Rig Veda X. 129, novi album Ivana Božičevića

Rig Veda  X. 129 Ivana Božičevića mogla je, bez većih poteškoća, završiti u barem još dvama svjetovima: možda će to zvučati čudno, no nije je teško zamisliti kao konceptualni prog-rock album ili sinestezijsku simfonijsku sagu. U oba slučaja skladba pokazuje obilježja koja su je mogla usmjeriti tim pravcima – sklonost narativnosti, konceptualnom razmišljanju, slojevitoj gradnji i izraženoj sinestezijskoj imaginaciji.

Ovako, dobili smo komorno-žanrovski hibrid kojemu se ne može zanijekati autentičnost. No upravo takva, Božičevićeva skladba možda i najvjernije svjedoči o autoru i estetici njegova skladateljstva.

Plod vlastitih okolnosti

Iako je pisana na veliku, univerzalnu temu, Rig Veda X. 129 svoju snagu crpi iz mikrokozma za koji je zamišljena – iz konkretnih resursa i ljudi koji su je omogućili. Štoviše, ona uzima najbolje od vlastite sredine. Božičevićeva skladba doista jest „plod“ vlastitih okolnosti.

Ansambl za suvremenu glazbu S/UMAS, pokrenut 2015. u sklopu splitske Umjetničke akademije, u međuvremenu se osamostalio, pokazao otpornost i zadržao kontinuitet djelovanja na sceni. Violončelist Vid Veljak također je djelatan u splitskoj sredini. Iz S/UMAS-a dolaze i dvije preostale solistice na albumu: pijanistica Silvija Anić i klarinetistica Ivana Bandalo Benzon. S/UMAS kao čvrsta instrumentalna baza, zajedno s Veljakom kao glazbenikom koji također puno ulaže u suvremenu glazbu, nametnuli su se kao logičan – ako ne i jedini mogući – odabir. 

U spoju slojeva

Djelo je zamišljeno u spoju živih instrumenata i fiksnog audija – dvaju slojeva koji se međusobno nadopunjuju. Što je to fiksni audio, to bi trebalo detaljnije objasniti. Najjednostavnije bi ga bilo opisati kao elektroniku, no zvuk toga sloja prije svega karakterizira naglašena prostorna zvukovnost, atmosferičnost i studijski oblikovana zvučna slika.

Moglo bi se pretpostaviti da se u unaprijed snimljenom audio-sloju nalazi sve ono što mu je trebalo, a do čega Božičević nije mogao doći „u vlastitim okolnostima“.

U tom pogledu, možda neočekivano, ponajprije priziva estetiku prog-rocka. Naime, riječ je o zvuku i načinu muzičkog razvoja koji se oblikuje bliže hibridnoj, „bendovskoj“ zvučnosti nego akademski profiliranoj elektroakustici. Pritom, sam Božičević, koji se itekako razumije u područje elektronike, znakovito je suzdržan: taj segment svoje kompozicije niti ne označava elektronikom. Takva terminološka odluka ne djeluje slučajno, nego upućuje na svjesno distanciranje od uobičajenih zvukovnih i estetskih očekivanja koja se vezuju uz elektroničku glazbu.

Moglo bi se, stoga, pretpostaviti da se u unaprijed snimljenom audio-sloju nalazi sve ono što mu je trebalo, a do čega Božičević nije mogao doći „u vlastitim okolnostima“. Fleksibilnost kojom i inače prilagođava svoju glazbu različitim izvođačkim sastavima ide tome u prilog. Stoga, to da bismo o Rig Vedi X. 129 danas govorili kao o simfonijskoj pjesmi posve je logična mogućnost – da su za to postojali produkcijski uvjeti. U datim okolnostima, odluka da se taj „nedostižni“ izvođački potencijal realizira putem fiksnog audija pokazuje se i razložnim i skladateljski opravdanim rješenjem.

Velik kontinuirani dah

Upravo kroz taj sloj Božičević stvara dodatne zvukovne resurse nužne za zahvaćanje velike, univerzalne teme. I premda bi ga se najlakše moglo svrstati pod elektroniku, više nosi stanovit analogni synth-šarm, pa ga – barem u diskografskom obliku – slušatelj ne mora nužno niti doživjeti kao „neživi“ element. Dapače, moguće ga je čuti kao „živi“ sloj, gotovo kao bazu izvođačkog tijela, koju bismo bez većih poteškoća mogli zamisliti i kao dionicu što je sam skladatelj izvodi za orguljama, uz povremene dodatke udaraljki.

Skladba potvrđuje sigurnu ruku autora koji suvereno vlada kompozicijskim prosedeom.

U tako fiksiranom audiju posebno se jasno očituje upravo Božičevićevo iskustvo orguljaša, dok u dionicama živih instrumenata – solističkim i komornima – skladba potvrđuje sigurnu ruku autora koji suvereno vlada kompozicijskim prosedeom. Takva hibridna skladba, izrasla iz suživota odabranih slojeva, Rig Veda se u konačnici proteže na gotovo sat vremena glazbe, zaokružene u jedinstven, kontinuirani luk – jedan veliki, pažljivo oblikovan dah.

Opsežan skladateljski rad

Djelo je 2025. praizvedeno na autorskom koncertu Ivana Božičevića u Hrvatskom domu u Splitu, a nedavno se otvorila i mogućnost njegova predstavljanja pred zagrebačkom publikom. Skladba je 17. ožujka predstavljena u malom Lisinskom na koncertu u povodu autorova 65. rođendana. Izvedba u Lisinskom preklopila se s izlaskom digitalnog diskografskog izdanja koje je objavio Cantus. Rig Veda X. 129 za sole, komorne sastave, elektroniku i video jedna je od najnovijih kompozicija Božičevićeva opusa.

Opsežan skladateljski rad temeljio se na Himnu stvaranja – 129. himnu (sukti) iz desetog kruga (mandale) zbirke Ṛgveda. Taj himan godinama je zaokupljao autorovu maštu. Otud i neobičan, iako zapravo precizan naslov, sastavljen od naziva zbirke (u engleskoj inačici), rednog broja mandale (X) te rednog broja sukte (129): Rig Veda X. 129.

 Upravo je takva otvorenost bila presudna i za Božičevića – za kojega je bavljenje Himnom stvaranja iz Ṛgvede kroz godine, kako sam ističe, preraslo u svojevrsnu opsesiju.

Ova zbirka smatra se najstarijim spomenikom indijske književnosti te jednim od temeljnih izvora svjetske pisane riječi i misli. Njezin sadržaj stoljećima se prenosio usmenom predajom, a u zapis je fiksiran oko 1000. godine. Kozmogonijski tekst himna opisuje stvaranje svijeta, ali pritom ne nudi konačne odgovore; pojmovi se često iznose u oprekama, a tvrdnje ustupaju mjesto pitanjima, čime se otvara širok prostor za različita tumačenja. Upravo je takva otvorenost bila presudna i za Božičevića – za kojega je bavljenje Himnom stvaranja iz Ṛgvede kroz godine, kako sam ističe, preraslo u svojevrsnu opsesiju.

Skladateljska refleksija

U samoj skladbi tekst se, međutim, ne reproducira izravno glazbenim sredstvima; u engleskom prepjevu moguće ga je pratiti u popratnom videu što ga je također načinio autor, koji diskografsko izdanje, međutim, ne uključuje. U tom smislu video nije obligatan, premda skladatelj preporučuje upravo inačicu s video-komponentom, također dostupnu na YouTubeu. Himan je prema tome iskon, polazište i inicijalno nadahnuće. Skladana glazba skladateljsko je promišljanje – Božičevićeva stvaralačka reakcija, odgovor i autorska refleksija na stihove sukte.

Na trima mjesta u dramaturgiji jednosatne cjeline postavljeni su klavirski preludiji – trenutci zadržavanja i ponovnog usmjeravanja slušateljske pozornosti.

Razrađena struktura sprovedena je zatim jasno i promišljeno. Sedam strofa himna raspoređeno je na pet nosivih stavaka. Za svaki je stavak oblikovan spomenuti fiksni audio, koji je zatim nadograđen živim instrumentima. Tako uspostavljen odnos mijenja se tek u završnom stavku: u njemu se gotovo u potpunosti odustaje od audija te prostor prepušta živom, toplom zvuku cjelovitog ansambla. Na trima mjesta u dramaturgiji jednosatne cjeline postavljeni su klavirski preludiji s funkcijom uvoda ili predaha; oni nisu samo formalne razdjelnice, nego i svojevrsne refleksivne točke – trenutci zadržavanja i ponovnog usmjeravanja slušateljske pozornosti.

Ciklička cjelina

Skladba je zamišljena kao ciklička cjelina. Slušatelj ima dojam jedinstvenog narativa koji se potvrđuje i glazbenim sredstvima, prije no niza pojedinačnih stavaka sabranih u suitu. Takav pristup potiče i sam narativ teksta – od početne tvrdnje da na početku „nit nesuća ni suća ne bje“ (prepjev akademika Mislava Ježića), do završne misli prema kojoj možda ni bogovi ne znaju iz čega se rodilo Jedno – zato što su i oni postali tek „po izraci“, dakle nakon postanka.

Upravo takvu čvrstu, iako otvorenu narativnu liniju Božičević slijedi skladateljskim hodom od stavka do stavka – kao od postaje do postaje, ili od slike do slike – stvarajući dojam živa kontinuuma unutar pomno kontroliranog glazbenog toka.

Stanja i zbića

Fiksni audio pritom uspostavlja „stanja“: on je temelj, podloga i zvukovni krajolik – glazbeno „stanje“ iz kojeg sve proizlazi. Živi instrumenti, nasuprot tomu, funkcioniraju kao „zbića“: akcije, reakcije i konkretni događaji – „živa“ glazbena materija koja se rađa, raste i razvija unutar zvukovnog okvira u glazbenom vremenu. Upravo zato završni stavak, koji obrće paradigmu, može se doživjeti kao finale skladbe: trenutak u kojemu „zbiće“ napokon preuzima primat na „stanjem“, naznačajući da je čin kozmičkog stvaranja završen.

Solistički stavci izrazito su virtuozni, diskurzivni i elokventni, do te mjere da u budućem životu Rig Vede mogu funkcionirati i kao zasebne skladbe.

Iz interakcije „stanja“ i „zbića“ oblikuje se glazbena dramaturgija djela. Prvi nosivi stavak (strofe 1-3) priziva nespoznatljivo stanje prije postanka te samu dramu stvaranja svijeta. U tom stavku, koji u početku sugerira gotovo potpuni izostanak kretanja, funkcija „zbića“ povjerena je kvartetu saksofona. S protokom vremena stavak očituje sve veću napetost i zvukovnu gustoću, koja se postiže upravo kroz „živi“ ansambl koji je tretiran kao jedinstveno tijelo – jedan izvor zvuka, gotovo kao jedan instrument. U nekoj alternativnoj, prog-rock inačici, to „zbiće“ stvaranja vjerojatno bi bilo povjereno dramatičnom zvuku distorziranih električnih gitara. Ipak, ništa manje uvjerljivim ne pokazuje se ni „moćna gomilica“ saksofonskog kvarteta, koja upravo svojim moćnim zvukom, kompaktnom energijom, ali i unutarnjom diferenciranošću ostvaruje jednako snažan dramatski učinak.

Nakon klavirskog intermezza slijede dva solistička stavka: prvi za basklarinet (4. strofa) te naredni za violončelo solo (5. strofa). Ti stavci izrazito su virtuozni, diskurzivni i elokventni, do te mjere da u budućem životu Rig Vede mogu funkcionirati i kao zasebne skladbe. 

Kako se to zbilo

Preostala dva stavka, nakon još jednog intermezza, skladana su za veće komorne sastave. Četvrti stavak (6. strofa) – vezan uz misao da ni bogovi koji postadoše nakon stvaranja možda ne znaju kako se stvaranje zbilo – predstavlja dramatski vrhunac djela: obilježen je razlomljenom polifonijom, simultanim događajima, ekspresivnom energijom i izraženom zvukovnom apartnošću. Završni stavak (7. strofa) prepušta prostor toplom, lirskom instrumentalnom pjevu te antifonalno himničnim ansambl-zapjevima. Ostaje harmonijski otvoren i ne do kraja razriješen, baš kao što ni završna strofa ne donosi konačno rješenje. No izdahom završnog akorda ipak zaokružuje cikličku cjelinu – gestom koja ostavlja dojam zaključka, ali i nezaključenosti.

Glazbeno gledano, dva završna stavka vjerojatno su i u najoštrijoj opreci. Da je Rig Veda kojim slučajem postala sinestezijska simfonijska pjesma, bilo bi intrigantno zamisliti koje im bi boje skladatelj pridružio – ili kako bi se neki vizualni umjetnik nadovezao na već postojeću zvukovnu arhitekturu. Postojeći video pritom jest funkcionalan i koristan, ali je istodobno vjerojatno najslabija karika čitava koncepta. Mjestimice djeluje i suviše doslovno, vjerojatno oblikovan u okviru realnih produkcijskih mogućnosti, s primarnom svrhom prezentacije teksta himna kako bi se olakšalo praćenje jednosatne izvedbe. Ipak, upravo na toj razini otvara se prostor za daljnji razvoj: potencijal da se skladba obogati dodatnim, autonomnim slojem vizualne interpretacije koji bi bio ravnopravan glazbenom, a ne tek njegov funkcionalni pratilac.

Glazbena logika

Iako se oslanja o himan, glazba Rig Vede nužno se podređuje vlastitoj logici i zakonitostima skladateljskog zanata. Ipak je posrijedi prvenstveno – skladana glazba. Stoga, kako ističe i sam autor, slušatelj jednostavno mora vjerovati da pojedini stavci na specifičan način odražavaju apostrofirane stihove. U tom smislu, djelo je moguće doživjeti kao niz glazbenih impresija ili tableaua nakon čitanja Ṛgvede – koji se možda najpotpunije otvaraju uz prethodno čitanje strofa iz himna.

Premda je izrasla iz snažnog pjesničkog i filozofskog narativa, izvanglazbeni sloj Božičevićeve skladbe ni u jednom trenutku ne nadvladava glazbeni materijal.

No, možda paradoksalno, jednako uvjerljivim može se pokazati i slušati ga kao autonomno glazbeno ostvarenje: „čistu“ glazbu, oslobođenu izvanglazbenih konotacija i neovisnu o poznavanju tekstovnog predloška. U konačnici, premda je izrasla iz snažnog pjesničkog i filozofskog narativa, izvanglazbeni sloj Božičevićeve skladbe ni u jednom trenutku ne nadvladava glazbeni materijal. Upravo suprotno – glazba pokazuje vlastitu unutarnju logiku i autonomni razvoj, potvrđujući se kao samodostatna umjetnička cjelina.

Čin stvaranja

Sam himan, objašnjavajući postanak, donosi niz pojmova koji upućuju na univerzalnost svakog čina stvaranja – nesagledivo kozmičkog, kao i onog umjetničkog. Akademik Ježić za proces tog stvaranja uvodi prekrasnu riječ „izračenje“.

Božičević pritom ne pokazuje straha ni pred himnom, ni pred opsegom skladateljskog čina. Poriv stvaranja koji očituje i kao profesor kompozicije na splitskoj Akademiji, naočigled se emanira i njegovu skladateljskom radu.

Realnim okolnostima unatoč – taj poriv i skladateljska volja koja neumitno tjera na stvaranje nezaustavljivo izviru iz njegove Rig Vede – bez obzira na to u kakav će se „svijet“ naposljetku „izračiti“.

A tko će znati otkle ona posta?

Odgovor se skriva u himnu. I u Božičevićevoj skladbi.

_______________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a