Revirgin: Čakovečki Talking Headsi koji osvajaju zvukom, ali i retro estetikom
Jedna od češćih odrednica suvremene pop kulture jest retrovawe. Svima su seksi osamdesete i devedesete.
Noviji valovi nekadašnjeg novog vala prisutni su u skoro svim umjetničkim oblicima masovnih i malo manje masovnih medija.
Baš je tako i dramatična uspješnica pop izopćenice Kate Bush iz 1985., ”Running Up That Hill”, ponovno, nakon 37 godina, našla svoje mjesto na vrhu top ljestvica. Upravo se njezin nekonvencionalni stil može čuti u jednoj od scena nove sezone Stranger Things, trenutno najpopularnije serije na Netflixu koja svojom fabulom, scenografijom, kostimografijom i glazbom odaje počast omiljenom plastičnom desetljeću.
Pokazatelji uspješnosti nekad su bile brojke prodanih ploča, danas su to brojke streamova na Spotifyu, ali estetika je ostala ista i ljubav prema njoj danas njeguju mnogi mladi umjetnici čiji su roditelji proživljavali mladost kakvu danas romantiziramo i pokušavamo replicirati.
Ovaj fenomen uvelike je prisutan i kod nas.
Fantom, pocket palma, Luka Rajić, Nipplepeople, Neon Lies i mnogi drugi uspješno prenose plamen koji su zapalile grupe poput Videosexa, Denis & Denis, Borghesije, Bebi Dol, Lakih Pingvina i sličnih.
Čak i poneki estradnjaci (i njihovi producenti) zamijetili su zarazu syntha koja se širi pa se usuđuju izlaziti iz okvira utemeljenih aranžmana hrvatske zabavne glazbe i dodvoriti mladima – primjerice, novi album Lidije Bačić ponosno se promovira kao stilski povratak u osamdesete.
No, ne može svatko rekreirati stil koji je izvan trenda desetljećima, a pri tom zvučati autentično i posve zanimljivo.
Stavimo sad na stranu i pocket palmu i Videosex i estradnjake, ali zadržimo sintesajzer i sjetimo se ponovno Kate Bush i njezina alternativnog pristupa ovom žanru. Junaci današnjeg intervjua ne zvuče nikako poput Kate Bush. Glazbeno su više u ladici Davida Byrnea i njegovih Talking Headsa, ali, poput Bush, totalni su čudaci u najpozitivnijem smislu te riječi.
Revirgin su Karlo Križnik i Paula Gavez. Mladi par iz Čakovca koji rade nešto drugačije i novo na domaćoj sceni. Ne vole se etiketirati i gurati u granice žanrova, no, ako ih se mora opisati, rekao bih da je to nekakav eksperimentalni synth pop-rock/post punk obilježen neobičnim, pomalo disonantnim melodijama i Karlovim krikovima koji nalikuju na nervozno i naglo recitiranje, kao da nam naređuje da slušamo njegovu priču.
Duo Revirgin / Sven Tomašić
Zvuči čudno, zar ne? Slažem se. Ali, vjerujte mi, funkcionira. Revirgin odlično prodaju svoju osebujnost upakiranu u anksioznom, minimalistički aranžiranom zvuku.
Osim glazbe, Revirgin privlače poglede pažljivo njegovanome vizualnom identitetu.
Ako ste ikad čuli za vaporvawe ‘e s t e t i k u’, ovo je neka slična priča.
VHS kvaliteta, stari CRT monitori, crno-bijele ‘šahovske’ pločice, sve nijanse roze i ljubičaste i amaterska animacija s početaka virtualnih 3D svjetova. Tako nekako izgledaju spotovi, ali i najave za nastupe Revirgina te naslovnica prvijenca Simulations koji je izašao u travnju ove godine.
Njihova kreativnost vidno se razvija svakim novim singlom pa se u novom spotu za “The Trial” može vidjeti njihov prikaz Kafkina Procesa. A nešto više o vlastitu procesu stvaranja, tekstovima, utjecajima, video igrama i vaporvaweu pitao sam Paulu i Karla. Pročitajte što su mi ispričali.
Tko su Revirgin? Tko ima kakvu ulogu? Kako je došlo do suradnje? Predstavite nam se. Što studirate/radite? Gdje živite? Gdje volite izlaziti, ako volite izlaziti?
Karlo: Mi smo Paula i Karlo, a radimo glazbu i nastupamo pod imenom Revirgin. Revirgin je prvobitno bio moj solo projekt. Paulu sam nagovarao da napravimo bend još i prije nego je Revirgin uopće postojao, još tamo od 2014. godine, no ona bi me svaki put odbila pa sam s vremenom odustao od te ideje. Jednom je prilikom, na moje veliko iznenađenje, kad smo se 1. studenog 2019. vozili u kino, iz vedra neba predložila da sviramo zajedno.
Tako je nastao Revirgin 2.0, Paula je u početku svirala bas gitaru, ja gitaru i vokal, snimili smo demo od tri pjesme i tražili bubnjara.
Glazba je zvučala puno drugačije od ovoga što trenutno radimo, bila je puno žešća, prljavija i mračnija te orijentirana na tipične rock instrumente – bas, električnu gitaru i bubnjeve. Problem je bio što u našem Čakovcu postoji svega nekoliko bubnjara i svi su zauzeti ili ne žele raditi autorske stvari ili pak ne znamo da postoje. Nekoliko mjeseci potrage bez uspjeha obeshrabrilo nas je i odustali smo u veljači 2020. godine.
Tada sam napravio još jedan album s uglazbljenim i ilustriranim kratkim pričama (objavljen tek godinu kasnije), prije nego smo krajem svibnja iste godine (2020.) odlučili da ćemo pokušati ponovno – ali ovaj put samo nas dvoje, bez da ikada više razmatramo opciju da uključujemo još nekog drugog. Usmjeriti glazbu na synth zvuk činilo se kao jedino i idealno rješenje za ‘bend’ koji je odlučio biti i ostati dvojac.
Kupili smo sintesajzer sa sequencerom za Paulu, a ja sam ostao na vokalu i gitari.
Što se izlazaka tiče, povremeno izlazimo, ali nismo neki partijaneri. Sjedimo u kutu i pričamo.
Tko je zaslužan za vizualnu estetiku i kako je došlo do odabira ovog stila?
Karlo: Ja sam. Vaporvawe jest djelomično utjecao na estetiku, ali ne u potpunosti. Vaporvawe smo oboje njegovali prije nekoliko godina kad je još bio koliko-toliko aktualan. I da, najviše upravo radi estetike dok nas glazba koja spada pod taj žanr i nije osobito interesirala.
Mislim, između ostalog, vaporvawe kao glazbeni pokret i ne postoji s ciljem da se nekome svidi, to je samo zanimljiva i dosjetljiva šala koja je slučajno postala ‘glazbenim žanrom’. Zabavno je, ali brzo dojadi.
Doduše, preko vaporvawe estetike ja sam jako zavolio video kazete i sve što ima veze s VHS-om.
A onda sam slučajno naišao na neku YouTube kompilaciju videa ranog CGI-a iz osamdesetih koji danas izgleda kao loša, amaterska, groteskna 3D animacija s apsurdnom tematikom, presnimljena s VHS-a. Za ono vrijeme je to, naravno, bilo revolucionarno, ali meni, čak i kad gledam to danas, i dalje izgleda moderno i futuristički.
Pogledao sam sate i sate retro CGI animacija i htio sam da napravimo spot za našu stvar “The Trial” u tom stilu, dok mi glumimo pred green screenom, a ’80s 3D’ nam služi kao pozadina. Htio sam ’80s CGI tejk’ na Kafkin Proces, recimo (za pjesmu “The Trial” smo na kraju napravili spot u crno-bijeloj tehnici, inspiriran istoimenim filmom Orsona Wellesa).
Nisam znao raditi 3D animacije pa sam prvo tražio neki 3D stock video koji mogu upotrijebiti, ali bez uspjeha. Onda sam pokušao dobiti taj efekt tako da običnu ilustraciju presvučem VHS filterom ali, naravno, nisam bio zadovoljan jer to i dalje nije bilo to.
U jednom trenutku sam rekao dosta, skinuo sam Blender (software za 3D animaciju) i pokušao napraviti svoj vlastiti 3D. Nije teško, ali zahtjeva predanost, pogotovo ako se s tim stvarima nisi susretao ranije. Brdo tutorijala na internetu, svaki dan poslije posla pa do navečer pred kompjutorom… Tri tjedna kasnije upotrijebili smo moje prve animacije za naš prvi spot za pjesmu “Coldest City”.
Karlo, opiši ukratko povijest svojega glazbenog i likovnog stvaralaštva. Čime se sve baviš ili si se bavio?
Karlo: Crtanjem se bavim od malena, a glazbom od desete godine. Revirgin pod tim imenom djeluje još od 2016. i počeo je kao moj solo projekt gdje bih povremeno objavljivao glazbu.
Budući da nisam imao želje ili planove da nastupam i okupim bend (osim s Paulom, no ona još nije bila zainteresirana), mislio sam, pa zašto da ne objavim i ostale stvari kojima se bavim?
Tako je pod Revirginovim imenom objavljeno i brdo kratkih stripova, ilustracija, od kojih su neke bile napravljene isključivo da prate glazbu ili priču i tematiku pjesama koje sam objavljivao u to vrijeme. I tako par godina.
Imao sam nekoliko izložba radova, objavio nekoliko albuma… Uglavnom, stavljao sam na internet sve svoje radove, bilo glazbene ili likovne, ozbiljne ili zafrkancije, provokacije…
Nisam imao velike planove, a ni želje da Revirgin dosegne nešto više od ‘underground/outsider projekt’ statusa. Zavolio sam i prigrlio činjenicu da se moje albume, ilustracije i kratke priče u potpunosti ignorira i bilo je zabavno, sasvim neobavezno. Radio sam što sam i kad sam htio i nije me bilo briga ako se dogodi dulji period kad ne radim ili objavim apsolutno ništa vezano uz projekt.
Sve je to bilo, po mom mišljenju, ionako dosta loše, nekvalitetno, nezrelo i neozbiljno, radovi i glazba, mislim. Sad su se stvari promijenile, pa sam promijenio i mišljenje i počeo ulagati puno više truda u sve ovo. Sad definitivno više nije samo zafrkancija.
Ali sad više i nije mjesto gdje planiram objavljivati svoje ilustracije, za to ću napraviti odvojenu stranicu, odnosno, projekt pod drugim imenom (i to kad budem imao vremena).
Revirgin / promo
Prije si radio, moglo bi se reći, malo žešću glazbu, više u stilu alternative devedesetih. Reci nam nešto o tom razdoblju i zašto si se odlučio na promjenu smjera prema stilu glazbe iz osamdesetih?
Karlo: Kroz svoje tinejdžerske godine slušao sam uglavnom grunge i alternativu devedesetih. Preko Nirvane, Sonic Youtha, Pixiesa i sličnih uvukao sam se u cijelu tu scenu i slušao sam sve što sam uspio naći i da mi se svidjelo iz tog perioda. Također sam jako volio Royal Trux i Breederse.
Još uvijek povremeno slušam te bendove, ali mislim da je sasvim zdravo da nam stvari s vremenom dojade. Više me ne uzbuđuje takva glazba previše (iako mi je i dalje iznimno draga) ali u to vrijeme je jako utjecala na zvuk mojih pjesama.
Za zvuk osamdesetih je zaslužan synth koji smo kupili bez da smo uopće znali kako se koristi. Mislim, ja znam koji je koji ton i znam odsvirati akord ili melodiju, ali samo zato što sviram gitaru pa prevodim gitarski jezik na klavijaturu.
Synth nas je na neki način natjerao da stupimo van svoje zone komfora i otkrivamo zvukove s kojima do tada baš i nismo bili previše upoznati (ili smo ih izbjegavali jer onaj nezreli, tinejdžerski alternative rock kodeks osamdesetih nalaže da se fura isključivo distorzija i buka – a elektronika je ‘varanje’).
Davno sam se odmaknuo od takvog načina razmišljanja i ne ograničavam se u onome što slušam. Ali nekad vučeš te bezvezne korijene negdje u podsvijesti i nisi ni svjestan da i dalje radiš po uvježbanoj formuli za koju znaš da funkcionira i da se ustvari bojiš napraviti nešto drugačije. Onda se probudiš i misliš, pa zašto ne bih napravio nešto drugačije?
Paula: S obzirom na glazbu koju smo slušali u vrijeme kad smo radili na albumu, logično je da nam se ujedno promijenio i glazbeni stil.
Dance i party zvukovi uvukli su se u naše nove pjesme, a tu je uvelike pridonijelo i uvođenje klavijatura sa sequencerom. One nam (za javne nastupe) ne služe samo kao sintesajzer nego i ritam mašina i ‘bas gitara’. To nam omogućava da kao dvojac uživo nastupamo i izvodimo glazbu bez žive ritam sekcije.
Što se tiče zvuka na albumu, nismo htjeli snimiti album koji zvuči kao da uopće nismo koristili synthove – htjeli smo da glazba uživo zvuči isto kao i studijska snimka i obrnuto. Mislim da se uz synth zvukove na nekim pjesmama još uvijek osjeti ta žestina od prijašnjih utjecaja, ali ne obraćamo toliko pozornost na to.
Bitno nam je da se nama sviđa, a sad kamo to spada… manje bitno. Ne volimo davati, a ne volimo i kad drugi daju ime žanru glazbe koju stvaramo, iako smo je primorani ‘sortirati u ladice’ u nekim situacijama kao što su, primjerice, predstavljanje za evente ili objavljivanje glazbe na streaming servise.
View this post on Instagram
Kad biste morali odabrati video igru iz prošlosti ili neki od suvremenih naslova, kojoj igri bi vaša glazba bila savršena podloga?
Paula: S videoigrama sam više na ‘Vi’, haha. Nisam baš u tome, tako da riječ prepuštam Karlu.
Karlo: Ovo je jako dobro pitanje. Jako volim glazbu iz video igara. Mogu reći da je još u vrijeme kad je Revirgin bio solo projekt na mene najviše utjecao soundtrack iz (relativno stare) igre Rayman 2 – The Great Escape.
S kojom bi igrom najviše išla naša glazba ne znam, ali ja bih jako rado napravio soundtrack za Crasha Bandicoota, Spyra ili Warcraft III (Undead Campaign). To su mi neki all-time favoriti koje mogu igrati tisuću puta ispočetka i ne mogu mi dosaditi (a soundtrack im znam napamet).
Kako izgleda savršen nastup Revirgina? Kako ga zamišljate? Lightshow, kulise, prostor? Je li možda na nekom festivalu?
Paula: Nisam razmišljala kako bi izgledao naš idealni nastup. Bez obzira na kulise i rekvizite voljela bih samo da je publika uvijek otvorena i spremna da se zabavi. Mjesto održavanja, veličina prostora i slično nisu toliko bitni. Bitno je da se svi dobro provedemo. S obzirom na to da smo sad svirali samo u klubovima, jedva čekam osjetiti kako je to svirati festivale.
Karlo: Ja bih da unajmimo zgradu od dvadesetak katova. Da se na svakom katu nalazi drugi set vizualnih elemenata, rekvizita i uređenja interijera i pozornice koje tematski ide uz ono o čemu se u pjesmi govori – za svaku pjesmu jedan kat.
Kostimi također, i sve to. I da na jednoj od pjesama/katova publika mora voziti bicikle (za svakog člana publike po jedan bicikl) da nam generira struju za nastup, jer ako stanu onda i pjesma završi, a to nitko ne želi. I da putuju s nama, ljudi u publici mislim, do zadnjeg kata kroz različite setove, sve dok ne dođemo do krova zgrade i tamo odsviramo neku najbolju stvar za finale. I publika dobije vodu za piće jer su se sigurno umorili nakon toliko stepenica.
I onda dođu helikopteri i sve nas premjeste na neki veliki prazni otvoreni prostor gdje nije vruće i svira dobra glazba i tamo se svi zabavljaju i zaborave na nas, a mi uzmemo bicikle i odemo kući dok se neko drugi pobrine za našu opremu.
View this post on Instagram
Razmišljate li o promjeni stila na nekom sljedećem izdanju? Možda povratak onom žešćem zvuku? Ili pak nešto još više usmjereno na synth i elektroniku?
Karlo: Ne razmišljam uopće. Ne volim gledati na ono što sam radio prije jer onda sve obrišem i potrudim se da više ne postoji. Vjerojatno ću za godinu dana mrziti Simulations i misliti da sam mogao neke stvari napraviti drugačije – samo što sad ne mogu ukloniti svaki trag albumu s obzirom na to da smo napravili CD-e.
Samo radimo dalje i ne brinemo previše. Igramo se sa zvukom. Po ovome što imamo napisano za drugi album, ja mislim da ne zvuči ni žešće ni laganije, ali definitivno drugačije od prvog. Možda progresivnije? Stvarno ne znam.
Paula: Ne razmišljamo o promjeni stila, ali opet, nije ni ta opcija isključena. Stvaramo prema osjećaju bez ustručavanja i puštamo da se pjesme jednostavno ‘dogode’. Ako se dogodi koja žešća (ili mekša) stvar a da nam se svidi i mislimo da je vrijedna toga da se čuje van naša četiri zida, ne vidim razlog zašto je ne bismo upotrijebili za neko sljedeće izdanje.
Postoji li netko s domaće scene s kim biste baš voljeli dijeliti stage ili možda surađivati?
Karlo: Ni s kim osim Paule ne bih dijelio stage ako je Revirgin u pitanju, barem ne za sad. Možda sa strane, ako napravimo neki side project, onda možda. Postoji par glazbenika koje bih rado angažirao kao producente za neki naš album jer me zanimaju njihove ideje i njihov take na naše pjesme. Ali neću nikog imenovati da ne ispadne da ih pozivam. Ipak najbolje funkcioniramo kad smo sami.
Paula: Trenutno ne znam koga bih navela, ali bih svakako voljela da taj bend/izvođač bude stilski blizak nama i našoj glazbi te da zajedno napravimo dobru feštu.
Gdje pronalazite inspiraciju za tekstove i tko ih piše?
Paula: Karlo piše tekstove, ja samo pročitam i dajem zeleno svjetlo ako mislim da je okej.
Karlo: Ja pišem tekstove, inspirira me sve za što mislim da je zanimljivo. Ne volim forsirati duboke teme, ne volim prenemaganja i jadanja. Radio sam to davno, prenemagao se, onda kad nisam znao drugačije i kad sam imao probleme kao i svaki drugi tinejdžer i mislio da to ljude zanima.
Sad se osjećam dobro i ne sviđa mi se to više.
Nemam loših misli i ništa me ne boli – zapravo nemam ni dobrih misli, samo postojim tu gdje jesam i razmišljam o stvarima i u glavi ih pojednostavljujem kad hodam po cesti ili sjedim na stolici.
Takvi su i tekstovi. Pišem samo o onome što me zanima ili fascinira kao promatrača ili se, pak, stavljam u perspektivu onoga o kome govorim. Zgrade i grad, vrijeme, prometni znakovi, hodanje, vožnja biciklom, u jednoj stvari (koju još ne izvodimo) Heaven’s Gate kult i Marshall Applewhite, boje, kuće u predgrađu… Ne trudim se pisati tekstove da bi se netko s njima poistovjetio, ali bio bih jako sretan kad bih saznao da nekoga zanimaju i fasciniraju iste stvari.
Bitno mi je da ne pišem o nečemu zbog čega ću se ljutiti na sebe za par mjeseci jer sam o tome pisao. Na kraju krajeva, izgovaram te tekstove tri put tjedno na probi i bitno mi je da govorim o nečemu što volim ili me zanima.
Revirgin možete poslušati uživo ovog ljeta na Topličkom Art Festivalu, hvarskom Tam-Tam festivalu, Festivalu uličnih svirača u Novom Sadu, 3FF festivalu u Čakovcu te na Ekoslaviji u Subotici.
