Glazba između. Poglavlja o stotinu godina hrvatske glazbe (1890.-1990.)

Knjiga  Glazba između. Poglavlja o stotinu godina hrvatske glazbe (1890.-1990.), jednoga od stupova hrvatske muzikologije, a napose njezinih dvaju rukavaca – moderne i 20. stoljeća, Eve Sedak, prošle godine objavljena je u izdanju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Ovo je važno i predugo iščekivano izdanje o povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća – kao priča koja još uvijek čeka svoj punokrvni kraj – na temelju građe iz ostavštine Eve Sedak uredio, preveo i komentarom popratio Dalibor Davidović.

Eva Sedak od najranijih je planova koji su se ticali pisanja povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća bila u projekt urednički uključena, a Davidovićev komentar ovdje je umješno predstavio historijat i (svjesno nekritički) problematiku dinamizma njezina oblikovanja – od višesveščanoga izdanja koje bi objedinilo priloge više autora, ideje stavljene u pogon 1997., do konačne metamorfoze u životno djelo Eve Sedak kao jedine autorice svojeg djela, radom na kojemu je započela 2001. godine.

“Knjiga njezina života”

Ova njezina knjiga, „a nazivala ju je jednostavno knjigom jer za nju to je bila jedna i jedina knjiga na kojoj je radila, knjiga njezina života“ (str. 15) – projekt je kojemu je svrha ponajprije bila i jest – ispuniti istraživačko-znanstvenu prazninu u pisanju povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća, područja koje do danas nije sagledano u cjelovitoj studiji.

I sudbinski određeno tako da svjetlo dana ugleda na ovaj način i u ovome trenutku, Glazba između sasvim rizomski stvara sebi strukturu onkraj svakoga linearnog zamišljaja, onkraj svakog predvidivoga narativnog ishoda povezujući se u mrežu interpretacijâ, a koja izmiče ustaljenim kategorizacijama historiografske monografije. Knjiga Eve Sedak tako usjeda u procjepe, mapira signalne točke, te osvjetljava višestruke puteve razvoja različitih ideja za koje je vjerovala da imaju ponijeti tu materiju koja sačinjava umjetničku produkciju hrvatske glazbe 20. stoljeća.

Knjiga Eve Sedak tako usjeda u procjepe, mapira signalne točke, te osvjetljava višestruke puteve razvoja različitih ideja

A što, pak, čini materijal od kojega je Glazba između sazdana? To izdanje, koje „nipošto nije onakvo kakvo bi pod identičnim naslovom objavila sama Eva Sedak“, kako nas upozorava Dalibor Davidović na kraju svojega komentara (i nadopunjuje: „Njezina knjiga bila bi nešto drugo i više od ove“ [str. 15]), odvija se (u nedostatku bolje riječi, a možda je, istovremeno, ova i najpodobnija) kao naše praćenje procesa rada na knjizi. Naime, Davidović, ne skrivajući određeni strah od materijala koji su fizički sadržavali inicijalni izvori – tri registratora, isprva je sumnjao u mogućnost da se uopće načini bilo kakvo izdanje.

Ipak, ključan pomak u projektu nastao je pregledom digitalnih dokumenata s osobnoga računala Eve Sedak, što je omogućilo da se ovom iznimno zahtjevnom projektu dâ smislen okvir, i to kroz dvije osi, kako urednik pojašnjava. Knjiga se, prije svega, konačno mogla uokviriti kao sadržajna cjelina, no s obzirom na snažan karakter progresa, izmjena i, naprosto, autorskog dinamizma (što dodatno opravdava zadržavanje toga kao druga ruka), Davidovićeva urednička vizija odlučila je organizirati taj progres u njegovu prirodnom slijedu: prema vremenu nastanka pojedinih elemenata građe, prostirući se od 1997. (godine početka projekta grupne, višesveščane Povijesti) do 2014. godine, kada se prati posljednji trag rada na knjizi Eve Sedak sačuvan u izvorima.

Davidovićeva urednička vizija odlučila je organizirati taj progres u njegovu prirodnom slijedu: prema vremenu nastanka pojedinih elemenata građe

Nadalje, tri su grupe izvora na kojima se temelji građa knjige: to su redom (prema oznakama ‘A’, ‘B’ i ‘C’ što im ih je dodijelio Dalibor Davidović) sadržaj registratorâ koji se čuvaju u rukopisnoj ostavštini Eve Sedak, potom digitalni dokumenti pohranjeni u njezinu osobnom računalu, a koji se čuvaju u njezinoj ostavštini, te dovršeni i uglavnom objavljeni tekstovi Eve Sedak, koje je autorica smatrala sastavnim dijelom svoje knjige.

Pedantnost kojom je urednik izdanja okupio, organizirao i predstavio građu ništa je manje nego zapanjujuća; daju se uputnice na korespondirajući sadržaj među različitim grupama izvora, ispravljene su slovne i bibliografske pogreške, opetovano se upućuje na sadržaj i sistematizaciju građe, urednik donosi tablične i sadržajne preglede izvora, kao i indeks imenâ. Ovdje ću pridodati i nemjerljivu vrijednost Davidovićevih prijevoda tekstova Eve Sedak objavljenih na njemačkome jeziku.

Pedantnost kojom je urednik izdanja okupio, organizirao i predstavio građu ništa je manje nego zapanjujuća

Uza sve što je besprijekorno uposleno i realizirano u uobličavanju same knjige, manju se primjedbu može ipak uputiti na mjestimične nepreciznosti u uvodnoj uredničkoj napomeni. U takvom, nužno jasnom i strogo strukturiranom tekstu, a koji je od ogromne važnosti za ulazak u ovakvu kompleksnu informacijsku mrežu, prostor za interpretaciju morao bi biti sveden na simboličku grešku. Neki od primjera za spomenuto pronalaze se na stranici 11 (rečenica „Promjene je prema skicama…“) ili, primjerice, na stranici 12 (rečenice „Preuzimajući naslov knjige…“ i „Rukopisni dokumenti poslužili su…“).

Eva Sedak i inverzija vremena

Nadalje, ova je studija još i utoliko partikularna – ne samo zbog svoje geneze – nego i zbog specifične znanstveničke nasađenosti Eve Sedak, koja već i u uvodnim svojim određenjima knjige duboko zahvaća u postulate historiografije glazbe, uz raspravu i, posljedično, reviziju tih istih procesa. Nju zanima dekonstrukcija, ili, bolje rečeno, kritička provjera nacionalnih historiografija, zanima je održivost univerzalnosti i nepogrešivosti pogleda unazad; Evu Sedak zanima višestrukost pristupâ stilskoj pluralnosti, zanimaju ju posljedica i suvremeni kontekst kao smjerokazi primarniji od historijskih korijena.

Identitet Eva Sedak također vidi kaleidoskopski, ne pridajući mu niti jednu strogo odredivu (i samim time nužno ograničavajuću) instancu, i dopuštajući da ga se tumači kroz vrijeme i kontekst. I sva se ova načela na ovaj ili onaj način oslanjaju na autorici blizak koncept inverzije vremena, okvira u kojemu nacionalna povijest (glazbe; zagrada MB) kao povijesna struktura „slobodno korespondira s onom univerzalnom“ i ne „pritišće [je] linearno vrijeme“ (str. 27), ali i koncepcijske dispozicije vlastita rukopisa koji, pogonjen takvim slobodnokrećućim impulsima, odolijeva svim pokušajima da ga se svede na jednoznačan, zatvoren i konačan narativ.

Ovdje se također nazire još jedna neporeciva vrijednost ovoga izdanja: uz autorska preslagivanja, prekrajanja, ili pak revizije seminalnih tekstova, i sl., jasno su nam prikazani procesi, metode i faze nastanka jednoga znanstvenog knjiškog organizma, pa gotovo do razine generiranja autorskoga psihograma.

Temelj za nova tumačenja i dijaloge

Knjiga Glazba između. Poglavlja o stotinu godina hrvatske glazbe (1890.-1990.) izvor je koji će se iz različitih pobuda čitati, na različite načine koristiti. Poneki će čitatelj „imati zadatak“ bjesomučno uparivati informacije, pojedinačne dionice, dijelove tekstova, teze i njihove kasnije razrade; poneki će drugi možda biti „običan“ tragač za informacijom, a neki će zaista za ovom studijom ultimativno posegnuti u želji da sebi stvore obrise područja o kojemu ona govori.

U konačnici, ostaje svjedočiti još mnogim važnim epizodama koje će serijal o Povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća ispisati, a u svakoj će od njih, iz ovoga ili onog rakursa, djelo Eve Sedak, i njezine Knjige (kapitalizacija MB) biti nezamjenjiv, ako ne i najvažniji faktor. Jer, ne treba zaboraviti, poglavlja Glazbe između protkana su i međusobno povezana nitima istraživačkoga žala, koji se gdjekada emanira i kroz ciničan ton pogonjen frustracijom, a zbog dinamike kojom se priča o ovoj Povijesti odvijala. I u tim signalima treba posebno pomno iščitavati riječi Eve Sedak kao upute, i to češće za ono kako ne treba negoli kako treba.

Ostaje svjedočiti još mnogim važnim epizodama koje će serijal o Povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća ispisati, a u svakoj će od njih, djelo Eve Sedak, i njezine Knjige biti nezamjenjiv, ako ne i najvažniji faktor

A i taj, donekle, priručnički karakter knjige pridonosi raslojenosti pristupa s kakvim čitatelj ima uzeti ovu studiju (a koji se čak niti nužno ne generira kroz i zbog načina na koji je knjiga konačno ugledala svjetlo dana). Jer nju se nikako ne treba (niti vjerojatno može) shvatiti u njezinoj finalnosti; ona, naime, na mnoštvo razina ostavlja sebi i čitatelju (korisniku?) neke otvorene prostore, neke prostore između, što se, čitajući autoričine misli, njihovu razradu, nadaje upravo kao egida njezina pristupa pluralnosti same građe (u svakome smislu).

I konačno, to koliko je ovaj posao bio važan za Evu Sedak – koja se hrabro otisnula u njegove izazove, a ne mnogo manje hrabro i Dalibor Davidović – koji je iz autorskih izvora rekreirao ovakav splet i preplet spoznajâ, čineći ih dostupnima i uporabljivima – teško je bez preostatka sasvim pojmiti, jer se ovo istraživačko pregnuće ne iscrpljuje samo u predstavljanju i interpretaciji građe, već i u stvaranju temeljâ za nova tumačenja i dijaloge unutar muzikološke zajednice, i to čak i izvan strogo lokalnih okvira.

Glazbu između ne treba promatrati samo kao znanstveni pothvat, (…), već i kao intelektualnu avanturu …

Zbog svega ovoga (i još više), Glazbu između ne treba promatrati samo kao znanstveni pothvat, kao rezultat partikularnih težnji za razumijevanjem, sistematizacijom i interpretacijom jedne glazbene povijesti, već i kao intelektualnu avanturu koja na krajnje neobičan način ocrtava oblike i granice istraživanja, koja naznačuje i upućuje na daljnje moguće, ali i koja anticipira još ni sebi potpuno zamišljene teorijske i metodološke iskorake, otvarajući prostor za nove interpretacije i dijaloge s budućim (pro)nositeljima ove nezavršene priče.