Introspektivno istraživanje
Valdemar Kušan: Music of the Mind, Music of the Moment
Kako se svjetonazori i estetike glazbenika s vremenom uvijek mijenjaju, za primijetiti je kako se kod jazz glazbenika novog kova, kao premisa zvuka sastava, često javlja omisija kontrabasa ili bas gitare. Pojava je to koja seže duboko u historijat jazza, otprilike u trenutak kad su Hammond orgulje počele tražiti svoj identitet kao melodijski i solistički instrument u rukama Wild Billa Davisa (1930-e), a potom puno poznatijeg Jimmyja Smitha (1950-e). Naravno, Hammond orgulje inherentno podrazumijevaju korištenje pedala (ili, kod manje spretnih orguljaša, samo lijeve ruke), no današnji trendovi podrazumijevaju implementaciju synth basa ili klavira kao takvog, koji u tom slučaju postaje orkestar u malom.
Mladi i talentirani zagrebački trubač Valdemar Kušan, dobitnik HGU-ove nagrade Status, za mladu nadu jazza prije koju godinu, u svom se debitantskom izdanju Music of the Mind, Music of the Moment odlučio okušati u jednoj takvoj, nazovimo je ‘suhoj’ kombinaciji, popraćen mladim slovenskim lavovima – na klaviru i synth basu je Rok Zalokar, dok bubnjeve svira Žiga Smrdel.
View this post on Instagram
Rezultat ovog neobičnog zdruga da se razabrati već u uvodnoj Moment of Connection, gdje se kao dominantan pogon ekspresije nameće odnos vrlo razigranih bubnjeva i suzdržane trube. Kušan nije trubač koji će na prvu biti prepoznatljiv po tonu, poput Wyntona Marsalisa ili Artura Sandovala, već po vrlo individualnoj poetici, pomalo nalik onoj Milesa Davisa. Njegove se ideje sastoje od najčešće kratkih, jednostavnih fraza, koje po potrebi za interakcijom s bubnjevima gdjekad postaju nešto kompleksnije. Klavir ovdje nije odveć nametljiv (čak ni u prilično razrađenom solu), a odlikuje ga nepravilan, latentan pristup gradnji basovskih linija i harmonijskog kostura.
Zalokar je vrlo spretan u tome, jedino ne shvaćam zašto je zvuku akustičnog klavira suprotstavio zvuk sintesajzera. Cheap Tricks eklatantan je primjer realizacije cijele kompozicije na temelju jednog banalnog dijatonskog motiva (možda je i naslov znakovit!). Kušan svoj motiv razlaže gotovo mantrično, a Smrdel mu pruža vrlo uzbudljiv otpor nepredvidljivim eskapadama na bubnjevima. U trenutku kada klavir (ovaj put koristeći puno kompatibilniji zvuk Rhodesa) dodaje završni dio identiteta, Cheap Tricks dobija apsolutni legitimitet i smislenost. Kušan se, kao solist, ovdje predstavlja u nešto življem kontekstu i pokazuje da vlada recentnijim jezikom jazz trube. „Jeftini trikovi“ naposljetku se iskazuju kao vrlo uspjela, da ne kažem ‘skupa’ numera.
Neki autori s ustručavanjem otkrivaju svoje uzore, no ne i Kušan, koji u narednoj Monk Within već u naslovu evocira jednog od istinskih kolosa jazza. No, osim Monkove otvorenosti i slobodnog pristupa kompoziciji i interpretaciji, ovo Kušanovo ostvarenje bliže je pokretu free jazza iz kasnih podesetih i ranih šezdesetih. Klasteri koji se protežu cijelom klavijaturom, nervozni i frenetični bubanj te truba koja se konstantno traži čine ovu minijaturu zaista uzbudljivom, a pogotovo zbog trajanja od ni tri minute; sve duže od toga rezultiralo bi prezasićenjem istim idejama te ispraznim naklapanjem.
New Dawn započinje vrlo dugim prologom solo trube (na trenutke donoseći toplinu krilnice) – pregršt zraka, šuštanja i disanja prožeto je asketskim i ogoljenim tonovima Kušanovih ideja. Ulaz bubnjeva i klavira kontekstualizira i podrazumijeva baladičnost, no trio zadržava osjećaj prostora i slobode iz uvoda (na trenutak podsjećajući na slobodnu improvizaciju). Nadahnuto i vrlo harmonično, no ovdje sam prvi put osjetio nedostatak topline i prezentnosti jednog kontrabasa, koji bi ovom ‘novom svitanju’ donio dodatnu dimenziju. Lijep završni touch je isto ono šuštanje trube s početka, uz neizbježni, ali filigranski morendo.
Ostinatni sintesajzerski obrasci dio su identiteta skladbe Rob’s Chilli. Prozračnost je ovdje ponovno ključ, glazbenici cijelo vrijeme „diskutiraju“ o prostoru, a ECM-ovska atmosferičnost je u zraku. Ideja ima napretek, no nedostaje mi osjećaj gradacije – amplituda bi mogla biti nešto razigranija, a jedan od razloga je i (pre)dugo trajanje. Kada bi bila bliža kontekstu Monk Within, prezentirane ideje dobile bi više maha i akcenta.
Tale of Things to Come još je jedna skladba elegičnog prizvuka (možda najbliža New Dawn, koja se logično nameće kao highlight ovog albuma), lijepo razrađene melodijske linije, kvalitetnih harmonijskih rješenja (simpatičan touch su kvartni dijalozi trube i klavira) i nenametljive, a prezentne ritmičke konstrukcije bubnjeva. Synth bas je u ovom slučaju obilježen dugim, gotovo neprekinutim tonovima, koji bi, morat ću biti repetitivan, zvučali sretnije na kontrabasu ili Hammondu.
Zaključak Kušanova projekta prožet je trenutcima apstrakcije i introspekcije. Igra riječi iz naslova, Sound-escape, podrazumijeva zvukolike kozmičkog sintesajzera, no ulaz trube i bubnjeva donosi dosad već karakterističan zvuk ovog trija. Ističu se skrjabinovske harmonije Roka Zalokara i neminovan kontekst mističnosti koji donose, no za spomenuti je i Kušanova ponovno šuštava truba, koja se lijepo uklapa. Sâm konac je dugi diminuendo u kojem sva trojica vješto demonstriraju čari kvalitetnog sekcijskog sviranja.
Debitantsko izdanje Valdemara Kušana valja zabilježiti kao odvažan projekt koji vazda istražuje, propitkuje i čezne za odgovorima na ista ona pitanja koja more svakog zamišljenog autora
Ne sumnjam kako je ovo samo početak Kušanove autorske priče i kako će njegova skladateljska poetika s godinama koje dolaze nailaziti na nove utjecaje i stremljenja, no i njegovo debitantsko izdanje valja zabilježiti kao odvažan projekt koji vazda istražuje, propitkuje i čezne za odgovorima na ista ona pitanja koja more svakog zamišljenog autora.
