TBF - Maxon Universal: remek djelo dvijetisućitih

Maxon Universal i danas djeluje jednako svjež, uzbudljiv i, nažalost, kao društveni komentar vrlo aktualan

Konačno se na Menartovoj etiketi na vinilu (i to duplom) pojavio sjajan TBF-ov album Maxon Universal izvorno objavljen u srpnju 2004. Zašto?

Nakon što su snimili ”Alles gut”, kojoj bez ikakvih ograda dajem atribut himne „splitskog stanja uma” i svjetonazora po principu „jebe-mi-se-za-sve”, a onda dokurili ništa slabijom ”Šareni artikl” – jednom od najboljih skladbi/komentara ikada napisanih na temu konzumerizma  – TBF su konačno gladnim ušima svojih fanova dali i ostatak. I to kakav! Album i promotivni koncerti koji su ga pratili bili su zaključna etapa  pretvorbe TBF-a u format punokrvnog banda. Naime, negdašnja formacija 3+1 – trojica MC-ja i univerzalni Luky, koji je poput žvake prianjao uz svaku podlogu – danas bi sportskim rječnikom glasila 3+3+1 jer je „naratorima” i Lukyju, koji potpisuje i ovu produkciju albuma, dodana veoma dobra instrumentalna trojka. Format bazičnog rock banda s gitarom, basom i bubnjem podržan kompjutorima i semplovima te klavijaturom, pokazao je već na davnašnjem koncertu na Bačvicama, da TBF novi materijal, ali i stare uspješnice, mogu izvesti uživo jednako uvjerljivo kao i u studijskom izdanju.

Što je pak pomak prema živome zvuku i živome bendu donio materijalu Maxon Universala, pokazala je već prva njegova tema (preciznije, pjesma pod rednim brojem 2 jer uvodni broj je pripao – cvrčcima): ”UV zrake”. Singl je otvorila gitara Nikše Mandalinića i čvrsta ritam-sekcija Ogija Pavlovića i Jana Ivelića Pele, a umjesto uobičajenog narativa Mladen Badovinac – pjeva. Štoviše, njegov lead vokal podržava i dvojica MC-ja pa se ”UV zrake” u ubojitom refrenu pretvaraju u zavodljivu pop temu instantne prijemčivosti i – po običaju – lucidnih Lukyjevih studijskih zahvata. Isto vrijedi i za sljedeću skladbu ”Papilova”, koja zbraja živi zvuk benda te kombinaciju Mladenova i Sašina pjevanja bez negdašnjih naratorskih prigovaranja. Podloga reggae stilizacije, fantastičan duhovit tekst o maniji klađenja (…cili dan gledam teletekst, ne zanima me ni hrana ni seks…) i životu koji se pretvara u grozničavo iščekivanje sportskih rezultata uz izdanje grupe u zavodljivom grooveu. ”Guzice i sise” su odmah pokazale hitoidni potencijal. Građene su, naime, na zgodnom riffu arhaičnih orgulja i finoga gitarskog fraziranja, koje čak vuče na zvuk Orange Juicea i srodnih grupa iz osamdesetih, s očekivano duhovitim Sašinim tekstom i Mladenovim superiornim snalaženjem u ulozi pjevača. ”Guzice i sise” postale su tijekom promotivnih nastupa i koncertni i radiofonični zgoditak.

”Nostalgična” – strateški smještena nakon četiri lepršava broja s odličnim pop melodijama – jedan je od trajnih, neupitnih vrhunaca albuma. Građena na pozajmici Dedićeve ”Sve što znaš o meni”, izniman je komad Sašine poetike te s fascinantnim gorko-slatkim tekstom koji kroz kotrljanje nostalgičnih slika i paralelnom vožnjom na drugom kolosijeku s nizanjem sumornih krokija iz hrvatskog svagdana, govori o idealiziranom prošlom svršenom vremenu i stvarnosti. Vrijedi i danas spomenuti uvodne „rajme” u Mladenovu sugestivnom parlandu iznad sjetne Dedićeve teme, budući da je bila riječ o novom remek-djelu u opusu TBF-a. 

Može bit da san potrošija i ono malo suza suza za navodnit dolinu sevdaha i bluesa / svit je tužan, tu nikad neće bit pravde za one koji žele samo da žive i rade / i samo vole i smiju se svemu ka vicu, a ja se pitam ima li smisla pravit dicu / donosit ih na svit di su život i sloboda ka roba koju će neki moćnik prodat / i ove stare melodije bude memorije čiste nostalgije i ne znan šta mi je / stari s bafama, stara s ogromnom trajnom, sestra i ja cili umazan slajom / i sve je daleko i tajno al ditetu sve je sjajno / znan ni onda nije sve bilo bajno, al pari mi se puno lipše i ove kapi kiše ka da šapću „nikad više” / jer sve prolazi ostaje samo u nama, u srcima,  u umu, i foto albumu / priča svaka slika da ne zaboravin nikad nasmijana lica nekih starih prika / nekih nema više, ostale su sjene, mora bit da je s njima nesta i dio mene / al vrate ga kiše i vitar s juga, neka stara pisma nostalgija i tuga.

”Tobogan” je strateški zgodno smješten kao tampon između dvije  izvanserijske teme, no i ovaj broj vrijedi spomenuti zbog odličnog teksta-komentara i glazbe, koja zahvaljujući Lukyjevoj studijskoj čaroliji sjajno zbraja živu eksplozivnu svirku nabrijanog benda i elektroničke dodatke. 

”Heroyix” je – kao i ”Nostalgična” – TBF-ov čudesan komentar na tadašnju, a nažalost i današnju hrvatsku zbilju. Štoviše, uz ”Splitsko stanje uma” možda i najbolji broj koji su do tada snimili. Mediteranska glazbena podloga teme zarazne poput varičela, lucidne kombinacije živih instrumenata i semplova, žestokih pasaža gole svirke gitare, basa i bubnja s energijom nalik koncertnoj, sjajne vokalne izvedbe, kao i naracije, i teksta. On je – već od uvodne rečenice u zemlji apsurda, zakon je ka Burda pa se po njemu kroji sve po zakonu, samo izbroji pa začepi pravu rupu – razoran komentar o korupciji. Također i  bijedi sudstva (zakon je pun rupa poput goblena, pa vezi sliku za sebe rođake i priku), kriminalu i politici, sponzorušama u lovu na nogometaše, licemjernim domoljubima (svi Hrvatine, a svi skaču ka klokan čin čuju Cecu i neki tip turbo-folka)…

”Bog i zemljani” iskorak je prema SF-u s pričom o invaziji izvanzemaljaca-reptila, no skladbu nije teško pročitati i kao sagu o ksenofobiji. Tema je možda najbliža zvuku i maniru s prošloga studijskog albuma, no opet uz odlično uklopljene žive instrumente i bend. ”Esej” je pak iznenađujući gitarski komad s novovalnim štihom i himničkim refrenom uz brbljavu naraciju MC-ja i pjevani ljepljivi refren te je – uz ”Alles gut” koji za njom slijedi – najpopističkiji dio albuma. ”Masovna hipnoza” – zaključni broj albuma – svojim introm kojim dominira muskulativni bubanj i reski gitarski zvuk naslonjen na normative surfa, nikada ne bi otkrio da iza njega stoji TBF. Nastavak pak odaje Lukyjev producentski rukopis, pa i posezanja za atmosferom Gotan Projecta, što sjajno priliježe uz hipnotički Mladenov narativ i višeznačni Sašin tekst.  Svirački izuzetno dobro odrađen broj te producentski i aranžerski picnut po tipičnom Lukyjevu receptu zbrajanja „nezbrojivoga” (pa je iz zaborava izvučen i otrcani diskoidni efekt pljeskanja te lucidno združen s iznimnim gitarskim zvukom, etno pozajmicama, kraftwerkovskim citatima, narodnjačkim umetkom…), doličan su finale još jednoga ultimativnoga zgoditka s etiketom TBF-a.

Koncerti kojima je TBF promovirao album – poput onog senzacionalnog u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova – bili su jednako uvjerljivi kao i studijski zapis. Pače, sjajni. A Maxon Universal i danas djeluje jednako svjež, uzbudljiv i, nažalost, kao društveni komentar vrlo aktualan.