Rijeka–Paris–Texas II: Fiume no morte!

Trostruko više izvođača nego li na davnašnjem izdanju iz 1987. ultimativan je dokaz i živosti i kvalitete riječke scene

I bez drugog dijela kompilacije Rijeka–Paris –Texas odavno je svakome tko imalo prati domaću scenu jasno da je Rijeka i danas prijestolnica najšire shvaćene rock scene. Jer trostruko više izvođača na albumu Rijeka–Paris–Texas II nego li na davnašnjem izdanju iz 1987. ultimativan je dokaz i živosti i kvalitete riječke scene. A ona je rasla – može se kazati – zajedno sa svojom negdašnjom i današnjom diskografskom „kućnom adresom“ – Foxovom Dallas Records.

U „ona vremena“, naime, perjanici nisu bili samo diskografski aktivni Parafi, već (još i više) demo bendovi koji su – poput Leta 3, danas svojevrsne ikone rocka i alternativni „uljez“ u mainstreamu – u međuvremenu (srećom) konačno dobili svoja izdanja i reizdanja.

Četrdeset pjesama s albuma Rijeka–Paris–Texas II s imenima poput One Possible Option, My Buddy Moose, Chasing Nord, Jonathana, The Siidsa, Boiris & The Batts, Mrle & Ivanka, My Buddy Moose te riječkog radoholičara Vave (sa samostalnim albumima i „sporednim“ no ništa manje važnim projektima), gotovo da bi se – uz desetak dodataka, moglo nazvati i kompilacijom The Best Of Croatian Rock. Pri čemu – evo još jednog razloga za pohvalu – ono „rock“ valja shvatiti kao generički pojam jer se pod tim nazivnikom guraju izvođači različitih poetika i stilskih odlika.

The Black Room su, primjerice, band koji u svojem talioničkom loncu krčka garage rock s reskim riffovima, brit pop i novovalnu tradiciju. Kraj programa u alter iskaz uvodi i punkersku energiju i sinti pop uz vokal Đine Škulić; White On White su nadahnuti indie band dijelom na tragu Eckmanovih projekata, ali i alter pop-rocka u skladbama poput ”Ispod kože” kakvom je bio sklon i Massimo, dok je Boris Štok – nekadašnja „glavna faca“ Quasarra – već etabliran singer-songwriter sklon sofisticiranom i elegantnom pop-rock iskazu na tragu (što je, naravno kompliment) i Ferryja i Scotta Walkera.

Chasing Nord su savršeno spojili agresiju zvučnih udara i melodioznost uz srastanja elemenata jurišnog nu metala, apokaliptičnog noisea i vremešnih poduka nabrijanog hard rocka ili grungea Soundgardena. One Possible Option bljesnuli su svojom inačicom alter/indie nabrijanog no melodioznog rocka, s režećom gitarom kojem paralela mogu biti i Nine Inch Nails, Ministranti Dražena Baljka briju žestokim (gitarskim) rockom, Krešo i Kisele Kiše sljedbenici su punkerskih postulata (energija + brzina + stav), Luna Mea čine zanimljiv electro pop dvojac, Random zgodan transžanrovski projekt, a Jonathan je – po dubokom uvjerenju – jedan od najboljih domaćih bandova, superiorniji mnogim britanskim bandovima poput Editorsa.

Turisti su očekivano odličan projekt Vlade Simcicha – Vave čija gitara uvijek jamči prepoznatljivost i glazbeno uzbuđenje, i Ive Močibob, Boris And The Batts sjajna su riječka supergrupa kojoj su dobro znani glazbenici Sandro Bastijančić, Vava, Boris Reinić, Hrvoje Gazdik te Luka Benčić. I Mandrili su veterani riječkog rocka znani i po suradnji s Valterom Kocijančićem, kao i Band Callahan – još jedna formacija znanih riječkih glazbenika s iznimnim baritonom Rolanda Freiseisa. My Buddy Moose, još jedan od mojih vječnih favorita, velemajstori su alter country rocka/americane, a projekt MrLee & Ivanesky naprosto je čudesan dvojac Mrleta i Ivanke Mazurkijević odnosno jedna od najuzbudljivijih friškijih pojava na domaćoj sceni u zamamnom spoju elektronike i vrhunskog Ivaninog vokala. Hip-hop Maderfa’N’kers nudi zgodan zagrljaj „hip-hopanja“, skrečanja i  gitara, Po’ metra crijeva vješto spaja tradicijske zvuke Istre s manijakalnim metalom/hard coreom, a Mrave brojin je pravi indie rock band ogrnut psihodelijom kakvu su koristili protagonisti Canterbury scene. C Ansambl singlom ”WYT” ulazi pak u prostor rasplinute (no melodiozne) ambijentalnosti, Lado Bartoniček i Matilda Krukler u skladbi ”I Am” prizivaju američki indie pop garniran gitarama, ali i kantautorske duete sedamdesetih. Zaključni broj kompilacije pripao je žanrovski i ugođajno srodnoj temi ”Kiša” Atmopherica; još jednoj skladbi Bartoničeka.

Odličnim  izborom izvođača (jedan drugom do uha) Rijeka–Paris–Texas pokazuje ne samo bogatstvo aktualne riječke scene, već žanrovsko šarenilo koje pokazuje da u gradu na Rječini doista cvate stotina cvjetova. Naklon do poda i svima zastupljenima na Rijeka–Paris–Texas II te autorima projekta. Stoga – forza Fiume!