Nadahnute izvedbe i atmosferična glazba o majci

Klavirski trio

U recentnoj hrvatskoj povijesti klavirski trio pokazao se kao ansambl izazovnog kontinuiteta; nakon završetka karijere našeg najdugovječnijeg i najuglednijeg klavirskog trija, Tria Orlando (Tonko Ninić, Andrej Petrač, Vladimir Krpan), na hrvatskim pozornicama istupilo je nekoliko ansambala ove formacije, s manje ili više izraženim pretenzijama za trajnije umjetničko udruživanje.

Međutim, čak i oni koji su kanili duže svirati zajedno, nisu tu namjeru i ostvarili. Svjež u sjećanju je još vrlo perspektivno postavljen Trio Eusebius (Eva Šulić, Tonka Javorović i David Vuković) te prasak koji je na sceni izazvao Zagrebački klavirski trio, odnosno njegova posljednja postava koju su činili Martin Draušnik, Pavle Zajcev i Danijel Detoni (još pamtim njihovu nadahnutu i umjetnički snažnu izvedbu Ravelova Trija na OGV-u 2011.).

Malo je, dakle, klavirskih trija koji su doista „pustili korijenje“ i održavaju kontinuitet nastupa ili svoje koncertne sezone. Perspektivu za ostvarenje dugoročnosti nose Trio 1887 (Sho Akamatsu, Branimir Pustički i Petra Gilming) te novoosnovani Samoborski klavirski trio (Eva Mach, Petra Kušan i Mia Pečnik) s velikim planovima i entuzijazmom koji su urodili pokretanjem sezone praktički već pri osnutku ansambla, a dugoročnost za kojom tragamo već je ostvario (uspješno prebrodivši čak i godine COVID-a) Riječki klavirski trio, koji su 2016. godine osnovala trojica iznimnih glazbenika rodom iz Rijeke (iako nijedan od njih u njoj nije trajnije nastanjen) – Krunoslav Marić, Vid Veljak i Filip Fak.

Foto: OGV

Uz svoju koncertnu sezonu u Rijeci, trio je ostvario niz zapaženih nastupa u drugim hrvatskim gradovima i inozemstvu, a njihov posljednji koncert održan je prošloga tjedna u okviru 50. Osorskih glazbenih večeri.

Riječi u glazbi Sande Majurec

Program koji su izveli bio je kombinacija skladbi predloženih od strane festivala i onih koje je ponudio sam trio; naime, program se krenuo oblikovati oko praizvedbe djela Sande Majurec koje je trebalo biti izvedeno na prošlogodišnjem festivalu, no zbog bolesti izvođača koncert je tada bio otkazan.

Foto: OGV

Skladba pisana za mezzosopran, violinu i klavir trebala je biti izvedena uz bok armenskim skladateljima i u tematskom okviru naslovljenom Mayrig, što na armenskom znači majčica. Iako je naposljetku izvedena izvan konteksta za koji je stvarana, skladba Sande Majurec nije zbog toga izgubila na dojmu ili snazi svoje poruke. Kako je sama otkrila, skladateljica se vjerojatno nikada ne bi u svome radu „svojevoljno“ posvetila ovoj temi, već ju je na to potaknula upravo festivalska narudžba. Za skladatelje često ovakvi „izvanjski“ poticaji znaju biti dragocjeni, odvući ih u neistražene predjele njihovih misli i osjećaja te im otvoriti neke nove horizonte.

Ovakvi „izvanjski“ poticaji znaju biti dragocjeni, odvući skladatelj(ic)e u neistražene predjele misli i osjećaja te im otvoriti neke nove horizonte

Čini se da je nekako tako bilo i sa Sandom Majurec, jer je skladala četiri jezgrovite pjesme okupljene pod nazivom Palabras, koje nepretencioznim i vrlo odmjerenim te promišljenim glazbenim sredstvima – koja se sabiru u jednostavno i prozračno, ali pažljivo ispleteno atmosferično tkivo – ostvaruju snažan učinak na slušatelja. S obzirom na to da je skladba izvorno skladana za inozemne izvođače kojima suvremena glazba nije standardni dio repertoara, Majurec se koristila isključivo klasičnim tretmanom instrumenata, što pojačava ranije izražen dojam snažne poruke umotane u prijemčivo ruho vrlo prirodnoga tijeka.

Susrevši se s temom majke, skladateljica je zaključila da je to odnos o kojem se može govoriti ili ga se može izražavati (i) riječima, no da je on prije svega nešto drugo, u suštini duboko neverbalan odnos koji izmiče prostoru koji mogu obuhvatiti riječi.

Foto: OGV

Stoga, iako skladba nosi ime Palabras (odnosno Riječi, što je dio naslova preuzet iz pete pjesme koju je pri skladanju razmatrala, Palabras a mi madre pjesnikinje Alfonsine Storni koju na kraju nije uvrstila u djelo) – ona ne govori nužno riječima, iako sve odabrane riječi (stihovi Paula Éluarda, jednog nepoznatog autora, Eugenia Mon­talea i Rainera Marie Rilkea na francuskom, engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku) govore o različitim odnosima i pogledima na majku; od nježnosti i povezanosti najranijeg djetinjstva, zatim razmatranja nasljeđa koje kroz majku baštinimo, trenutka prepoznavanja idealizirane majke kao „obične“ osobe pa sve do frustracije i pritiska koji je također karakterističan u mnogim odnosima majke i djeteta.

Sanda Majurec traži prostor između tih riječi u kojem se stvaraju slike i osjećaji, atmosfere, ono riječima neuhvatljivo i te gotovo statične atmosfere oslikava u svojoj glazbi; čini to vrlo uspješno, tvoreći kratke, vrlo intimne glazbene vinjete koje prožimaju slušatelja.

Sanda Majurec traži prostor između tih riječi u kojem se stvaraju slike i osjećaji, atmosfere, ono riječima neuhvatljivo i te gotovo statične atmosfere oslikava u svojoj glazbi

Otkazivanje izvedbe nije bila jedina prepreka na koju je naišlo ovo novo djelo; skladbu je uz Krunoslava Marića i Filipa Faka trebala praizvesti Renata Pokupić, koja je otkazala izvedbu, a organizatori i skladateljica imali su sreću što u Hrvatskoj (dapače, u Rijeci) postoje pjevači itekako vični suvremenoj glazbi, navikli na brzo usvajanje novih partitura. Takva je glazbenica bez sumnje Ivana Srbljan, koja je u kratkom roku (u festivalskom katalogu još je bilo tiskano ime prvobitne solistice!) uskočila kao zamjena i izvela te pjesme kao da su pisane baš za nju i njezin senzibilitet.

Foto: OGV

Skladbi je priuštila dojmljivu izvedbu, upečatljivu izražajnost, sjajnu dikciju i moćan ton, a profinjenim senzibilitetom pratili su je Marić i Fak, svaki na svom instrumentu, doprinoseći iznimno uglađenoj tonskoj slici i kreiranju vrlo atmosferične izvedbe, jedne od onih nakon kojih se u zraku osjeća posebna uzvišena napetost, trenutak u kojem je jasno da je slušatelj uspješno primio poruku koju su skladateljica i interpreti poslali.

…jedna od onih izvedbi nakon kojih se u zraku osjeća posebna uzvišena napetost, trenutak u kojem je jasno da je slušatelj uspješno primio poruku koju su skladateljica i interpreti poslali

I tako je, čini se, u slučaju skladbe Palabras – iako je mnogo toga bilo planirano drukčije – sve bilo baš onako kako treba. Nadamo se da će ovo djelo, unatoč nestandardnome sastavu, naći mjesto za ponovljenu izvedbu na koncertnim podijima (možda je Riječki klavirski trio odluči uvrstiti na jedan od svojih idućih koncerata riječke sezone?).

Rijeka, Osor, Liburnija

A baš iz njihove sezone, točnije iz niza prethodnih nastupa, na koncert u Osoru stigao je Liburnijski trio Alfija Kabilja. Riječ je o skladbi koja je praizvedena upravo u Osoru 2013. godine (skladana za Trio Osor: Renata Penezić, Petar Kovačić i Zarija Alajbeg-Galuf), a gotovo deset godina kasnije autor je note povjerio Riječkom klavirskom triju, koji je skladbu od tada već nekoliko puta izveo, uključujući izvedbu drugoga stavka na komemoraciji za Kabilja.

Liburnijski trio izlog je Kabiljeve muzikalnosti, maštovite zaigranosti, šarma bez banalnosti, čak i kada poseže za vrlo jednostavnom glazbenim oslikavanjem kvarnerskoga melosa. Uigranost glazbenika, lijepo izgrađen odnos dionica te fino ugođen zajednički elan i izražajnost bili su dokaz da je ansamblu ova skladba već dobro „sjela“ u prste, a u drugome, neobičnome i atmosferičnome, pomalo zagonetnome stavku svaki je od članova trija iskoristio priliku iskazati se intenzitetom i profinjenošću tonskoga oblikovanja.

Foto: OGV

Nakon prve polovice koncerta posvećene hrvatskom stvaralaštvu, drugi je dio predstavio Drugi klavirski trio u e-molu, op. 67 Dmitrija Šostakoviča. Posljednjih godina mnogo se govori o koncertima u Osoru i količini hrvatske glazbe koju sadrže (ili ne sadrže), a ovaj koncert bio je sadržajnom ravnotežom i kvalitetom odabranih djela ono što osobno očekujem u Osoru. Šostakovičev trio, inspiriran – među ostalim – stradanjima u Drugome svjetskome ratu, sadrži sve one odrednice koje njegovu glazbu čine snažnom, prepoznatljivom i jedinstvenom, od iskrene i duboke osjećajnosti, preko sirove snage do grotesknih situacija iščašenoga plesnoga koraka.

Sve te karaktere i osjećaje Riječki klavirski trio izveo je suvereno i uvjerljivo, a posebno uzvišen trenutak bio je treći stavak, čudesna passacaglia svečanoga i dostojanstvenoga tona, s bolno izražajnim i pjevnim melodijama pri čijoj je izvedbi, uz već više puta istaknutu tonsku rafiniranost, do izražaja došla muzikalnost članova trija, pretočena u nepogrešiv osjećaj za frazu i dinamičko oblikovanje, bogatstvo boja i slojevitu izražajnost.

Posebno uzvišen trenutak bio je treći stavak, čudesna passacaglia svečanoga i dostojanstvenoga tona, s bolno izražajnim i pjevnim melodijama

Intenzivan glazbeni svijet Šostakovičeve glazbe Riječki glazbeni trio prenio je publici duboko je proživljavajući i ne štedeći se, ulažući i posljednji atom snage i koncentracije u uigranu, promišljenu te zrelu prezentaciju ovoga djela.

Foto: OGV