ISTARSKI HIP HOP FUNK
Tacoor - Ćemo ben

Album prvijenac Ćemo ben istarskog hip hop funk kolektiva Tacoor ogledalo je našeg društva, autoironični manifest koji na duhovit i britak način secira mentalitet i svakodnevne situacije, pogađajući u srž hrvatskog provincijalizma
Tacoor / Foto: Croatia Records
„Ćemo ben“ kreativna je uzrečica koja označava izvršenje neke radnje u budućnosti, a za koju i aktivni i pasivni subjekt znaju da od toga neće biti ništa. U pitanju je istarski glagolski oblik, kojim se postavlja svojevrstan ton dvostrukog albuma Tacoora u izdanju Croatia Recordsa, čiju produkciju potpisuje Davorin Poropat. Ćemo ben sa svojih petnaest pjesama servira istovremeno lepršavu i oštru društvenu kritiku, jednostavnu u izvedbi, ali slojevitu u značenju – poput mudre dosjetke koja tek naknadno otkriva svoju težinu.
Tacoor čini jedanaest članova: Davorin Poropat (bubanj), Alen Bernobić (bas gitara, truba), Alan Rešidović (gitara), Flora Franjul (truba), Ivan Laus (perkusije, prateći vokali), Jurica Prodan (bariton, saksofon), Luka Vrbanec (alt i tenor, saksofon), Mladen Đaković (vokal), Petra Šugar (vokal), Vedran Mijić (tenor saksofon, perkusije) i Zoran Sedlanić (klavijature, efekti). Valja napomenuti da su članovi benda iskusni glazbenici, bivši i sadašnji članovi Gustafa, Dogme, Barbara, Cirkusa, JazzIstra Orchestra, Val De Beek i Techno Vikingsa.
Album otvara “Kruha bez motike“, koja jasno nagoviješta ispreplitanje takozvane narodne frazeologije s humornim i autoironijskim elementima, stvarajući skupa s vizualnim izričajem Tacoora dojam improviziranog teatra gdje se ozbiljni dijalozi života pretvaraju u duhovite replike, a svaki refren nosi do srži otvorenu poruku. Ta poruka na određen je način subverzivna, prozivajući „guzonje što lažu kada zinu“: Džaba oni pričali kako je sve fer / neka dođu kod mene, nek’ zavire u frižider / kako potrošačka košarica za jedan mjesec štima / ajde ti s tim preživi pizda ti materina.
Klasična priča koja se provlači kroz album odaje kontrastnu sliku društva, prikazujući malog čovjeka, koji svojim dosjetkama, (ne)spretnostima i ponekim šaljivim vulgarnostima navigira kroz nepovoljne prilike. Posebno znakovita u tom smislu je “Blame Game“, u kojoj Tacoor seciraju političko i društveno rasulo, stihovima koji oslikavaju pomalo sumornu realnost:
Sranje žešće je sranje / ratno je stanje / al’ bit’ će nam bolje / kad bude nas manje / i oni sa strane / što stoje sa strane / isto će postati prah i pepeo / jer to ne zanima meteor.
Cijelom tom narativu pripaja se i naslovnica albuma, fotografija koju je okinuo Nizozemac René Pronk, inače stanovnik Žumberka. Pronk, poznat po dokumentiranju starijih ljudi u ruralnim krajevima Hrvatske. Crno-bijela fotografija starije žene s puškom, smještene ispred oronule seoske kuće, nije samo provokativan prizor – to je čista vizualna poetika domaće groteske koja daje dodatnu težinu poruci Tacoora. Istovremeno šarmantna i distopijska, slika priziva atmosferu onu prepoznatljivu kombinaciju tvrdokorne upornosti, cinizma i crnog humora koji pulsira kroz cijeli album.
Pokatkad je žanrovski teško svrstati Tacoor u neku određenu ladicu. Ne da je to nužno, no događa se tu zanimljiv i podjednako konfuzan mish-mash stilova, poput osvježenog putovanja u kojemu se isprepliće prizvuk osamdesetih ili devedesetih, gdje se hip-hop repanje prelijeva u funky groove obogaćen brass dionicama donoseći energiju big banda. Rezultat je glazbeni amalgam koji zvuči sirovo i razigrano, energično i opušteno – kao da se funk, hip-hop i rock sudaraju u spontanom, ali pomno orkestriranom kaosu, koji je – kao što bi sami Tacoor istaknuli – nabijen feelgood energijom.
Dakako, teme se ne drže isključivo socijalnih okvira, neke uspijevaju isklizati prema pjesnički univerzalnim ljubavnim temama, koje su opet obrađene u jednom narodskom senzibilitetu, s nazivima pjesama koji odjekuju poput svojevrsnih uzrečica, poput primjerice Čezneš da me zezneš. Album se konačno zatvara uz “Priča se po selu”, koja nedvosmisleno otkriva sve adute hrvatskog provincijalizma provokativnim refrenom: priča se po selu da si odan kradezeu.
Tacoor ne moralizira, ne docira, ne pokušava biti pametniji od stvarnosti. Dovitljivim tekstovima bend udara u pleksus, pretvarajući tragikomediju realnosti u ritam, u satiru koja se ne skida s usana. A hoće li se išta promijeniti? Ćemo ben.