'Matrix Resurrections': Simulakrum s recikliranim radijskim hitovima i bez upečatljive techno glazbe

Originalni Matrix je estetski, ali i svjetonazorski neraskidivo povezan s techno glazbom. Najnoviji, četvrti nastavak sage, kojeg je režirala Lana Wachowski, podbacio je u svakom smislu, pa tako i onom glazbenom. Detaljno seciramo što je sve pošlo po krivu.

Prije gledanja – popijte simulatte

Iako spadam u onu konzervativnu struju koja, kada kaže Matrix, misli isključivo na originalni film iz 1999. godine – kojem su već ona druga dva nastavaka iz 2003. bila suvišna – ljubav prema Matrixu ostavila je dašak nade da njegov filozofski narativ može otići korak dalje, čak i dvadeset dvije godine nakon tog originala. Nada je umrla, za razliku od Matrix franšize koja je nažalost ‘uskrsnula’ 2021. godine u vidu četvrtog (i nadajmo se, posljednjeg) nastavka: Matrix: Resurrections. Bez puno okolišanja, Matrix: Resurrections nije isporučio ništa više od onoga što smo očekivali: tek kratkoročno zadovoljenje sentimenta koji se hrani našom nostalgijom. Već nakon foršpana znali smo da idemo gledati loš film i to je upravo ono što smo dobili.

Prije gledanja filma preporuča se da srknete koji simulatte kako biste se održali budnima jer, uz očekivano melodramatičan završetak, ovaj film odlikuje odsustvo bilo kakvih markantnih scena (čak i onih akcijskih, po kojima je Matrix trilogija ostala prepoznatljiva). Matrix: Resurrections, na primjer, nema scena po intenzitetu ravnih onoj legendarnoj u kojoj izdajica Cypher ubija jednog pobunjenika za drugim tako što ih jednostavno otkapča od stroja na koji su priključeni, dok jadnici sebe doživljavaju kao potpuno uronjene u svakidašnju stvarnost, iako su zapravo nepokretna tijela na stolcu preko koje su prikopčani na Matricu. 

Originalni Matrix suočio nas je s dilemom Platonove alegorije o spilji: kako možemo preživjeti izravno suočavanje sa Suncem – s krajnjom stvarnosti – a da ne budemo zaslijepljeni zrakama njegove svjetlosti? Doslovna interpretacija Platonove alegorije o spilji je očita: ljudi percipiraju ‘pravu’ stvarnost samo iz ograničene perspektive, a u svojoj mašti stvaraju imaginarne reprezentacije koje smatraju stvarnima. Međutim, ono što se kod ove interpretacije gubi jest upravo najdramatičnija poanta, budući da mi promatramo alegoriju iz privilegirane pozicije koja nam ovu usporedbu ‘stvarne’ i ‘nestvarne’ percepcije uopće omogućava. Strava naravno počinje kada shvatimo da smo svi mi ljudi iz spilje! Iz pozicije takve potpune uronjenosti u iluziju, kako da se uzdignemo iznad nas samih i uvidimo pravu stvarnost?

Scene kopirane iz originala i nesretan pokušaj kritike kapitalizma

Glavna teza originalnog filma – kako je ono što doživljavamo kao stvarnost zapravo umjetna simulacija koju generira mega-kompjuter na kojeg su ukopčani naši umovi – nije ujedno i njegova najjača impresija. Kako primjećuje Slavoj Žižek u svojoj ‘Paralaksi’, najveća drama leži u prizoru milijuna ljudi zatočenih poput ličinki u tjeskobne kapsule, održavanih na pasivnu životu u amnionskoj tekućini kako bi u stanju hibernacije generirali energiju za Matricu. Tako njihovo buđenje iz virtualne stvarnosti ne predstavlja nekakvo širenje horizonta i osjećaj povratka kući, nego – iznad svega – stravičnu realizaciju svoje zatočenosti u nekakvoj sintetičkoj maternici u koju su uronjeni poput fetusa. To da prosvjetljenje nije nekakav vedar događaj ili uznesenje na cvjetnu livadu iz sna, već da je mračno osvještavanje naše neslobode samo po sebi čin oslobođenja – upravo to je bio filozofski punchline originalnog Matrixa.

Istu ovu ikoničnu scenu kopira i Matrix: Resurrections, a sasvim je jasno da ona, već jednom isprobana, ne može imati jednaku težinu 22 godine kasnije. Matrix: Resurrections uvodi i pokušaj meta-naracije: on predstavlja svijet u kojem je već poznata Matrix trilogija prisutna kao video-igra sastavni dio naše iluzorne stvarnosti. Također, spominje se snimanje ovog novog nastavka kao i Warner Brothers Studio, aludirajući na ideju kako je (kapitalistički) sustav kadar u sebe apsorbirati sve, uključujući i samu ideju bijega, oslobođenja i pronalaska ‘stvarne’ stvarnosti kakvu insinuira Matrix kao film. Međutim, ovi hintovi meta referenci ne razlažu se ništa dublje niti posebno doprinose filozofskoj okosnici Matrixove priče: opreci između slobode i determinizma.

Acid rock iz 60-ih – iskaz lijenosti i nedostatka mašte

Ostaje nam prokomentirati i soundtrack. Matrix: Ressurections ni i u ovom smislu nije baš oduševio, budući da već sat vremena nakon gledanja filma ni jedan specifičan zvuk ne ostaje u pamćenju. Film je upotrijebio popularnu pjesmu grupe Jefferson Airplane, “White Rabbit” – jednu od himni hipijevskog pokreta – koja je svojim hipnotičkim tekstom “one pill makes you larger and one pill makes you small” više nego očit izbor za Matrixovu temu tj. jasna referenca na dilemu između crvene i plave pilule. Međutim, postavlja se pitanje zašto film nije više investirao u muzičku kreativnost stvaranjem originalnog soundtracka elektronske glazbe, po kojoj je, uostalom, originalna trilogija ostala upečatljiva i slavljena. U 2021. godini odabrati acid rock pjesmu iz 1967. godine, koja je u međuvremenu postala radijski hit, čini se kao promašen i aljkav izbor za soundtrack ovoga zadnjeg nastavka, a promašaj je tim veći s obzirom da je pjesma semplana već u foršpanu, tako da ne ostavlja čak niti moment iznenađenja kada se pojavi u samom filmu. Ovaj nastavak nas, nažalost, nije ostavio sa značajnijim ostvarenjem techno žanra.

Nadalje, u odnosu na moguć odabir neke suvremenije elektronske trake, odabir popularne pjesme koja je obilježila hippie eru suviše je doslovan, jer na specifičan način elektronska scena sama po sebi predstavlja nastavak psihodeličke tradicije. Težnja za promjenom represivnog društva, spiritualnim prosvjetljenjem i plemenskim zajedništvom doživljavaju svoju reiteraciju kroz ekstatično iskustvo ravea. Daleko od puke reprize, rave kultura otišla je i korak dalje u psihodelično iskustvo stavljajući fokus na čisti doživljaj svega onog neverbalnog: svjetlost stroboskopa, pokret, bas, lasere, užitak… Rave je oblik tehno-šamanizma: on spaja zaboravljenu drevnu prošlost plemenskog iskustva transa kroz ritmičko udaranje bubnja s futurističkim zvukom kompjuterski generirane glazbe iz neke nadolazeće post-humane budućnosti.

Rave scena u filmu ‘Matrix Reloaded’ / screenshot

Ovaj spoj neke davne prošlosti i još neviđene budućnosti upravo je suština osjećaja poništenja vremena koje otvara mogućnost čistog uživanja u tjelesnom trenutku sadašnjosti plesnog podija. Rave je metafizičko iskustvo, ali nevezano uz tradicionalan pojam religije. Ono je neposredno, transcendentalno i duboko osobne prirode. Često potpomognuto psihoaktivnim drogama kao svojevrsnim crvenim pilulama elektronske scene, iskustvo techno podija pružilo je poligon za prosvjetljenje mnogim pojedincima koji su na njemu našli uvid u neku višu stvarnost, jedan novi svijet oslobođenja u kojem se granice tope, identiteti rastaču i sve postaje moguće…

Drugim riječima, techno glazba korelira s Matrixom i na jednom dubljem filozofskom i kulturološkom nivou, a ne isključivo estetski. Kontekst pojavljivanja elektronske glazbe u mnogočemu je obilježen ekonomskim uspostavljanjem neoliberalnog kapitalizma, kao i tehnološkom pojavom interneta i neviđenih mogućnosti umrežavanja i digitalne komunikacije koje su ove pojave posljedično za sobom ostavile u globaliziranom svijetu, a ovaj kontekst oblikovao je specifične osobine elektronske glazbe u odnosu na dotadašnje supkulture. Miješanje futurističke i svemirske ikonografije s new age spiritualnim trenucima i hipijevskom ostavštinom komentira Benjamin Perasović u svojoj knjizi ‘Urbana plemena’: “Energija, svemir, budućnost, mutacija, trans, mayday, vječnost, digitalno, magija, regeneracija, rave, forward ever – backward never, kao i nizovi drugih pojmova koji karakteriziraju kasniju fragmentaciju stilova techno kulture kod nas i u svijetu služe nam kao orijentiri u prepoznavanju novog senzibiliteta. (…) Iz pojmova se razabire dimenzija tehnologije, budućnosti, svemira i trenutka čovječanstva, kao i mistična, empatička, psihodelička tradicija kontrakulture šezdesetih, spojena s ‘duhom vremena’ kroz cyber-punk i ikonografiju Blade Runnera.”

I Matrix je postao žrtva Hollywooda

Inače, prva tri nastavka Matrixa ostala su zapamćena po izvanredno ukomponiranoj minimalističkoj glazbi Dona Davisa, ali i po upečatljivim techno trakama među kojima se ističu “Clubbed to Death” Roba Dougana ili trake ”Mona Lisa Overdrive” i “Navras” nastale suradnjom Davisa s engleskom elektroničkom grupom Juno Reactor, koju je upravo ova filmska suradnja i proslavila. “Navras” je tako izvrstan primjer spoja dramatičnosti klasične orkestralne glazbe s techno tj. psytrance elektronikom, a traka je dodatno podebljana značenjem utoliko što semplira hinduističku mantru koja u prijevodu pjeva: “Vodi me iz iluzije u istinu, iz tame u svjetlost, iz smrtnosti u vječnost”. Ovaj primjer pokazuje koliko dobro glazba može biti uklopljena u film, i to tematski, kontekstualno i filozofski.

Sve u svemu, bilo da je riječ o narativnom ili glazbenom smislu, Matrix: Resurrections u najboljem se slučaju nije pomaknuo u odnosu na original iz 1999., već dobrim dijelom predstavlja nekoliko koraka unazad u odnosu na njega. Uz stilski osvještenijeg novog Morpheusa i agenta Smitha koji izgleda kao sin bogatoga korporativnog odvjetnika, ustaljena cyberpunk estetika i šarm originalnog Matrixa nekako su se istrošili, a i mi smo kao publika u međuvremenu dosta ostarjeli (za razliku od Keanua Reevesa). Čini ce kako ovo Uskrsnuće nije nimalo pofriškalo Matrix franšizu, koji je u našim glavama bio čak življi kao dovršena mrtva memorija na originalnu trilogiju, oskvrnjenu ovim zadnjim nepotrebnim nastavkom.

Suprotno podnaslovu, izgleda kako je neke stvari najbolje ostaviti mrtvima jer, uz Jupiter Ascending, Matrix: Ressurections će nažalost ostati zapamćen kao najgori film kojeg je Lana Wachowski režirala. Kako je i sam Matrix u međuvremenu postao sveprisutna pop-kulturna referenca, moglo bi se reći da ga je zatekla sudbina većine holivudskih proizvoda koji izlizani stalnim trošenjem i recikliranjem na kraju postaju simulakra sebe samih, bez osjećaja dubine i punoće, svedeni na puke slike plastične i sintetičke aure, lišeni moći uranjanja u svoju filmsku iluzornu ‘stvarnost’. Ako je nekim čudom ova cinična poanta trebala biti upravo ono što je redateljica naumila poručiti ovim neoriginalnim i isprazno recikliranim filmom, u tom je slučaju ironično uspjela.