KOIKOI - O sreći u snovima

Filip Kušter

O sreći u snovima / press

Već prvim albumom razbucali su regionalnu scenu, a njihov je plamen postojan i na drugom izdanju.

Pozivi u stranu iz 2021. godine album je koji iz današnje perspektive ima niz pjesama koje zasebno mogu stajati kao singlovi, uzmemo li u obzir to koliko su u protekle četiri godine te pjesme „odrasle“ i dobile novo značenje, što u društvu u kojem obitavamo, što na planu njihovih nastupa uživo.

KOIKOI nije tu da bude samo još jedan bend u nizu koji će povremeno zalaziti u tamne, melankolične i psihodelične ladice onoga što nas okružuje. Ako su prvi album napisali na valu inspiracije, mladenaštva i želje da iskoriste odmah sve karte koje imaju – onda su uspjeli. Ako je album napravljen zbog svega onoga što ih je tištalo godinama i u njima tinjalo kao iskra koja čeka da se rasplamsa – uspjeli su i u tom aspektu. Kroz povijest smo svjedočili mnoštvu primjera koji su pokazali da su se bendovi nakon prvog, eksplozivnog prvijenca koji je zadivio slušateljstvo, pomalo povukli, smirili, uživali u trenutku pa i pomalo opustili.

KOIKOI / press

Na novi KOIKOI album O sreći u snovima ne možemo primijeniti slične usporedbe, štoviše, već nam se s objavljenim najavnim singlovima činilo da su Beograđani ubacili u višu brzinu. Ne mislimo tu na tempo i dinamiku pjesama, već raspon koji obuhvaćaju zvukom i stihovima. A to je u slučaju O sreći u snovima dovedeno do visina o kojima je bend – osnovan 2017., a upotpunjen 2019. – mogao samo sanjati. Ne bih rekao da je to podcjenjivanje, ali za početak, KOIKOI zaslužuju mnoštvo više pozornosti nego što trenutačno imaju. Ove godine gledao sam ih uživo u dva navrata i malo je reći da energiju studijskog izdanja pretaču na pozornicu. Iskaču iz kože, dok se atomi skupljaju oko instrumenata koje u svojim rukama čvrsto drže Marko Grabež, Emilija Đorđević, Emilija Đonin i Ivan Pavlović Gizmo.

Introspekcija koja vuče unutra

Prva mi je to asocijacija dok se sjetim njihovih nastupa tijekom preslušavanja drugog albuma. KOIKOI počinje prvim singlom ”Ponovno stran”, kao uvodnom pjesmom koja čini most prema novome, nama stranome, ali toliko dobro uhvaćenom u vremenu koje odmah, možda ponajviše zbog višeglasja na refrenu možemo povezati s beogradskom četvorkom.

”Ti imaš mir” drugi je singl koji su izbacili, zajedno sa spotom, prije izlaska albuma. Trebalo mi je nekoliko slušanja – ne da uđe u uho ili slične prvoloptaške stvari zbog koje bi trebali pjevati refrene tijekom dana kada nam padnu na pamet. Grabež počinje stihovima ti imaš mir, ja ne znam s njim, a završava ja imam mir; grabež se u cijelih četiri minute trajanja bori, traži i, napokon, pronalazi. Jedan od vrhunaca njihova opusa.

Njihove su pjesme introspektivne i vuku vas da ih slušate iznova. EKV bi bio ponosan, a mora se priznati i da njihova ostavština ne prolazi daleko od KOIKOI. Slow burner je ”Urnišu me šume”, koja dolazi odmah nakon spomenutog drugog singla koji nas baca na koljena. ”Šume” su višeslojne, prekrasno mekane i zavodljive u refrenu koji vode nešto mekše višeglasne harmonije Marka i Emilije. Na pjesmi smo uhvaćeni u samoći, bas i synthevi prate nas kroz put koji vodi u srce samog benda – nemoguće da vam ”Urnišu me šume” izbjegnu tijekom preslušavanja baš zbog takvog kontrasta kakvog čini s prethodnom pjesmom.

”Plivam” kao da je nepokolebljivi dah s prvijenca, dok se ”Nemam Oreol” razvija postupno – raste od bubnjeva, nastavlja s gitarom i synthevima, priključuje se bas, dok ga primijetite već cupkate s nogom u pod i zajedno s Markom ponavljate nemam oreol. Što je, dovraga, oreol? Počinje sve dobivati na smislu nakon kraćeg guglanja i postavljanja u kontekst. U današnjem svijetu samozavaravanja, nije potrebno imati krug oko glave da biste prepoznali dobre i loše. Tekstualno je minimalistička, ali efektna pjesma čiji se decibeli penju u instrumentalnom dijelu nakon svake strofe.

Distorzirani početak ”Kristalne” uz anksiozno ponavljajuće dionice na synthu bodu nas otpočetka. Emilijin glas prevladava nad Markovim, hipnoza počinje nikad ranije. Oni tamo tamo tamo tamo se zabave, oni tamo tamo tamo tamo nakaze, oni tamo tamo tamo tamo se ne vide…, ponavlja Marko, sve dok ga ne prekinu synthevi s početka pa da u posljednjih trideset sekundi pjesmu na svojim ramenima nosi svaki član benda na svom instrumentu.

Najbolje je kada zatvorimo kapke

”Blekstar” su sjećanja na vrijeme koje se ne može uhvatiti, prolaznost koja postoji u čitavom svemiru – tu ne dolazi do eksplozije, niti je tip pjesme koja je nabijena dinamičnim dionicama, već vas više vuče kao crna rupa kojoj se ne možete oduprijeti. Nemoguće je ne primijetiti klavijature koje opet neodoljivo podsjećaju na one Margitine, toliko čiste, s natruhom udaljenosti od ovozemaljskog, da se nemoguće ne sećati.

Posljednja je ujedno i sukus cijelog albuma. Izlaz je moguće pronaći na nekoliko načina, ali često se najljepše (ali i najgore) stvari dogode kada zatvorimo kapke. Kraj je ostao otvoren, nema brzog reza, ni za bend, ni za slušatelja. Potrebno je vratiti se na početak i ponoviti gradivo.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Bar Vukosava (@vukosava_najbolja_drugarica_)

S obzirom na kontekst društvenih događanja u Srbiji proteklih godinu dana, ”Introjekcija” može biti svojevrsni odgovor na određena pitanja, dok je ”Voleo je dan” prvi iz para koji se nalazi pod nazivnikom anafore (hint: Plivam) i prva s kojom se susrećemo na albumu da nam pruža odmor prije (ne)mira.

Uvijek postoji bojazan da će se bend precijeniti u broju pjesama na jednom studijskom izdanju, željeti se predstaviti sa što više toga i publici pružiti što dulji doživljaj svoje glazbe. U deset poglavlja KOIKOI i njihov O sreći u snovima „čita“ se kao glazbena psihoanaliza, prodirući u dijelove uma za koje nismo ni znali da postoje.