Petar Ćulibrk - World's Okayest Pianist: Sail Away

Nikola Bašić

WOP - Sail Away

Iz dnevnog boravka Petra Ćulibrka

Kad je prije nešto manje od dvije godine Petar Ćulibrk – pod krinkom svojeg alter ega World’s Okayest Pianist – izdao svoj prvi solo album Old School (Intek Music, 2022.), on je predstavljao jedan zanimljiv moment za tendencije suvremenog jazza, u Hrvatskoj i općenito. Povijesno gledano, veliki jazz klaviristi često su dosta dugo čekali prije snimanja albuma u stilu solističkih recitala, dok je Ćulibrk svoj prvijenac izbacio još u ranoj fazi svoje karijere (bez obzira na to što su pojedine skladbe na albumu već tada bile stare deset i više godina), iako je već skupio pozamašno iskustvo dajući svoj klaviristički obol brojnim domaćim jazz izdanjima.

U svakom slučaju, Old School je bio izrazito oštroumno koncipiran album, skladateljski, svirački i produkcijski na visokoj razini, te je kao takav ovjenčan i HGU-ovom nagradom Status te nominacijom za nagradu Porin, a ,,naj okej klavirist svijeta“ (njegove riječi, ne moje) svoj je prvi album uspješno koncertno promovirao i na jesenskom izdanju festivala JazzHR.

Sail Away

U tom pogledu, novi album ovoga dubrovačkog klavirista sa zagrebačkom adresom, naslovljen Sail Away (Intek Music, 2024.), po mnogočemu ne predstavlja toliko revoluciju Ćulibrkova jasno definiranog zvuka koliko samo evoluciju istog; kao i prvi album, i Sail Away je zapravo zbirka skladbi koje nisu nastale u jednom vremenskom okviru (primjerice, P’doobah Blues je našla mjesto na albumu kao aranžman istoimene Ćulibrkove skladbe iz studentskih dana).

Njegova temeljna referentna točka je i dalje jazz glazba za klavir nastala prije šezdeset i više godina (za mnoge zlatno doba klavirskog jazza) upakirana na jedan koncizan i autoru svojstveno šarmantan način, a to je svakako pospješeno i nekim produkcijskim odlukama producenta Pera Mihojevića.

Njegova temeljna referentna točka je i dalje jazz glazba za klavir nastala prije šezdeset i više godina upakirana na jedan koncizan i autoru svojstveno šarmantan način

Ćulibrk za snimanje ovaj put nije imao na raspolaganju Malu dvoranu Lisinski, ali slušanje albuma svejedno ostavlja dojam kao da ste s autorom sami u auditoriju, gotovo poput legendarne serije CD-ova Live at Maybeck Recital Hall Concord Recordsa.

foto: Sanjin Kaštelan

Ta intima koju album postiže očituje se i u Ćulibrkovu istančanom, melodijskom jeziku i nekim smjelim harmonijskim odlukama; to je najopipljivije u sporim, baladnim skladbama kao što su If You Really Care i završnoj 3000, u kojima autor uspješno katalizira poetiku ne samo Billa Evansa, nego i Errolla Garnera. Evansov patentirano melankolični touch čuje se i u početnoj skladbi Something New, čiji bi se naslov lako mogao dopuniti u obliku one svima poznate fraze: something old, something new, something borrowed, something blue. Ćulibrk od svojih direktnih i indirektnih uzora posuđuje s poštovanjem, dostojno ih ujezgrujući u svoj skladateljski jezik, uvijek odmjereno a nikad prenaglašeno, kako poetikom tako i tehnički.

Ćulibrk od svojih direktnih i indirektnih uzora posuđuje s poštovanjem, dostojno ih ujezgrujući u svoj skladateljski jezik

Primjerice, skladbe poput Detours i Square One otkrivaju drugu stranu njegovih uzora; svi mi stojimo na ramenima divova – od čega Ćulibrk pohvalno ne bježi – pa se tako u potonjim skladbama jasno čuje utjecaj snimki Reda Garlanda, naročito glede voicinga, dok su improvizacijski segmenti svakako u duhu Kennyja Barrona (čiji je pohađao i Masterclass).

Međutim, Ćulibrkov skladateljski jezik nipošto nije samo amalgam većih klavirista i kompozitora; dakako, spomenuti velikani njegove su odskočne daske, ali njegov stil je individualan te pršti referencama, dosjetkama i upadicama, koje iskustvo slušanja čine izrazito zanimljivim, što nije nimalo iznenađujuće – ako ste ikad imali priliku čuti ga uživo, znat ćete da su njegovi nastupi gotovo podjednako dojmljivi zbog svirke, koliko su zabavni zbog najava između skladbi tijekom kojih koketira sa stand-up komedijom.

foto: Sanjin Kaštelan

Kako bi Sail Away diferencirao od prethodnog te razbio potencijalnu monotoniju solo klavirskog albuma, Ćulibrk je na tri od devet skladbi doveo i pojačanje u obliku svojih čestih suradnika; na skladbi Dance Class tako mu se pridružio možda najzaposleniji hrvatski jazz kontrabasist Zvonimir Šestak, koji je salsa ritmove skladbe obogatio upečatljivim perkusivnim elementima.

Kako bi Sail Away razbio potencijalnu monotoniju solo klavirskog albuma, Ćulibrk je na tri od devet skladbi doveo i pojačanje u obliku svojih čestih suradnika

Zvijezda skladbe Legacy je, pak, tenorist Oliver Potočnik s melodijskim doprinosima u maniri Sonnyja Rollinsa i Joea Hendersona. Na naslovnoj skladbi, s druge strane, gostuje gitarist Filip Pavić (čijeg je kvinteta Ćulibrk i član) – njegova je dionica ovdje nekarakteristično jednostavna i suptilna te samo podržava karakter valcera. Sve tri skladbe svakako ilustriraju obogaćujuću dimenziju gostovanja, a sviračka kemija u sva tri slučaja odaje dojam da slušate jam session iz dnevnog boravka Emmeta Cohena jednako koliko i skladbe s raspisanim dionicama.

Istini za volju, Sail Away ne predstavlja ništa osobito novo u puno smislu riječi, pogotovo ako uzmemo u obzir to da živimo u vremenu u kojem se sve češće poseže za nestandardnim tehnikama i sastavima, i u kojemu čak i klavirski pogonjeni suvremeni jazz albumi često zvuče gotovo sasvim disparatno s glazbom bez koje ništa od ovoga ne bi postojalo, ali pun je respekta prema toj dalekoj prošlosti i sâm po sebi vrlo dobro osmišljen i odsviran, te je u tom kontekstu puno više nego samo ,,okej“.