Nakon trinaest godina na sceni, Mašinko se čvrsto ukorijenio u mjesto omiljenog benda zagrebačke studentarije, ali i značajnih punk imena regije.

Njihovo ime naći će se na svakom drugom festivalu za omladinu. Ondje će utjeloviti svoju ulogu svačijeg dobrog starog prijatelja za pijančevanje, harmoniziranje i grljenje pod mokrim pazusima.

Sinonim su za himnične punk pjesmuljke koji romantiziraju studentski život, opijanje, veselje i filozofiju iz kartonskog vina. Ničeg od navedenog nije manjkalo ni na Rapsodima, samo su, kako naslovna pjesma nalaže, ovog puta tekstovi prožeti antičkim i filozofskim motivima.

A i ovog sveprisutnog veselja sve je manje. Pomiješano je sa svakodnevnim sivilom spoznaje prolaznosti i društvene nepravde koja nas neizbježno okružuje i podsjeća da ne živimo u najsvjetlijim vremenima. Trend je to, primjetno je, u svakom novom izdanju, nevezano za Mašinka. Moglo bi se reći da se radi o generacijskoj boljci. Svi smo malo tužni, ali imamo snage za dalje.

„Svi bi ukrali plamen i poklonili ga svijetu,

jutrom orlovi grizu tvoju besmrtnu jetru…“

 

Dvama singlovima, ”Sitne duše” i ”Pozovite rapsode”, najavili su nadolazeći album. Iako na albumu ima boljih pjesama, dvije odabrane savršeno tematski predstavljaju album. Uz Mašinkovu energičnu, ali melodičnu buku i pamtljive refrene progovaraju o svemu spomenutom ranije.

”Sitne duše” služe kao upozorenje na sitničave i povlaštene pojedince te podsjetnik da se u našem društvu skriva mnogo takvih ucrvalih voćki. ”Pozovite rapsode” još je jedna Mašinkova himna koja poziva na veselje i radost bezbrižnog druženja jer upravo je ono stalna nirvana uslijed sveprisutnog propadanja i neimaštine. Oba će se zarazna refrena zasigurno naučiti i oriti dvoranama.

Oba su singla dobila i simpatične spotove. ”Sitne duše” popraćena je vrhunskom suradnjom s legendarnim Radislavom Jovanovom Gonzom i njegovim cijelim snimateljskim timom, a singl ”Pozovite rapsod” dobio je topao kućni video druženja benda koji je snimio Marko Nemec, a montirao Hrvoje Badouin.

No, najbolje na albumu rezervirano je za nekoliko drugih bisera. Jedina balada, ”Ono što si ostavio”, slika tmurnog sivog jutra, vlakova i tramvaja, odlazaka i neostvarenih snova, ali istovremeno budi topli duh nostalgije i djetinjstva. Premda se pjevač Šulc gubi u ovim laganijim notama koje zahtijevaju nježnost i doziranost, spašava ga pažljivo probrana progresija akorda koja budi gorko-slatke emocije i gradacijski se pojačava prema kraju.

”Na ramenima divova” ima najbolje od melodičnog višeglasja uz distorzirane gitare koje volimo kod ovakvih bendova, a ”Preko zidova” skroz je autentičan i neobično pozitivan pogled na slomljeno srce.

I dalje su refreni i pjevna višeglasja najjače Mašinkovo oružje i na ovom su ih albumu stvarno isklesali.

Ono što popunjava mjesta između refrena često, posebice na najavnim singlovima, zvuči kao prepotentno prenemaganje vječitog studenta koji je, iz silnih semestara, izvukao samo velike i puste riječi, filozofske pojmove i bezimene junake iz antičke Grčke. Ipak, u nekim trenutcima, kao na ”Ono što si ostavio”, našlo se mjesta za sirovu emociju čija iskrenost i jednostavnost nadilazi i pobjeđuje kompleksne metafore žedne akademske interpretacije.

Naravno, potonje nije kvarilo cijeli album. Bilo je tu introspekcije (”Noć s petka na nedjelju”), internih fora (”Džingis Kan”), spomena idola (”Skoro pa nešto”), nade i prkosa (u simpatičnoj ”Život tombola”).

Sve su pjesme popraćene klasičnom formulom. Red melodičnih rifova, red polusolaža, red harmoniziranog deranja, red bubnja i red bas linije – koja, kod Mašinka, oduševljava iz albuma u album.

Pozovite rapsode nije najbolje što smo čuli i što ćemo čuti od ove šestorke. Ali nije ni loš album. Samo nisu iznenadili. Ali možda nisu ni htjeli ni trebali. Možda smo dobili baš ono što nam je potrebno. Još jednu zbirku pijanih slogana za vesela druženja, s nekoliko vanrednih iznimaka. Dobrog materijala za sljedeću sezonu koncerata imaju i to je najvažnije jer su na daskama pozornice najbolji. Tamo ćemo ih i slušati. I možda na cugama prije izlaska.