Ogenj: Republikaj

Koprivnički Ogenj jedan je od onih bendova koji bi se vrlo lako mogli povesti na valu popularnosti Baby Lasagne

Istina, dvostruko su legitimizirani prije nego je “Rim Tim Tagi Dim” detonirao krhke strukture ukusa struke – prvi put dvama Porinima, drugi put otkazivanjem koncerta u Močvari zbog hodanja za život – ali sada je pravi trenutak.

Ogenj i Baby Lasagna spajaju narodni folklor s agresivnim punkom i metalom, privlačeći zvukom širu, pa i međunarodnu publiku. Također, što je manje važno, ali ne i nevažno, i Purišić i glavni autor te frontman benda Ogenj Tomislav Mihac Kovačic su praktični vjernici.

Postoji razlika u tome kako govore o sebi i kako njihov glazbeni spoj visokonaponske energije i muške nježnosti dolazi do njihove publike, ali nije teško zamisliti njihov nastup na istoj pozornici. Pogotovo sad kad se Ogenj okreće mračnijem i agresivnijem izrazu, koji je svakako korak u nekom novom, no ne nužno i boljem smjeru.

Album Republikaj je tamniji i borbeniji od svojih prethodnika Domaj i Si kak jen, gdje se bend puno više oslanjao na planetarno popularni folk rock zvuk, kakav su proslavili sastavi poput Of Monsters and Man i The Lumineers. Sad se, pak, čini da je netko išao na koncerte Slim Cessnina Autokluba te proučavao lik i djelo Davida Eugenea Edwardsa (ili nekog njegovog pandana u svijetu metala). Naslovnica albuma, s kokoši gdje bismo očekivali orla, unosi kontrast između borbenosti i ironije, sugerirajući da iza naizgled ozbiljnog stava postoji doza neozbiljnosti.

Identitet te zavičajna i obiteljska povijest velike su teme ovog albuma koji možda ne želi da ga shvatite ozbiljno. No da je priča osobna potvrđuje najnoviji singl “Vojna” koji pripovijeda o istinitim događajima iz Drugog svjetskog rata. To što se bend zove Ogenj u kontekstu ovog albuma jasno aludira na „ognjištare“, odnosno ljude tradicionalnih ili nazadnjačkih shvaćanja, kako vam drago. Citirajući zaziv Kyrie Eleison u prvom singlu Mihac je jasno poručio da će svoja uvjerenja, zbog kojih se o Ogenju pisalo u kontekstu kulture otkazivanja, dijeliti jasnije i glasnije.

Štokavcima djelomično nerazumljiva kritika božićnog konzumerizma, na kojoj gostuje harfistica Doris Karamatić, najavila je niz zanimljivih suradnji na albumu, ali i u priču uvela ideju da je u mraku lakše vidjeti svjetlo. Vrijedi napomenuti da Ogenj u svoj svojoj borbenosti i na ovom albumu zadržava vedar stav prema životu. Naime Republikaj ima happy end. Međutim mračna atmosfera čini svjetlo na kraju tunela vidljivijim.

Nažalost, album je u mnogočemu baš takav – kao tunel.

Premda ne sumnjam da postoji publika kojoj može predstavljati religiozno iskustvo, meni je bio dosadan i, unatoč pomaku u zvuku, predvidiv. Sve smo to već negdje čuli, nerijetko u boljoj verziji.

Treći singl “Navek od živi”, jedan od rijetkih refrena koje ćete zapamtiti na prvo slušanje, citira Pozvanje na vojsku Frana Krste Frankopana i zvuči kao autentična budnica. Na pjesmi Ante Prgin-Surka svira trubu, pojačavajući dojam da se uistinu radi o pozivu na borbu. Bubnjevi buče, riffovi reže, vokali grme… To da Republikaj ipak nije tek poziv na borbu, jasno je postalo tek nakon četvrtog singla “Perce”.

Riječ je o pjesmi koju je Mihac posvetio svojoj kćeri i koja je, poput onih ljubavnih s prijašnjih albuma, oslonjena na pop formu. Sâm album zapravo balansira između „tame“ i „svjetla“, što je očito svjesna odluka, jer se žešće pjesme smjenjuju s mekšima. U selekciji pjesama koje nisu izdvojene kao singlovi moju pažnju su privukle “Zovem Boga Svojim” i “Mešter”. Prva zvuči kao Vatra na kajkavskom, što Ogenj barem u nazivu jest, a ima snagu uvjerljive power balade. Doduše možda zato što zvuči kao neka koju ste već čuli.

S druge strane “Mešter” ima nešto od drskosti Gustafa, ali nju guši naivnost panslavenskog neoromantizma koji cvate u mraku Interneta. Imala sam priliku slušati tetralogiju opskurnog poljskog i međuslavenskog autora Aleksyja Bernata Melca, čije pjesme imaju dodirnih točaka s ovim što čujemo kod Ogenja. Zbog toga se ne čudim što baš u Poljskoj Ogenj ima i publiku (te navodno rodbinu). Ovo jest glazba orijentirana prema širem slavenskom tržištu.

No Ogenj s albumom Republikaj (koji su mogli hrabro nazvati Vojna) može obuhvatiti i širi spektar domaće publike, što zbog varijacija u stilu, što zbog brojnih gostovanja. Na albumu su, uz već spomenute, sudjelovali i Luka Iverac na violi, Andrija Bricelj na harmonici i vokalisti folklornog ansambla „Koprivnica“. Najupečatljiviji gost je slovenski kantautor Vlado Kreslin koji, kao i Mihac, porijeklo vuče iz krajolika rijeke Mure. Tomislav Mihac Kovačic je autor svih tekstova, a glazbu supotpisuje s članovima benda.

Što se tiče tekstova, imajte na umu da su na albumu poput ovog emocije glavni nositelji značenja. Najjači stih ili barem onaj koji najjače odzvanja ionako je ukraden iz pjesmarice plemića iz 17. stoljeća. Ukratko, vivere est militare, kako bi rekli stari Latini. To je suština poruke koju nosi treći album grupe Ogenj. Zato u kontekstu naše scene nakon ovog albuma, barem u duhu, Ogenj ima više zajedničkog s M.O.R.T.om i metalcima iz dalmatinskog zaleđa nego s hrvatskim etno i punk sastavima.

Također, kao kod Baby Lasagne, elementi folklora koriste se prije svega kao ukrasi, kako vizualno, tako i auditivno. Najveće nade ipak su uložene u dobar star testosteronski rock.

Na kraju, iako Republikaj ima kukica na koje se možete uhvatiti, neovisno o žanru koji preferirate jer ovdje stvarno ima svega, ona nije niti inovativan, niti hitoidan album. Ogenj čak ni ne pleše između te dvije krajnosti, već se ugodno uljuljkava u svojoj niši, računajući na to da će ih kontroverzni stavovi legitimirati kao rock revolucionare, kad glazba to već neće.

Ipak, ne mogu reći da ne bi bilo zanimljivo vidjeti kako njihov nastup zvuči i izgleda uživo. Spoj folklora i drčnog rocka garantira energičnost i emotivnost koja je ključna za ritual poput rock koncerta. A čini se da Ogenj ozbiljno shvaća ritual.