Mate Ponjević - Tigrova mast

Tigrova mast smirila nam je sve simptome koji se javljaju u rano proljeće – od nestabilnog vremena, glavobolja, poslovnih obveza, bespotrebnih nervoza.

Gdje su ti dugo najavljivani topli dani? Što je s vrućim noćima? Je li alergija već počela ili sam prehlađen? Hoću li ikad prestati slušati novi album Mate Ponjevića iznova i iznova? Sve su to pitanja na koja bih volio imati odgovor. Da ne ispadne kako sam reklamirao prirodni balzam, Tigrova mast novi je album zagrebačkog glazbenika i zahvaljujemo što je došao naglo kao nedavna promjena vremena koja je zadala probleme metropoli.

Ponjevićevo izdanje nije zadalo katastrofalne udarce glavnom nam gradu, ali glazbenoj sceni je donijelo tektonski pomak od barem tri divovska koraka naprijed pa već s Tigrovom masti nagovješćujemo prekrasnu i sadržajnu godinu za albume. Nitko se nije nadao niti se mogao nadati da će Ponjević samo godinu dana nakon prvijenca Sve na Orfanele staviti sve na drugi album – i pogoditi. Iako se radilo u proljeće 2025. o vrlo dobrom debitantskom izdanju za koje bi mnogi rekli da ga ne može baš odmah nadmašiti, već ću u početku istaknuti da je Tigrova mast ovog tjedna, mjeseca, godine must listen.

Mate Ponjević / foto: Filip Kovačević

Već sam pomalo i dosadan prijateljima kojima sam pustio album ili pojedinačno pjesme u proteklih desetak dana, pojašnjavajući im da je to njihov soundtrack u šetnji ili na biciklu, ponekad za partyje, ponekad za tugovanje. Džungla instrumenata giba nas od ”Od kad sam tebe sreo ja” pa do ”’Tihe riječi“, kojom Ponjević maestralno zaokružuje i zakucava, nimalo ne bježeći od raznih inspiracija, ali i vlastitih, originalnih melodija koje vam ostaju – ako ne na prvo, onda na drugo slušanje – duboko u uhu.

Nešto što bi nas moglo obuzeti

”Ljetne kiše” objavljene su kao singl početkom veljače, ali ako bih ju rangirao s ostalim pjesmama na albumu, ne bi ušla ni u Top 5. Time ne umanjujem singličnost ”Ljetnih kiša”, već pokušavam započeti priču koja vozi u petoj brzini. Optimistični ton ”Od kad sam tebe sreo ja” u poluljubavnom svijetu već nagovještava da bismo mogli svjedočiti nečemu što bi nas moglo obuzeti pa se u glavi stvara sve manje upitnika, a da ni ne znate, album vas poput tigra kandžama stišće sve više i više.

”Ruža u reveru” jednostavno ima ono nešto. Hitoidnost i atmosferu osamdesetih (Denis&Denis), elegantnost u refrenu, apsolutno zarazno „pa-parapapapapa-pa“, zavodljiv prateći vokal. Stav pjesme je da smo spremni za borbu koja je pred nama i ovaj synth-pop komad je nešto na što ćete se nakon prvog preslušavanja željeti vratiti.

Rijetko kad se na prvu usuglasim s albumom. Pokušavam pronaći rupe, popunjavanja, trošenje vremena, okretanje sata kako bi dovukli studijsko izdanje kraju. Ne bih rekao da je Ponjević u ovom slučaju popunjavao minutažu, ali odmah ću istaknuti ”Happy Meal” kao nešto što mi odudara od ostatka, dok su ”Lijepe pjesme” trosekundna uvertira u indie-rock baladnu ”Ona”, nešto što je dobar stari Oasis volio stavljati na B strane pa su odjednom pjesme postale dio njihovog stalnog repertoara.

Malo smo izašli iz uobičajenog kronološkog pristupanja albumu tek toliko da nam se oslobodi flow za trio pjesama o kojima također možemo razgovarati u kontekstu budućih singlova. Neka Mate odluči što je najbolje u biranju između pametne upotrebe dosad neopjevanog ženskog imena ”Margareta”, teškaške neodisco gromade zvane ”Lucky Luke” i sanjivo-istočnjačkog djela ”Na peronu”. Taman sam negdje na dobro poznatom kauboju koji luta prerijom rekao sebi da od Ki Klopovog Otopljenog disca nisam bio toliko zainteresiran za to što će nadoći sljedeće, kad me Ponjević nikad brže demantirao, pročitao misli i prije nego što bih uspio izustiti „Mogli biste napraviti nešto zajedno…“, Jakov Ramničer i Luka Žigolić pojave se iz tame da pokušavaju zauzdati sve divlje konje koji se nalaze ”Na peronu”.

I dok spomenute ”Ljetne kiše” imaju više rap-trap prizvuk nečega što sam siguran da je možebitna sprdnja te na ovaj ili onaj način postoji na našoj sceni u puno lošijem obliku, ”O ljubavi” je prva koju sam trebao instantno staviti na repeat. U „sporijim“ pjesmama ponekad se najviše autor stavi na sunčevo svjetlo i ogoli do kraja, a Ponjević je to na ovom albumu napravio dva puta. Prvi put je to s, barem prema ostalima, minimalističkom ”O ljubavi” koja drži više duše u nimalo pretencioznim stihovima. Znamo koliko je teško govoriti i pjevati o ljubavi, a da se na kraju ne posramimo napisanog.

Vokalni kameleon, ali i aranžerski vješt

Posljednja, ”Tihe riječi” nepregledna je dubinom balada kakve se ne bi posramili ni oni indie bendovi s početka 2010-ih, a kada tome pridodate nešto Mediterana, teških vrućih ljeta, hipnotično ponavljanje „volim te“ uz gitaru koja doziva neprežaljene ljubavi te klavijature s kojima dovršavamo cijelo izdanje, malo je reći da je Mate Ponjević napravio dobar posao. To bi eventualno rekli Amerikanci te krenuli dalje. Ne, ovdje to nije slučaj jer nećemo se odmaknuti od Tigrove masti još dugo.

Loš sam u predviđanjima što se tiče nominacija za razne glazbene nagrade, ali ako imate 40 minuta vremena, Tigrovu mast vrijedi preslušati na najboljem mogućem razglasnom sistemu ili barem visokokvalitetnim slušalicama. Barem do nekog nastupa uživo.

P.S. Može vam se činiti da smo zaboravili, ali nismo. Proći ćemo apsolutno svaku pjesmu s albuma, iako mi se čini da sam do kraja stigao prije nego što sam očekivao, da parafraziram Ponjevića na ”Pusti me da uživam”, broju u kojem pokazuje koliki je vokalni kameleon, a uz to aranžerski vješt jer uklapa italo-disco, synth-pop i funky korijene u benger za zabave, ni više-ni manje nego na materinskom jeziku. Pa nije da sad netko mora pustiti nešto strano kad party umire, a vi želite podignuti ljude! Još malo raznovrsnosti, sad već kao da se pravi važan, Ponjević pokazuje na ”Malo bolji” gdje surađuje s reperom Lukom Škondrom – ŠKOC-om (RH Space Orkestra). Pjesma ima dva dijela: prvi gdje vokalno dominira upravo ŠKOC na svom rep izdanju, ritmom koji raste iz sekundu u sekundu potpomognut bubnjevima, da bi indie synth-pop završnica pripala Mati u jeki koja, što se nas tiče, još uvijek traje.

Vrijedi spomenuti suradnice i suradnike koji su uz Ponjevića zaslužni da je Tigrova mast takva kakvom smo ju pokušali opisati, premda po stoti put toplo preporučujemo slušanje: Donata Vukadinović, Jelena Baričević, Bono Ponjević, Mihovil Eljuga, Branimir Župić, Matej Nakić, Ružica Maurus i Stjepan Nemec, uz već spomenute prvoborce unutar naše recenzije.

Format: online

Izdavač: samidat, uz podršku višemanjezauvijek