoj sobi snimio Ivan Marušić Klif, koji se toga prisjetio i za monografiju i na predstavljanju. Posudio je magnetofon od Cokija iz grupe Jinx, Šeper je donio gitare i snimali su na dva kanala. Drugi album, Plavi bar, Mance je snimio 1998. godine, ovog puta u studiju. U Močvari je na tu temu dobacio da mu je do danas najdraži album koji je snimljen u sobi, „al’ koga to zanima.“ Dobacujući povremeno tijekom promocije, rekao je i da je važno „ne biti pretenciozan.“ Uz Manceov vječni autsajderski status, na promociji je spomenuta i izvedenica autorsajder.

Mance u ono doba češće održava koncerte. Trubač Igor Pavlica s njime je tada često nastupao i, kako je naglasio Mario Kovač, „najbolje se snalazio s Manceom“. Pavlica je neko vrijeme bio i Manceov menadžer, na spomen čega se publika u dvorani nasmijala.

Teško je, naime, povezati Manceovo djelovanje s klasičnim pojavama kao što su menadžeri, a i Pavlica je i na predstavljanju i u tekstu za monografiju naglasio da je glavni element njihova koncertnog djelovanja bila „nepredvidivost“ te da je „uvijek bilo napeto.“ Za monografiju je pisao o svojem „prijatelju“ i „umjetniku“ Manceu, kojega je opisao i ovako:

„Mance je maestralan, maestozan, mesijanski mekan i mio / miran, misaon i mantrično muzikalan / milozvučan i maštovito manijakalan.“

Foto: Goran Pavelić Pipo

Na spomen nepredvidivosti, Mance se ubacio rekavši da „izvedba nikad nije ista – kao u gastronomiji.“ U glazbenim ali i drugim projektima Manceovo djelovanje, uz originalnost izričaja, obilježavaju česte promjene raspoloženja, otkazivanja, povlačenja iz javnosti pa i pokoji željno iščekivani povratak. Više je autora u monografiji usporedilo Mancea sa Sydom Barrettom, vjerojatno kako zbog glazbenih tako i zbog izvanglazbenih osobina, a Zlatko Burić Kićo zapisao je da ga je Manceova glazba najviše podsjećala na Jonathana Richmana.

Pišući o prva dva Manceova albuma, Ante Perković je zapisao da su na njima „prekrasno čudne, iščašene pjesme, dječja poetika s genijalnim obratima, sasvim specifičan glas i interpretacija.“ Vrlo neobičnim stihovima i „oriđinalskom“, ležernom izvedbom te zvukovno nemarnim stilom, pjesme poput ”Dva” ili ”Javorova grana” ubrzo su stekle publiku po Zagrebu, no Pavlica svjedoči da su dobivali i pozive na nastupe u drugim gradovima. Gitarist Franjo Glušac u monografiji također piše o tome da je Mance donio nov kantautorski način sviranja gitare, a I. M. Klif upozorava:

„Manceove pjesme nisu fiksirane, postoje više kao neke ideje ili skice koje se uvijek iznova mijenjaju.“

Mance je poslije objavio album Melodije sobe i predsoblja, koji Kornel Šeper zove njegovim najboljim, iako nije donio, uvjetno rečeno, hitove, a Ante Perković nazvao je album „ljekovitim.“ Šeper je poslije objavio i singlicu s nekima od (brojnih) Manceovih neobjavljenih pjesama i naslovljenu Mekani hitovi za mekani grad.

Album Čovjek iz Katange poslije će Dubravko Ivaniš Ripper pokloniti Emilu Tedeschiju, uz napomenu da je to „srž muzike“. Oduševljeni Tedeschi poslije se dao u potragu i za neobjavljenim Manceovim materijalom, a zatim je inicirao objavljivanje svih albuma na pločama, s popratnom knjižicom. Knjižica je u međuvremenu, na sreću čitatelja i poklonika, mutirala u ovu monografiju od gotovo petsto stranica.

Ivana Percl, koja je naglašavala da na promociji sudjeluje prije svega kao prijateljica, rekla je indikativnu rečenicu: „Ne možeš se družiti s Manceom, a da ga ne poželiš dokumentirati.“ Monografijom Tajna starog hrasta doista je opsežno dokumentiran: uz vrlo bogatu zbirku crteža, stripova i fotografija, ona sadržava biografijske tekstove, analize i niz prisjećanja – nove i stare tekstove iz pera Kornela Šepera, Marija Kovača, Davora Gopca, Zlatka Burića Kiće, Helene Klakočar i mnogih drugih, uz ponovno objavljivanje starih intervjua i prikaza.

Monografijom Tajna starog hrasta doista je opsežno dokumentiran: uz vrlo bogatu zbirku crteža, stripova i fotografija, ona sadržava biografijske tekstove, analize i niz prisjećanja

Uz to, u monografiji je i kronologija Manceovih nastupa, kronologija izložbi, popis albuma, filmova i performansā, reprodukcije plakata i programa (možete, recimo, vidjeti što se sve moglo vidjeti i čuti u Galeriji SC/esce u ožujku 1991.), popis nagrada i nominacija te bibliografija. Aleksandar Zograf stripovski je ‘ocrtao’ svaki od albuma.

Materijala je, očito, bilo doista mnogo, što je uvijek dobra početna točka, no trebalo ga je i naći i urediti. Izdanju koje se odnosi i na glazbu i likovnost nude se mnoga vizualna rješenja, a posve je očito i da su se Manceovi suradnici i suputnici kroz život rado odazvali pozivu da nešto kažu/napišu za monografiju – bilo o ranom koncertu, o sjedenju na klupi i susretu s policajcem, o igranju nogometa u mladosti, ili o nekoj izložbi.

Ipak, i uz bogatstvo materijala i uz financije koje je osigurao Manceov poklonik Tedeschi, jasno je da rad na monografiji nije mogao biti lak. Točnije, da je bila riječ o opsežnom, preciznom i vjerojatno opsesivnom radu. Grafički urednik i likovni oblikovatelj je Tomislav Vranić Vrana. Urednik monografije je Kornel Šeper, a izdavači su Dan Mrak, Udruženje za razvoj kulture URK i Klub Močvara.

„Dobrodošli, upoznajte Mancea“, piše Šeper, i monografijom se to može – onoliko koliko je to uopće moguće za enigmatskog umjetnika. No Tajna starog hrasta pritom je i slika jednog vremena, jednoga grada, jedne scene (s više rukavaca) te je i po tome vrijedna.

Neke alternativne pojave – da, alternativa je samo jedna, no unutar nje je mnogo sastavnica – ugase se same, neke postanu srednjom strujom, odnosno, proguta ih komercijalni aspekt. Rijetki ostanu alternativom što god bilo. Mance je i svakoj novoj generaciji ostao alternativa („sloboda je uvijek alternativa“?), a to je, čini se, barem dijelom zbog osobine koju je u monografiji precizno naveo Damir Bartol Indoš: „Sloboda na koju se Mance odluči straši mnoge ljude i zbog toga on uvijek ostaje na margini.“

Studijski je zapis loš, pjevao je Mance ležerno, skoro kroz smijeh, ja tolko truda dao sam, al ništa od toga / studijski je zapis loš. Ako i nije loš, jer i taj studijski je zapis zapravo dio njegova stila, tiskani zapis, Mance – tajna starog hrasta, posve je daleko od lošeg zapisa i mnogim umjetnicima poželjeli bismo ovakav tretman.

Sloboda na koju se Mance odluči straši mnoge ljude i zbog toga on uvijek ostaje na margini