21
velj
2024
Recenzija

Retro-futuristička odiseja

Nemeček - Prokletije II

Nemeček - Prokletije II

Nemeček - Prokletije II

share

Nemeček novim albumom vodi na put kroz panonsku pustoš

Noise rock projekt Vedrana Živkovića u drugom nastavku trilogije Prokletije djeluje kao trio bubnja, sintesajzera i sveprisutne slavonske tambure po kojoj je najpoznatiji. Osim što je idejni nastavak koji predstavlja razvoj poruka začetih na prvim Prokletijama, druge Prokletije su i primjetan produkcijski odmak s bogatijim i razrađenijim aranžmanom.

Nemeček je sada punokrvni bend. Na bubnju je Borna Maksan, a na klavijaturi Leo Beslać. Živković je i dalje idejni začetnik ove bučne priče, no sada se ona predstavlja kao grupa i upravo je, kao takvu, doživljava publika zemalja srednje Europe, gdje Nemeček trenutno provodi turneju. Mi ćemo ih gledati u Močvari krajem ožujka kad će nam i službeno predstaviti ovaj drugi nastavak Prokletija.

Nemečekova se priča razvija, što je najviše prisutno u tekstovima. Kroz malo riječi, značenje ostaje dosta otvoreno, ali svejedno varira od folklora do bezvremenskih oranica i apstraktnih viđenja smrti. Baš zato, Nemečekova priča u suštini je mračna pa nas i sam naziv trilogije asocira na kletu sudbinu zemlje čijim se folklorom Živković poigrava. Premda su Prokletije prvenstveno naziv za albanski planinski masiv, ovdje mogu označavati crnilo naricanja u ovim pjesmama. Uostalom, sam naziv ovih crnih, ali čudesno lijepih, planina najprikladniji je njihovoj povijesti i sadašnjosti. Na samoj granici nekadašnje Jugoslavije i Albanije, ovaj gorski krajolik bio je strogo čuvana i nepristupačna tajna, a danas kad mnogi otkrivaju njegovu divotu, prijete mu moćnici s bagerima i plitkim ljudskim idealima, odnosno željom za lakim i brzim parama nauštrb netaknute prirode.

Careva smrt

Crno je jasno i prije početka slušanja ovog albuma. Naslovnica prikazuje dvije žene u crnini kako kleče pred Crnom zastavom Ljube Babića. Ova slika iz 1916. jedna je od najvažnijih umjetnina hrvatske likovne baštine i nastala je neposredno nakon smrti cara Franje Josipa. Babić je iz svog stana promatrao kolonu rastresenih i zbunjenih sunarodnjaka kako prolaze Mesničkom ulicom ispod dugačke crne zastave koja se vijori te nagovještava ista takva vremena i tijek neke nove povijesti ovog naroda. Vijugave i crne.

Careva smrt dogodila se dvije godine nakon atentata na njegova mlađeg brata koji je doveo do Prvog svjetskog rata. Do hladnih noći, krvi, rovova, dima iz cijevi i jama zakopanih. Upravo su ovo motivi koje možemo čuti u središnjoj ”Mirili”. Na Prokletijama II ona dođe kao žestok i robotski automatiziran nastavak na snene te devetominutne ”Olovne”. Nastavak u kojem se možda najbolje čuje ono na što mislim kad kažem da je zvuk retro-futuristički. Retro je zbog tambure, a futuristički, odnosno, retro-futuristički zbog spoja sa sintesajzerom na kojem Beslać daje sve od sebe solirajući i naslanjajući se na osnovni aranžman Nemečeka.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Nemeček (@nemecek_band)

No, vratimo se malo na one ”Olovne” i zašto sam napisao da je ovo odiseja kroz panonsku pustoš. Devet i pol minuta akustičnog i psihodeličnog mira usred nečega što je, u suštini, noise rock album. Od samog početka u kojem smo bačeni u nemilost ”Osi svijeta” pred nama se stvaraju apokaliptične vizije borbe i bijega kroz panonsko ništavilo. Zašto panonsko? Živković je Brođanin i svoju folklornu priču ne skriva ni u prvim, a ni u ovim Prokletijama. ”Os svijet” udara u glavu kao glazba u nekom boss fightu RPG igrice sa srednjovjekovnim elementima. Vadiš svoj mač i promatraš zvijer pred sobom. Znat ćete točno na što mislim ako poslušate pjesmu ”Lazare” poljskog folk metal sastava Percival. Upravo je ova pjesma i završila u jednoj od najpopularnijih RPG igrica prošlog desetljeća po kojoj je kasnije snimana i hit serija, The Witcher 3: Wild Hunt.

Nemečekov spoj tradicionalnog i sintesajzerski svemirskog te futurističkog lako mogu zamisliti u nekoj takvoj igrici. No možda ipak nekoj koja se ne oslanja na magiju i vrijeme radnje nalik srednjem vijeku, već nekoj koja je smještena u postapokaliptičnu distopiju u kojoj smo se, izluđeni od nuklearnog rata, vratili plemenskim običajima, ritualima uz vatru i primitivnom životu, s ostatcima nekoć tehnološki razvijene civilizacije.

Nade ipak ima

Usred sveg ovog kaosa, devet olovnih minuta su predah u vidu šetnje kroz gustu šumu krajem lipnja kad se, kako Nemeček kaže, sve rastapa. Možda je šuma moćnog i širokog Spačvanskog bazena, a gust hlad onaj ispod hrastova. U lirički dio ”Olovnih” ne bih ulazio preduboko. Tko su oni, kakva znamenja nose i koja to patnja ovdje traje satima? Prosudite sami. Može biti raspala ljubav, može biti loš trip, a mogu biti i prvi znaci Sudnjeg dana o kojem ćemo slušati na vrhuncu albuma.

Nemeček / Josip Bolonić

”Kuvet” je lice kraja i grimasa ludila. Tradicionalni motiv Jurja zelenog koji inače označava dolazak proljeća, ovdje je glasnik Sudnjeg dana. Ovdje se sve prelama i puca pod pritiskom. Kolo je u punom zamahu, krijesi su zapaljeni, plamen seže u najviše visine. A glazba prati ove fantastične slike kraut-rockerskom hipnozom koja se, prema kraju, pojačava slojevima raznih buka: klavijaturističkih, vokalnih i tamburaških. Sve skupa odjekuje u usporeni komorni instrumental jednih zadnjih ”Prokletija 2.4”. Da ne bi bilo da su ”Olovni” jedini prekid udaranja, cijeli je album isprepleten četirima ambijentalnim interludijima Lea Beslaća koji su nazvani poput albuma i označeni rednim brojevima.

Što će se događati u trećim Prokletijama, stvarno ne znam i ne mogu nagovijestiti niti sam ovdje da si dajem to pravo. Jedino što mogu zaključiti iz ”Mirëdite”, koja zatvara drugi dio trilogije, jest da se radi o instrumentalu koji u nama budi neku nadu. Možda sljedeće putovanje bude dizanje iz pepela nakon kaosa koje su ”Prokletije II”.

Singlovi: “Os Svijeta”, “Prokletije 2.1”, “Na Kraju Svega (Beograd)”, “Prokletije 2.2”, “Olovni”, “Mirila”, “Prokletije 2.3”, “Kuvet”, “Prokletije 2.4”, “Mirëdita

Format: digitalni

Izdavač: Lack of Records

Moglo bi Vas zanimati