Reizdanje Arsen 2: Arsenova glazbena svitanja

Ako je prvi album Čovjek kao ja bio reprezentativno pismo kantautorskim namjerama, njegov je nasljednik potvrdio da je Dedić kantautor čije su pjesme sušta suprotnost dominantnoj festivalsko-šlagerskoj sceni

Konačno reizdan na vinilu – dakako, u tehnološki sjajnome novom ruhu – album Arsen 2 u izdanju Croatia Recordsa nova je blagovijest za viniloljupce i brojne Arsenove fanove. Naime, neosporno je jedno od remek-djela u opsežnoj Dedićevoj diskografiji. Album je snimljen u studenom, a izdan mjesec dana kasnije 1971. godine. Mada bez radijskih i koncertno potvrđenih hitova kao što su ”Milena”, ”Sve bilo je muzika” i ”Djevojka za jedan dan”, album je postao jedan od kultnih Dedićevih vinila. Nije bio nakon objavljivanja popularan kao prvijenac, ali kasnijih je godina prepoznat kao jedna od najbitnijih diskografskih karika u povijesti domaće glazbe.

Ta u Hrvatskoj politički turbulentna 1971. godina Arsenu je donijela golemo zadovoljstvo, ali i probleme. Objavljivanje zbirke poezije Brod u boci dočekano je panegiricima kritike i oduševljenjem publike. Objavljena u biblioteci Griot u nakladi Croatia Concerta Zvonimira Goloba, u trenu je postala hit. Konačno, s brojnim kasnijim reizdanjima dosegla je za knjigu poezije nezamislivu nakladu – osamdesetak tisuća prodanih primjeraka. Bila je istog kova kao i Arsenova uglazbljena poezija, jer – kako je to napisao Milan Vlajčić – „Dedićeve poeme i šansone pokušavaju prizvati jednostavnost riječi i neophodnost ljubavi“.

Na crnoj listi

Objavljivanju albuma Arsen 2 krajem godine prethodila je u kolovozu neugodna epizoda s ”Majkom Marijom”, pjesmom koju je napisao i uglazbio – a izveo je redovnički VIS Žeteoci – u povodu Marijanskog kongresa. Bila je to – kako ju je sâm Arsen nazvao – duhovna šansona; polje u kojem se također želio okušati. Odnosno, kako je kazao, zanimalo ga je kako da bez ikakvih sugestija izrazi vlastito viđenje Majke Božje. A ono je bilo – Bogorodica može biti jedna majka s našeg juga (iz Dalmacije), s kamenjara. Bila je to zapravo još jedna posveta vlastitoj majci odnosno, kako je govorio, jednoj najobičnijoj ženi iz Šibenika „koja nikada u životu nije obukla haljinu, nikad spustila i odrezala onu šibensku punđu, a cijeli život provela u bluzi i kotuli, preko koje se u kući nosila traverša.“ ”Majka Marija” bila je izazov posve usklađen s već ranije čvrsto formiranim stavom o mizernoj zabavnoglazbenoj konfekciji, ali i „uškopljenim“ tekstovima punim banalnih rima i politikantskog udvorništva, o kojem je, uzgred rečeno, govorio u pjesmi ”Pjevam da mi prođe vrijeme”.  No istovremeno se divno uklopila u duh poezije u ”Brodu u boci” odnosno u Arsenovo uvjerenje o neophodnosti ljubavi.

Očekivano, ”Majka Marija” nije bila po volji tadašnjih političkih moćnika pa je Dedić čak dospio na crnu listu onih koje su mediji trebali – koliko je to već moguće – izbjegavati. To se, naravno, nije dogodilo jer Arsen je te godine objavio sjajnu zbirku poezije Brod u boci, koju su s oduševljenjem prihvatili i kritika, i publika. Baš kao i album Arsen 2.

Ako je prvi album Čovjek kao ja bio reprezentativno pismo kantautorskim namjerama, njegov je nasljednik potvrdio da je Dedić kantautor čije su pjesme sušta suprotnost dominantnoj festivalsko-šlagerskoj odnosno zabavno glazbenoj sceni. Arsen 2 je donio skladbe koje su bile novi fundamentalni prinosi domaćoj (popularnoj) kulturi. Savršeni balans autorskih brojeva, uglazbljenih pjesama pjesnika poput Šoljana i Goloba, uz sjajan prepjev Brelove ”Ne me quitte pas”, albumu je u trenu donio komplimente kritike i struke te naklonost one mlađe (uvjetno rečeno rokerske) publike. Album otvara ”Ne plači”, jednom od amblematskih Arsenovih ljubavnih balada s festivalskim aranžmanom Kreše Oblaka, koji se naslonio na rješenja velikih prethodnih balada, no za njom slijedi ništa manje upečatljiva, trubadurska ”Takvim sjajem može sjati”. Skladba s akustičnom gitarom i flautom koje su je bližile i britanskom folk-rocku, ali i tekstom koji je nažalost postao politički skandal. Naime, kao i ”Balada o prolaznosti”, pjesma se našla na soundtracku filma Tomislava Radića Živa istina iz 1972., koji je u godinama obračuna s Hrvatskim proljećem postao „sumnjiv“. ”Balada o prolaznosti” – s onim sugestivnim klavirskim uvodom – još jedna je u nizu veličanstvenih laganica koja je apsolutno profitirala od „isposničkog“ aranžmana. On je pak naglasio sjajan tekst i Arsenovu izvedbu. ”Pored mene” se može shvatiti kao logičan nastavak ”Moderato cantabile” s klasičnim klavirskim dionicama, prebiranjem akustične gitare i flaute te nježnim gudačima u pozadini koji naglašavaju elegičnu atmosferu. Još jedna je to ljubavna balada sa sugestivnim slikama zagrebačkih veduta.

Na tragu britanskog folk-rocka

”Po glavi stanovnika” lepršava je kabaretska tema s duhovitim/sarkastičnim tekstom, a minijatura ”Poslije toliko godina” (kolaboracija Stipice Kalogjere i Arsena) ambijentalni broj s orguljama i podlozi te flautom koja se, manje-više, poput „crvene niti“ provlači kroz album. Posebno je zanimljiv tretman puhača, koji imaju i neku prigušenu notu Georgea Martina, ali i diskretni ulet klavira, koji kao da stiže iz noćnog bara. ”Podoknica” je još jedan trubadurski broj s duhovitim, retro tekstom i čembalom (koji skladbu bliži zvukovnici tadašnjega britanskog folk-rocka), a ”O mladosti” novi prilog ultimativnoj Dedićevoj pjesmarici. Aranžman Stipice Kalogjere vješto spaja „starogradsko-romski“ cilik violine u uvodu i rasni pop u refrenu. A da Arsen superiorno „pjeva pjesnike“, pokazao je i u ”Gazeli”, koju je skladao na Šoljanov tekst. Jedan je to od upečatljivijih brojeva s flautom i dramatičnim gudačima. Točnije, s rješenjima koja će kasnije bljesnuti na ”Homo volansu” u ”Mirnim podstanarima”. No veličanstvena ”Gazela” nije baš bila po guštu najšire publike (bila joj je odveć zahtjevna), pa se rijetko puštala na radijima. Autorska Arsenova ”Putovanja” na sličnom je šansonijerskom tragu, no u ambijentalnoj „širokopojasnoj“ izvedbi kao da je riječ o temi namjenski skrojenoj za film.

Za kraj albuma ostavljena su dva pjesnička broja. ”Baladu o zmaju koji je gutao dame” Zvonimira Goloba uglazbio je Stipica Kalogjera, a aranžman potpisao Arsen. Posegnuo je za kabaretsko-trubadurskim stilom koji je dodatno razradio na sljedećem albumu. ”Nemoj poći” je, pak, bezgrješan prepjev Brelovove ”Ne me quitte pas” u Bosnerovu aranžmanu.

U prigodnom tekstu nakon Arsenove smrti 2015. godine Selvedin Avdić je napisao: „Na ovdašnjoj skučenoj sceni nadomjestio je sve one likove koji su joj nedostajali – i Leonarda Cohena, i Johnnyja Casha, i Jacquesa Brela, i Leeja Hazelwooda, i Warrena Zevona, i Sergea Gainsbourga. Arsen ih je sažimao u sebi, na svoj, sasvim opušteni način, i pjevao nam ljubavne pjesme, balade, šansone, pjesme čežnje, sjete, ode mladosti, o propuštenim prilikama, pisao je i angažirane strofe, lukave kritike, tugovanke i polke…“

Ako bi u Arsenovoj diskografskoj ostavštini valjalo uprijeti u samo jedan album koji je uglavnom sve to objedinio, izbor bi zacijelo pao baš na Arsen 2. Album na čijem je omotu znakovita fotografija Arsena odjevenog u crno (tu „ne-boju“ jednog Johnnyja Casha i autora koji ne žele biti dio „tapecirane estrade“) no s kožnim „lajbekom“ urešenim dugačkim resama koje su tako „izdajnički“ rokerskog i hipijevskog (čitaj: modernog) kroja, bio je dokaz Dedićeva iskoraka prema novim obzorima i glazbenim izazovima.