Timothy White: Catch A Fire - život Boba Marleya

Osim uobičajenih komplimenata koje je White dobio za knjigu o jednoj iznimno velikoj glazbenoj, reggae i rock zvijezdi planetarnih razmjera ovaj je autor za Catch A Fire s apsolutnim pokrićem dobio i gore istaknute – ‘približavanje klasičnoj literaturi’, ‘sjećanja na najbolja djela Garcie Marqueza’

U podnaslovu se i ističe da je ovo knjiga o životu Boba Marleya, a ne još jedna biografija utemeljena na razgovorima sa stotinama ljudi koji su glavnog lika poznavali ili i surađivali s njim. Timothy White u temelj knjige stavlja silne intervjue koje je imao s Bobom Marleyem, druženja i razgovore u hotelima, studijima u Kingstonu ili Londonu, turnejama po SAD-u. Većina drugih knjiga nema kazivanja glavnoga junaka.

Pritom je White bio na svim značajnim mjestima na Jamajci, s Marleyem i bez njega. Gdje se rodio, gdje je odrastao u Trenchtownu glavnoga grada Kingstona, pravom pravcatom getu punom sirotinje, teenagera bez nade u ikakvu budućnost kojoj su obračuni s pištoljima i uzijima bili sastavni dio svakodnevnice. Od jedne je takve grupe Bob Marley propucan i jedva je ostao živ. Bilo je to za dlaku. White je mnogo godina kasnije saznao tko su bili upravo ti revolveraši i kako su završili, kao i Peter Tosh koji je na smrt upucan u vlastitoj kući. Tijekom čestih boravaka s Marleyem na Jamajci White je doživio i to da ga domaći političari proglase agentom CIA-e, što je CIA morala službeno demantirati.

Družio se White i s engleskim aristokratom s Jamajke, Chrisom Blackwellom, vlasnikom diskografske kuće Island Records, koja je od Boba Marleya napravila globalnu zvijezdu.

Sve to i još mnogo više na približno 600 stranica

Timothy White piše umijećem romanopisca. I pritom ne postoji prilika ne saznati svu silu informacija o životu i radu Boba Marleya. Detalja kao gdje je stanovao i u kojim hotelima odsjedao te da je poput svih vršnjaka u getu i on stalno pri sebi imao nož, zlu ne trebalo, za samoobranu. To sve nije narušavalo, naprotiv, ljepotu njegova umijeća pripovjedanja.

Često je to triler, koji put okultnost, nadnaravnost, magija ili rastafarijanizam – religija koja je smatrala etiopskog vladara Hailea Selasija živućim Bogom. Rastafarijanizam je mnogo toga iz svakodnevnog života svojim sljedbenicima branila, pa tako i Bobu Marleyu. Vjerojatno bi se u konačnici riješio tumora na nožnom palcu da je dopustio amputaciju, no rastafarijanizam je branio odsjecanje dijelova tijela stoga se Marleyu, naravno, tumor proširio na čitavo tijelo. Umro je u 36. godini života.

Bob Marley potekao je iz pakla Trenchtowna prepunog bijede, nasilja, opakih dilera marihuane i kasnije kokaina, naročito jakog policijskog nasilja, da bi kasnije postao bogatun i zvijezda, no nikada nije izgubio svoj umjetnički i ljudski integritet. Voljeli su ga ljudi svih rasa iz svih dijelova svijeta. Postao je ne samo genijalan autor i izvođač, već je kreirao totalnu drugačiji žanr od svih tada aktualnih na svijetu.

U isto vrijeme bio je nešto poput odvjetnika socijalne pravde za sve potlačene, ne samo na Jamajci, kojom su najprije vladali španjolski konkvistadori, a potom engleski kolonizatori. A kad je država Jamajka postala nezavisna, poklopili su je Ameri na svoj način.

Kako piše Timothy White, Bob Marley je „produkt flerta napaljenog bijelog kapetana zapadnoindijske pukovnije i lake djevojke iz zabiti“.

Majka je bila tada tinejdžerka i crnkinja. Otac je Marleya brutalno ignorirao i nikada nisu živjeli zajedno. Samo su se jednom u životu susreli, i to na veoma kratko, nakon čega je Bob Marley rekao: „Ovog čovjeka nisam nikada trebao vidjeti“.

Marley je dobro poznavao i volio Jamajku usprkos svim njenim nevoljama i jadima, skrivenim značenjima i uznemirujućim praznovjerljima. Na temelju narodne baštine stvorio je nešto apsolutno autentično kao što je reggae. U svoju novu jamajčansku glazbu utkao je sve narodne poslovice koje je slušao od bake i djeda koji su živjeli u brdima.

Jamajka mu je bila u krvi, kao što je Jamajka bila u krvi Chrisu Blackwellu. Obojica su voljela reggae.

Bob Marley snimao je i izdavao ploče na Jamajci, ali tek kad ga je Chris Blackwell priveo u svoj Island Records i objavio „Catch A Fire“ svijet se jednostavno pomamio za Bobom Marleyem. On zapadu nije bio samo egzotičan, već štoviše ekscentričan. Od Rolling Stonea do New York Timesa, da ne spominjem englesku glazbenu štampu, svi su se natjecali u davanju komplimenata novoj svjetskoj glazbenoj zvijezdi. Ne samo zbog apsolutno autentične glazbe nego i zbog pripadnika neobične vjere koji puši više marihuane od Hight Ahsburyija (San Francisco) i Greenwich Villagea (Manhattan Village). Bob Marley postao je zvijezda kojoj na Jamajku hrle svi, od Erica Claptona do Micka Jaggera.

No, čini se da on time nije bio posebno oduševljen. Više ga je zanimala Afrika gdje je često boravio i propovijedao panafrikanizam. Slično su radili i drugi glazbenici iz Afrike, ali ni približno efikasno kao Bob Marley – Fela Anikulapo Kuti.

Bio je tu i veliki nigerijski glazbenik King Sunny Sade kojemu je na albumu Ju-Ju Music gostovao Stevie Wonder, ali Steve je već prije toga bio kod Marleya na Jamajci. Reggae superzvijezda i ikona popularne kulture Bob Marley ostavio je dubok trag na suvremenu glazbu. Njegov život učinio ga je ‘lionized’ vođom čija glazbena, spiritualna i politička eksplozija i danas odzvanja. Njegov je moto bio: „Bolje umrijeti boreći se za slobodu, nego živjeti kao zatvorenik cijeli život.“

Zanimljivo da je sve u njega bilo protkano rastafarijanizmom koji većina na zapadu vjerojatno nije ni razumjela, ni prihvatila, ali osnovnu poruku lika i djela i života Boba Marleya jest i bez toga. Podupirao je poput nekakvog provokatora Trećega svijeta crnačke ljevičarske borbe za slobodu i samoopredjeljenje u mnogim afričkim državama. Zato nije čudno da ga je od svih rock sastava sa zapada zanimao upravo The Clash. Zbog moći i utjecaja vrbovale su ga jamajčanske političke stranke, ali nisu imale neke koristi od toga.

Takvima i sličnima odgovorio je pjesmom „Buffalo Soldier“ čija je bit: „Najsigurniji način da društvo obuzda odmetnika jest da ga učini laureatom.“

Ovakav život Timothy White je uspio obuhvatiti u svoj njegovoj složenosti, višeslojnosti u teška i turbulentna vremena za Jamajku, ponajprije zato što je uspio najvažnije stvari saznati iz silnih razgovora s Marleyem na najrazličitijim mjestima, od američkih hotela, londonskih studija, Trenchtowna gdje se puca u po bijela dana, vili koju je je podario Chris Blackwell, brdima iznad Kingstona, koncerta za 80 000 ljudi i glavnom gradu Jamajke… Catch A Fire nije uobičajena biografija rock-zvijezde o kojoj govore stotine ljudi, ali ne i sama zvijezda.

Timothy White svjedok je života i stvaranja Boba Marleya. Ovdje nije bilo potrebno angažirati dramaturga kao u kazalištu ili filmu, da nešto doda radi dramaturške napetosti. Nema fikcije. Sve je brutalni život na Jamajci, slavljenje cara Etiopije Hailea Selasija kao pravoga boga i silna želja da se svi crnci vrate živjeti Majci Africi i slavljenje Bonoba Marleya. Zaslužio je. A Timothy White je ispao ne samo genijalni novinar i urednik nego i romanopisac. I nije trebao ništa frizirati ili dodavati. Sve je vidio i čuo iz prve ruke – od Boba Marleya.

P.S. TIMOTHY WHITE (1952.-2002.) je američki rock-novinar i urednik. Kao mlad je radio kao novinar u čuvenoj agenciji Associated Press, ali je ubrzo shvatio da je glazba a prije svega rock-glazba u stvari njegov novinarski poziv pa je počeo pisati za magazin Crowdaddy. Tako dobro da uskoro zasjeda u fotelju urednika seniora u mitskom magazinu Rolling Stone.

Karijera mu raste i 1991. kada postaje glavni urednik Billboarda i okreće naglavačke dotadašnji način kreiranja brojnih top-lista. Izaziva bijes velikih glazbenih kompanija, ali se sve smiruje kad se uvidi da je bio u pravu jer je dao adekvatan/valjan tretman žanrovima za koje se mislilo da se ne prodaju kao razvikane zvijezde. Umro je od srčanog udara u pedesetoj godini, a osim Catch A Fire napisao je i knjige o Beach Boysima i Jamesu Taylora.