UŽIVO U SPLITU
New Gondoliers – We're Taking Over – Live at Hrvatski dom
Prepoznatljivi po jedinstvenoj reinterpretaciji mediteranskog zvuka, New Gondoliers i na live albumu grade atmosferu na raskrižju žanrova, spajajući akustične motive i suptilne harmonije s modernijim aranžmanima
Prirodna akustika kao saveznik u Hrvatskom domu: New Gondoliers
U prostoru Hrvatskog doma, koji se posljednjih godina profilirao kao jedno od najdinamičnijih glazbenih središta Splita, splitski je bend New Gondoliers, na krilima svog ovogodišnjeg studijskog hvaljenog albuma Art Kartel, snimio live album pod naslovom We’re Taking Over – Live at Hrvatski dom. Prepoznatljivi po jedinstvenoj reinterpretaciji mediteranskog zvuka, New Gondoliers grade atmosferu na raskrižju žanrova, spajajući akustične motive i suptilne harmonije s modernijim aranžmanima. Vješto izbjegavaju pretjeranu nostalgiju i otvaraju prostor za improvizaciju, čime donose pravo osvježenje na domaćoj glazbenoj sceni. U sastavu: Alen Čelić (vokal, gitara), Veljko Popović (bubnjevi), Nina Ipavec (akustična gitara, vokal), Rudi Vučemilović (bas), za ovu prigodu pojačani Ivom Jerkunicom (truba) i Tonćem Tranfićem (klavir) njihov je prepoznatljivi zvuk dobio dodatnu širinu i slojevitost, idealnu za koncertni kontekst Hrvatskog doma, koji je sa svojom prirodnom akustikom i toplinom prostora bio idealan odabir za snimanje.
Album otvara ”Malaria Dream”, atmosferom poput topline sparne noći, koja je istovremeno snovita i lagano uznemirujuća; sporog, pulsirajućeg, gotovo hipnotičkog ritma. Vokal lebdi iznad svega, kao da opisuje unutarnje stanje, neku vrstu tihe prijelaznosti, polusna. ”Fancy and Rough” jedna je od onih pjesama koja uživo najjasnije pokazuje dvostruku narav benda: eleganciju u pristupu i sirovost u izrazu. Već u uvodnim taktovima osjeti se taj balans, sofisticirani melodijski uvodi ubrzo se sudare s nabijenijim ritmom, stvarajući energiju koja se prelijeva na publiku. ”Road to Imotski”, iznimno emocionalno nabijena stvar, kombinira putopisni narativ s tipičnom dalmatinskom melankolijom. Melodija nosi osjećaj udaljenosti, nostalgije i mira koji dolazi kad se vraćaš poznatom krajoliku. Aranžman raste polako, od minimalističkog početka do široke, gotovo orkestralne završnice.
”Station Square” stvara kinematografsku atmosferu obojenu suludom kombinacijom „Forster-Waitsovskih“ tonova beznađa. Pulsirajući ritam evocira trajno gibanje, vlakovi što klize kroz noć, prolaznici koji se dodiruju tek pogledom, odjeke stanice gdje se susreti rađaju i gase u jednomo dahu. ”Lowland Wind” sjajna je pjesma koja otvoreno poseže za senzibilitetom countryja. Energičan ritam i jasno naglašeni udarci daju joj pogonsku snagu, gotovo kao da prizivaju osjećaj vožnje otvorenim krajolikom, dok gitarski rifovi nose onu prepoznatljivu, lagano prašnjavu estetiku američkog juga. Zarazna i plesna ”Who’s A-ridin” najteatralniji je i najduhovitiji trenutak koncerta. Pjesma se oslanja na ritmičan, gotovo pripovjedni vokal s daškom kabaretske estetike i glazbenog skeča, mjestimice prizivajući Loua Reeda, dok trubačke majstorije Ive Jerkunice izlaze u prvi plan i daju joj poseban, prepoznatljiv karakter. Plesni ritam nastavlja i ”Late”, s vrhunskom međuigrom bubnjara Popovića, basista Vučemilovića i klavirista Tranfića, na koju se prirodno nadovezuje osebujan Alenov vokal. U istom dahu, ”Broken Records” zaokružuje ovu „plesnu koncertnu trilogiju“ na najbolji način – eksplozivnim, gotovo razuzdanim krešendom. Po reakciji publike jasno je da je upravo ta pjesma bila jedan od vrhunaca večeri, djelo koje u svom završnom naletu spaja energiju, dramaturgiju i onu vrstu euforije koju bend uživo ostvaruje bez napora. Moj osobni favorit, ”Wailing Song” počinje gotovo šapatom, s tihim, napetim motivom koji podsjeća na daleki zov preko mora, a postupno se razvija u gustu, pulsirajuću teksturu. Alenove i Ninine vokalne linije nose tugaljiv, ali ne i rezigniran ton; više je to dozivanje, naricanje nad izgubljenim ili nedostižnim, pretvarajući se u svojevrsni glazbeni val koji nas zapljuskuje uz zvuk sjajnih Tranfićevih klavirskih dionica.
Ono što albumu daje najviše posebnosti jest njegov stil, kombinacija kabaretske elegancije, dalmatinske melankolije i nečega što bi se moglo opisati kao mediteranski art-pop. New Gondoliers ovdje zvuče sigurnije nego ikad. Pjesme dobivaju novu dimenziju, aranžmani se šire i pulsiraju, a improvizacijski trenutci dokazuju koliko je bend glazbeno kompaktan. Produkcija pod palicom Kleve i Čelića demonstrira visoku razinu stručnosti: balans između jasno definiranog prostora svakog instrumenta i zadržane, nefiltrirane koncertne energije rezultira iznimno uvjerljivim živim zapisom. Hrvatski dom još se jednom pokazao kao nezamjenjivo mjesto u glazbenom životu Splita. Svojom akustikom, programskom raznolikošću i otvorenošću prema domaćim i gostujućim umjetnicima, on ne samo da pruža prostor za vrhunske izvedbe, već sustavno oblikuje kulturni puls grada. U takvom okruženju koncerti dobivaju dodatnu dimenziju, a publika potvrđuje koliko je važno imati mjesto koje potiče i njeguje glazbenu izvrsnost. Zato, naklon do poda za direktoricu doma, Vanesu Klevu.