Trobecove krušne peći - Radost

Punk je to po mjeri njihove generacije i cijeli rad u potpunom produkcijskom audiovizualnom pogledu obraća se u praksi isključivo njima

U objavi za medije, Trobecove krušne peći opisuje se kao ‘najekstremnije predstavnike zagrebačke rock scene’ te ‘majstore scenske groteske, seksa i apsurda’. Iako je sasvim jasno kako je namjera takvog opisa privlačenje dodatne pozornosti, posebice kod potencijalnih slušatelja koji – vjerojatno ponajprije generacijski – nisu došli u susret s glazbenim ikonama hrvatskog, pa i (post)jugoslavenskog alternativnog izričaja, takvi su epiteti donekle i izlišni. Ako išta, čak je i zagrebačka alternativna scena tokom godina djelovanja TKP-a, izvorno iz Voltinog, vidjela krajnja pomicanja granica ekstrema i groteske. Ponajprije se to odnosilo na projekt Dekubitus, čiji se glavni protagonist – prigodnog pseudonima Sven Narušitelj – profilirao kao zagrebačka/hrvatska varijanta GG Allina, oponašajući uvrnute scenske nastupe i stihove. Posljednji jahači ‘doktrine šoka’ bili su članovi grupe Đubrivo, koja je sredinom 2000-ih privukla kudikamo širu pažnju od Svena i njegovih projekata, ali čije su stihovlje i njihova sablazan počivali realno na pukoj infantilnosti nošenoj melodičnim riffovima. 

Trobecove krušne peći jesu krenule s idejom sablazni i ekstrema kao ‘mosta’ prema, uvjetno rečeno, široj publici. Bilo je to, međutim, sada već pradavne 1981., kada su frontmen Darko Begić i basist Mario Barišin odlučili novonastali bend nazvati po Metodu Trobecu, najpoznatijem serijskom ubojici bivše Jugoslavije koji je svoje žrtve palio u krušnoj peći, u obiteljskoj kući u slovenskoj Gorenji Vasi. Bila je to naravno jedna sasvim druga era i sasvim druga scena, lišena internetske hiperdostupnosti i saturacije tržišta. Bilo je to vrijeme Sex Pistolsa i Black Sabbatha, scenske kontrakulture i provokativnosti publiciteta radi. Upravo negdje u to vrijeme groteska u pop kulturi dobila je i svoju najpoznatiju mainstream referencu, nakon što je Ozzy Osbourne na koncertu njegovog Black Sabbatha, u Des Moinesu u Iowi 1982., odgrizao glavu živom šišmišu prethodno bačenom na stage. 

Fokus na svirku uživo

Iz perspektive mladih i gnjevnih adolescenata, nabrijanih na alternativne pravce i željnih pažnje, nazvati bend po serijskom ubojici u Jugoslaviji značilo je dvije stvari. Prva je ta da će, očekivano, odmah privući pozornost; u Poletu su ih nedugo nakon oformljavanja opisali kao istovremeno „nelogične i radikalne, nevine i grube“, i to je – kontrastu unatoč – bilo sasvim precizan opis. No, bilo je to i vrijeme ideja Gang of Four i The Pop Group, eklektičnih kolektiva iz pozadine koji su u javni prostor slali svoju dozu kontroverze, bez da istovremeno sve karte bacaju na scenski element. Najbolje što su članovi TKP napravili je baš iskorak u tom smjeru, gdje nije samo važno pjevati o požudi kao ‘pravom’ nazivu za ljubav, ili privlačiti pozornost coverima na kojima se dva romska djeteta ljube. Glazbena virtuoznost bila je ono što je sveobuhvatno činilo renome i Pop Group i Gang of Four, i nije čudo što će baš Andy Gill – gitarist Gang of Foura – godinama kasnije objeručke prihvatiti produciranje zaista sjajnog albuma Viva Gloriji, svojevrsnom spinoff bendu Trobecovih krušnih peći. 

Eklektičnost i sjajna prezentacija besprijekornog sviračkog iskustva najjači je adut u transgeneracijskoj slici značaja Trobecovih krušnih peći. Nije nimalo slučajno da je njihovo izdavaštvo oslonjeno više na kompilacijskim varijantama, posebice nakon što je bend – koji je prošao i u inicijalnoj fazi mnoge kadrovske promjene – ‘pristao’ 1992. objaviti 85 kao ono što im je dugo ostalo i jedino ‘pravo’ fizičko album- izdanje. Sve kasnije svodilo se na kompiliranje postojećih snimaka i live izvedbi istih, posebice kada se bend ponovno vratio nastupima pod ‘starim’ imenom. U tome je i linearnost njihovog underground pristupa; kompilacija S mukom žvaču trubadurov vrat, izdata pod nezavisnim Dirty Old Labelom 2013., ali zapravo kao plod koprodukcije niza nezavisnih kroničara alternativne scene, u prvi plan je gurala live izvedbe njihovih pjesama, kao vrhuncu onoga što bend nudi. Isti je fokus primjenjen i na izdanju Ether iz 2016., live albumu snimljenom na koncertu u splitskoj Kocki. 

Radost, u izdanju LAA, korak je dalje u pogledu odmaka od onih ‘starih’ izdanja, ovjekovječenih na spomenutom 85 (inače nazvanog po godini snimanja) i ‘osvježenih’ na toj Dirty Oldovoj kompilaciji. Na aktualnom izdanju stvari s Ethera osvježene su u studijskom okruženju AKC Attacka, uz dodatak stvari poput “Diavola”, “Hajke”, “Boli” ili “Poljskog trkača na prepone”. I tu se nema puno toga za širiti, TKP ionako dakle i dalje igraju na održavanje svog kulta. Ako su na svojim počecima zaista bili preprovokativni za etabliranje na širem tržištu, zaključavši se u svijetu domaće underground glazbene mitologije toj pametnoj subverzivnosti unatoč, današnjica ih je tek na drugi način ostavila u toj istoj sjeni. Neki novi klinci odavno više ne doživljavaju sablazan u imenima bendova, groteska je također labav pojam, a i to subverzivno buntovništvo koje prezentiraju jednostavno je, leksikom današnje mladeži, previše bumerski. Ukratko, post/art/new wave punk – kako god želite žanrovski ukalupiti TKP, odavno više nisu soundtrack pobune i revolta, i izlišno je uopće pokušavati isticati stihove poput ‘topla braćo, hladne žene / dobrodošli na sajam sisa’ u kontekstu društvene kritike, ili disciplinsko kičmasti repetitivni i prežvakani ‘no pasaran’ u refrenu “Diavola”. 

Punk po mjeri generacije

‘Punk’ je to, da, ali samo po mjeri njihove generacije, i cijeli rad od povratka TKP, u potpunom produkcijskom audiovizualnom pogledu obraća se u praksi isključivo njima. Radost tu dođe kao podsjetnik, održavanje vatre živom bez pretenzija da si utvaraju postati glas nekog novog vremena ili izgraditi novi kult. I to je, da se razumijemo, najpošteniji mogući pristup, koji će svejedno vjerojatno biti površno obrađen kroz komentare te iste generacije na taj album, iz pukog očaja da razumiju glasove nekih novih generacija. Ne, TKP je sretan što imaju postojan kult ljudi koji ih u potpunosti razumiju i prate; ono što je Polet davne 1983. opisao kao njihovu sklonost „izobličavanja opsesija i tenzija i stvarnosti“ i očekivanju da publika reflektira taj njihov pristup tek sada dobiva puni smisao. 

Trobecove krušne peći prvenstveno danas služe kao eksponat fenomenalnih glazbenika i njihovog umijeća. Barišin i Dorvak, na basu i bubnjevima, nepogrešiv su tempomat kompleksnih dionica, pogotovo kada im se pridodaju Ivan Vinski na gitari i nezaobilazni i neuništivi Damir Kafka Prica; Pricin doprinos na saksofonu, uz Igora Pavlicu na trubi i Nikolu Santra na trombonu zapravo zaokružuje posebnost njihovog zvuka. Vrijeme art punka i sličnih žanrovskih crossovera također je iza nas, ali kroz TKP i one njihove davne, prvotne uzore dobili smo isto tako glazbene pravce koji su temelj razmišljanja van okvira. Isto tako, ta ozbiljna sviračka kvaliteta, kada se prenese na stage, samo dodatno u prvi plan gura energičnost koja nikada nije ni napustila Darka Begića. Voljeli ih ili ne, smatrali ih relevantnima ili ne, Trobecove krušne peći su i dalje pojam live nastupa i otud fokus upravo na live kompilacijska izdanja.
Radost nije takvo izdanje, ali svejedno u potpunosti prenosi radost sviranja i ono najbolje što je bend učinilo bitnim u povijesti domaće alterativne scene; bez sablazni i ostalih odavno viđenih marketinških trikova, samo kroz ono što daju vjernoj publici i od nje očekuju nazad.