Vlado Simcich Vava - Il Suono senza pellicola

Zlatko Gall

Za Vavu sam odavno – točnije još u vrijeme albuma Soundtrack – napisao da je hrvatski Ry Cooder.

Podjednako zbog sviračkog umijeća kao i po senzibilitetu te sklonosti za skladanje i izvedbu filmske ili pak imaginarne „filmične“ ambijentalne glazbe, u Vavinom slučaju okađene americanom u najširem smislu riječi i Mediteranom. Novi (uvjetno rečeno „talijanski“) album Il Suono senza pellicola – kojeg je napisao, odsvirao i producirao – upravo je takav: album s imaginarnom filmskom glazbom zacijelo nadahnutom barem dijelom talijanskim celuloidnim uzorima; glazbom prepunom lirskih trenutaka, rasplinutih ambijentalnih pasaža i vraški „filmičnih“ slika.

Spomen americane s moricconeovskim štihom očit je (kao i kod ranijih Vavinih projekata) u temama s „pustinjskim“ gitarskim twangom no ovog puta u podlozi ambijentalnih melankoličnih brojeva su i zanimljive ritmičke konstrukcije te bogata tekstura „starinske“ elektronike. Korijen bi joj mogao biti i u osamdesetima s izvođačima okupljenim oko diskografske kuće 4AD, ali i u ambijentalnim albumima Briana Enoa ili (čak) filmskim projektima Tangerine Dreama i art/sinti popu osamdesetih bandova poput OMD. Je li riječ o žanrovskoj „neprincipijelnoj koaliciji“ iliti, pučki rečeno, o zbrajanju „baba i žaba“? Nipošto!

Prvi dio albuma naglašenijeg je ritma, loopova i slojevitih sintesajzera iznad kojih se razvlači Vavina gitara u već znanom rasponu od jednostavnog akcentiranja do minucioznih melodijskih dionica. Brojevi poput uvodne „Paura di pasione“ prizivaju slike mediteranskog smiraja dana s akustičnom gitarom koja „vozi“ zavodljivu lijenu melodiju dok – kako i sam naslov „Spaghetti & la dolce vita“ govori – slijedeća tema seli na „wild west“ Sergia Leonea. I to s gitarskim twangom i diskretno stiliziranom bossa novom. No, za razliku od Morriconea, u podlozi nema orkestra ni prepoznatljive usne harmonike već „retro“ elektronike i loopa.

„Ponte dei sospiri“ zacijelo je nadahnuta electro popom osamdesetih Orchestral Manouvres In The Dark kao srodnik ambijentalnosti njihove „Look At You Know“. Naravno, križane s gitarskim intervencijama. „Ieri, oggi, domani“ te rasplinuta „La casa degli ispiriti“ za stare uši priziva i poetiku Vangelisa ili, ako baš hoćete, Tangerine Dreama s njihovim upečatljivim gugutavim sintovima te s gitarskim naglascima bliskim Davidu Gilmouru. Sjajna „Fine“ kao završetak prvog dijela albuma ima nježnu cooderovsku gitaru iznad klavijatura dok je „In giorno de la vita“ novi odličan ambijentalni „filmski“ broj razvučen u zvučnom cinemascopu poput „Stratosfeara“ Tangerine Dreama začinjenog gitarom.

„L’isola“ se logično nastavlja na „tangerinovski“ (via „Phaedra“) stilski štih prethodnog broja, odlična „La bestia nel cuore“ i „Bellas mariposas“ sinti zvuk osamdesetih oplemenjuje gilmourovskim i cooderovskim gitarskim akcentima dok „Mi ricordo“ ponovo poseže za gugutavom elektronikom u podlozi. Očekivano za Vavu, začinjenom vraški efektnim gitarskim jecajima. „La cosmicomise“ je prava zvučna tapiserija satkana od svih sastojaka uključenih na album kao i zaključna „Il gato traditore“. Potonja kao savršeno (i posve logično) finale izvrsnog albuma.

Vava je projektom „Il suono senza pellicola“ još jednom pokazao da je sjajan gitarist, no prije i poslije svega izniman autor, aranžer i producent nesputane vizije i glazbene imaginacije. U slučaju Vlade Simcicha Vave moglo bi se slobodno kazati da je riječ o netipičnom glazbeniku koji je prešao naizgled nemoguć put u sazrijevanju i širenju glazbenih vizura od „bazičnog“ rock gitariste napaljenog rockerskog banda do slobodoumnog tvorca žanrovskim stegama nesputane čudesne filmične ambijentalne glazbe.