Nekonvencionalni glazbeni sastav, koji možemo staviti u kalup mračnog popa, opisuje bend Zoster – koji još jednim studijskim albumom opravdava sva očekivanja.

Njihov već peti album naziva Najgori broji deset pjesama, koje su, kako je jedan slušatelj opisao, „najbolja stvar koja se desila čovečanstvu nakon pronalaska piva, točka, vatre i pijače vode!“ – i zaista nije nimalo u krivu!

Album započinje pjesmom ”Kuda idu svi ti ljudi”. Nostalgičan reggae prizvuk, za koji moram reći da me ugodno iznenadio, većinom se bazira na melodiji riječi koje vode glavnu priču. Sve što se događa u pjesmi, od „vanzemaljskih“ zvukova sintesajzera i bubnja, melodije koju nosi vokal pa sve do prijelaza s kitica na refren, slušatelje uvlači unutra. Kuda idu svi ti ljudi kada umru? / Dobri odlaze u raj / A loši će u pak’o / To ti je tako; rekao bih da su bez puno filozofije odgovorili na početno pitanje koje nosi naziv pjesme. Vrlo kratak i britak odgovor koji ponekad zaboravimo opravdavajući u glavama svoje postupke u nadi da olakšamo teret svoje savjesti ili da izbjegnemo suočavanje s vlastitim greškama.

Nakon pitanja na koje smo dobili odgovor, dolazi i druga pjesma s istoimenog albuma – ”Najgori”. Svojevrsna mračna pop skladba simboličko je priznanje publici svojih strahova ili pak osjećaja nemoći. Ova glazbena kompozicija predstavlja emocionalnu odiseju kroz labirint unutarnjih borbi, dok ska ritam donosi dinamičnu i zaraznu energiju, koja simbolizira stalnu borbu s vlastitim strahovima. Riffovi nas vode poput vjetra koji neumorno pomiče zidove tjeskobe i nemoći, dok se tekstovima hrabro otvaraju i dijele intimne i tamne dijelove duše s publikom. Već je nakon prvog slušanja jasno zašto su htjeli istaknuti baš ovu pjesmu, dajući albumu njezin naziv.

Treća pjesma pod nazivom ”Treba mi keš” podsjeća na neke skladbe benda Porto morto, koji isto kao i Zoster ima specifičan vibe za koji se možda na prvu ne bismo ohrabrili sami sebi priznati da nam paše, ali kako pjesma prolazi, sve više ulazi u uho i izvlači iz tebe ono groteskno, nešto na što nismo navikli. Satiričan tekst koji na neki način baca ljagu na naše okruženje ili pojedine strukture društva u kojem živimo samo je vrh problema kojeg se glavni vokal Mario Knezović dotakao. I dok se smijemo i zabavljamo satiričnoj predstavi, ljudi su postali brojevi u matrici, a moral se izgubio negdje između selfieja i beskrajnih vijesti o celebrityjima. Zanima me što bi Mario odgovorio na pitanje „treba li nam stvarno keš?“.

U četvrtoj pjesmi ”Mozak na pašnjak” – za mene najkonkretnijoj što se tiče same poruke – pjevač, kao i vjerujem mnogi umjetnici, a pogotovo glazbenici, prenosi duboko emotivnu borbu pojedinca s teretom života i okoline koja ga okružuje. Slikovito opisuje osjećaj preopterećenosti, stresa i traženja utjehe te želju za svjetlom u mračnim trenutcima. Pjesnik izražava teškoće koje nosi na leđima i unutarnji sukob između izbora koje je napravio u životu. Osjećaj gubitka, borbe za opstanak i suočavanje s vlastitim slabostima proživljen je kroz izazovne stihove i zvučni ritam koji dodaju intenzitet. Tekst ujedno oslikava osjećaj bespomoćnosti pred nedaćama života, ali isto tako pruža ironičan komentar na način na koji se ljudi suočavaju s izazovima, ponekad tragajući za bijegom u supstance kao prividnu utjehu.

Već smo na pola albuma, a pjesme klize jedna u drugu kao tamne valovite melodije koje nas vode dublje u misteriozni svijet benda Zoster.

Shodno tome, peta pjesma pod nazivom ”Jesam ti rekao” istražuje emocije gubitka, boli, nesigurnosti i preispitivanja samog sebe nakon razočaranja. Stihovi reflektiraju unutarnju borbu i teškoće suočavanja s takvim bolnim iskustvom koje je prvo ovakvo na albumu; ljubavno, iskreno, emotivno, snažno i melankolično. Jako zanimljiva igra riječi na refrenu sa stihovima Nemoj mi reći da nisam ti rekao / A ja neću ti reći jesam ti rekao.

”Čovjek zvani činjenica” šesta je pjesma vrlo interesantnog ritma i uzbudljivih truba za koje mi je žao da nisu više prisutne kroz cijeli album. Spoj reggae i latino glazbe za mene je pun pogodak, a siguran sam da bi dodatne trube još više obogatile glazbenu atmosferu. Sve u svemu, ova je pjesma pravo osvježenje koje se izdvaja po svojoj nezaobilaznoj autentičnosti. Tema same pjesme izvrsno paše uz ambijent te se sjajno poklapa s melodijom i atmosferom skladbe.

Kada sam vidio naslov sedme pjesme ”Tadija”, iskreno nisam znao ni što to znači, a ni što bih mogao očekivati. Tek pred kraj slušanja mogao sam pretpostaviti da je Tadija zapravo neki lik u priči pred kojeg su stavljeni izazovi povezani sa životnim odlukama. Pjesnik daje odraz na pitanje o „pizdarijama“ ili nelogičnostima života, razmišljajući što bi se dogodilo da nije bilo problema poput narkomanije i izdaje. Tadija je prikazan kao lik s mračnom prošlošću i emotivnim bolima koji se suprotstavlja pjevaču idejom da je bolji od njega, što ovaj odbacuje. Ponovno genijalna tematika, a ovaj put mi se najviše svidio Marijev duboki vokal, koji je ispunio prostor te dodao snagu i emotivnu dubinu pjesmi.

Osma pjesma pod nazivom ”Čovjek želi da je ptica” podsjetila me na neke uratke Darka Rundeka. Mario se vraća Tadiji, koji opet glavni lik u pjesmi. Također, pjesma odražava ljudsku želju za promjenom i bijegom od stvarnosti, ali uz svijest o ograničenjima koja postoje. Nostalgično se govori o gubitku i poteškoćama te izazovima života. S obzirom na ponavljanje refrena, pretpostavljam da se želi naglasiti i duboka težnja za promjenom i slobodom. Jako zanimljiv završetak pjesme, koji nisam očekivao. Čak bih i rekao da mi fali još jedan refren kako bi se zaokružila misao, ali opet, nije neophodno.

Kada je na red došla deveta pjesma pod nazivom ”Ja sam svoje voljeno”, dobio sam dojam kao da opet slušam ”Tadiju”, što nije nužno loše s obzirom na to da te pjesma nekako „zagrli“ zbog pucketanja prstima na samom početku. Jako lijepa, melankolična melodija na klavijaturi te fenomenalan razvoj same pjesme. Gradacija emocija i intenziteta glazbe tijekom pjesme dodatno me uvukla u njezin svijet, stvarajući još bolju sliku o povezanosti priče s Tadijom. Vrhunski zaokružena priča antagonista glavne misli.

Deseta i posljednja pjesma na albumu – ”Bajna” – lagana je balada ispunjena emocijama i vrlo privlačnim melodijama klavijatura u pozadini. Kako se bliži kraj, pjesma postaje sve više zavodljivija, a ja se nadam da će, ako zaista postoji ta „prijateljica“, Mario dočekati njezine ruke kako bi zajedno pričekali svjetlo dana.

Na kraju svega mogu reći da sam uživao slušajući Najgori, u kojem svaka pjesma nosi svoju priču, ali zajedno stvaraju koherentno glazbeno iskustvo, odražavajući složenost ljudskog uma i emocija.