Borna Šercar – vizija realnosti

Borna Šercar istaknuti je hrvatski glazbenik, skladatelj, slikar i pjesnik, s bogatim iskustvom u području glazbene izvedbe, obrazovanja i umjetničkog stvaralaštva. Kao bubnjar i udaraljkaš djeluje u brojnim glazbenim ansamblima, uključujući Zagrebačku filharmoniju, te je ostvario niz zapaženih autorskih projekata. Njegov ansambl Borna Šercar’s Jazziana Croatica, kao i suradnje s uglednim domaćim i međunarodnim jazz glazbenicima, potvrđuju njegovu kreativnost.

Dobitnik diskografske nagrade Porin, Šercar je autor više albuma koji na inovativan način spajaju hrvatsku glazbenu baštinu i suvremeni jazz. Njegova umjetnička znatiželja proteže se i na vizualne umjetnosti te poeziju, čime njegov pristup jazzu postaje sasvim osobit.

Foto: Matej Grgić

Zahvaljujući svojoj svestranosti, iskustvu u vođenju glazbenih projekata, predanosti edukaciji mladih glazbenika te dubokom poznavanju domaće scene, Šercar izgleda kao logičan izbor za umjetničkog direktora JazzHR-a. Njegova vizija temelji se na promociji hrvatskih autora i izvođača, povezivanju generacija i jačanju festivalskog identiteta kroz suvremeni i angažirani program.

JazzHR je projekt Hrvatskog društva skladatelja koji neprekidno djeluje od 1991. godine i koji obuhvaća ciklus koncerata te dva festivala – proljetnu i jesensku ediciju (nekada poznate i kao Međunarodni dani jazza, Proljetna revija jazza). Mladen Mazur, Antun Tomislav Šaban i Davor Hrvoj bili su ključni u oblikovanju ranijih izdanja festivala, svatko ostavljajući jedinstven umjetnički pečat. Borna preuzima palicu od Lane Janjanin, pod čijim vodstvom je festival djelovao u zagrebačkoj Tvornici Kulture kao inkluzivna platforma za domaće i inozemne skupine.

Razgovarali smo o Šercarovu viđenju projekta, tradiciji, ulozi domaće scene, mladim glazbenicima, publici, obrazovanju, angažiranosti u jazzu i njegovoj budućnosti u svijetu koji se brzo mijenja.

Kako doživljavaš imenovanje na čelo projekta koji već više od 30 godina kontinuirano predstavlja međunarodnu, regionalnu i domaću jazz scenu?

To mi puno znači jer sam s tim festivalom odrastao i tamo nastupao u različitim kombinacijama. Volim festivalsku atmosferu. Još kao klinac zaljubio sam se u jazz zahvaljujući Zagreb Jazz Fairu, koji su vodili Mladen Mazur i Boško Petrović. To je bilo zlatno doba zagrebačke i hrvatske jazz scene. Tih tjedan dana festivala bilo je vrijeme kad je Zagreb stvarno bio centar jazz svijeta. Dolazili su i glazbenici i publika ciljano, s namjerom. Danas se sve to malo raspršilo. Jazz programi postoje, ali su raštrkani kroz cijelu godinu. To može biti odlično, ali gubi se festivalski identitet. Volio bih kad bi se JazzHR mogao vratiti tim postavkama. Moj je cilj čuvati taj komprimirani, fokusirani format festivala u tjedan dana, koliko god to danas bilo teško izvesti.

Što te motiviralo da se prijaviš za ovu ulogu?

Osjetio sam da mogu doprinijeti. Imam znanja, imam kontakte, volim organizaciju i poznajem scenu iznutra. Radim s Lukom Hrvojem, koji je sjajan producent. Pokušavamo zajedno izgraditi festival koji će ponovno imati svoj prepoznatljiv identitet. Predložio sam i tematski koncept unutar programa: festival posvećen određenim instrumentima – bubnjarima, klaviristima, trubačima… Da publika ima dodatni fokus, a glazbenici motivaciju za nove projekte.

To nije moj festival, to je platforma za različite izraze. Ja sam u toj priči koordinator, netko tko će usmjeravati i podupirati.

Koliko tvoj umjetnički background oblikuje program?

Naravno da me to usmjerava. Uz Jazzianu Croaticu bavim se i slikarstvom i poezijom, radim s LADOM, surađujem sa Zagrebačkom filharmonijom. Volim glazbenike poput basista Avishaija Cohena koji u jazz uvodi izraelske, kubanske i etno elemente. To je uostalom danas već standard, to već svi rade, poput Tigrana Hamasiana, Ibrahima Maaloufa. Ali nisam isključiv. Ne mislim da samo ono što osobno volim mora biti na festivalu. To nije moj festival, to je platforma za različite izraze. Ja sam u toj priči koordinator, netko tko će usmjeravati i podupirati.

Foto: iz privatnog arhiva

Kako vidiš svoju ulogu: kurator, producent, menadžer?

Više kao moderator. Povezujem, održavam prostor za glazbu, htio bih potaknuti nekoga da napravi album i dati mu priliku da ga predstavi. Ako je netko snimio CD, a festival može biti platforma za promociju, zašto ne? To je i Lani Janjanin bilo važno i htio bih to nastaviti. No uloga festivala je i potaknuti stvaranje, ne samo prikazivati postojeće.

Treba li festival imati i angažirani karakter?

Teoretski da. Jazz je povijesno bio glazba otpora, reakcije, slobode. Nedavno je bio 66. Jazz festival Ljubljana, Slovenci to jako dobro rade i okrenuti su više prema svjetskoj produkciji. No kod nas je baza zapravo manja. Ako govorimo o domaćoj sceni, nemamo velik broj domaćih glazbenika koji promiču angažiranu poruku, mi nemamo tu tradiciju. Mogla bi se povući paralela sa stanjem etna i jazza danas… Pa, to nije baš neka nova stvar, iskreno. Kada sam s Jazzianom krenuo prije više od 16 godina, tad je već etno jazz bio prisutan barem tridesetak godina. Poznata je ona priča o Johnu Lewisu koji je Zagrebačkom jazz kvartetu sugerirao da se umjesto bluesom bolje pozabave svojom tradicijskom glazbom.

Danas kao da sve ide prema nekom čudnom hedonizmu, površnosti, gomilanju materijalnog. Sve je nekako – plitko.

A što se tiče jazza, realno – od Bitches Brew naovamo, teško da se može reći da je išta bilo zaista novo. Nema tu puno prostora za neko veliko iznenađenje. Ako ćemo iskreno, više se bunt i neka poruka mogu čuti kroz tekstove – dakle, kod pjevača ili pjevačica – nego kroz instrumentalnu glazbu. Ne kažem da sam se time intenzivno bavio, ali nisam baš primijetio da netko danas (bar ne na razini starog hip-hopa ili ranog rapa) donosi neku konkretnu reakciju na stvarnost. Nema više te energije otpora, kao što su je imali Wu-Tang Clan ili Public Enemy. Danas, iskreno, malo toga šalje neku dublju poruku. Osim možda Vojka V: on je jedan od rijetkih koji mi djeluje da još ima nešto za reći. Sve ostalo, to što se danas vrti… to više zvuči kao neka vrsta budnog spavanja. Kao da sve ide prema nekom čudnom hedonizmu, površnosti, gomilanju materijalnog. Sve je nekako – plitko. Nema dubine, nema iskrene reakcije na svijet oko sebe.

Što za tebe znači suvremenost festivala?

To nije samo glazbeni izbor. Suvremenost je i u formi: može to biti multimedija, online platforme, suradnje s drugim umjetnostima. Mislim da definitivno ima prostora za proširenje festivala dodatnim sadržajima. Ljudi su, unatoč pandemiji, zadržali ljubav prema odlasku na koncerte. Ta interakcija s glazbom uživo je nešto što ne možeš zamijeniti. Multimedijalni sadržaji znaju biti zanimljivi i otvoren sam za takve formate, ali pravi koncert, kad je stvarno dobar, po meni je vrhunac svega. Ne znamo točno u kojem smjeru će sve ići za godinu-dvije. Stvari se danas jako brzo mijenjaju – i tehnologija i trendovi i publika. Zato mislim da moramo ostati otvoreni i spremni uhvatiti korak s tim novim oblicima izražavanja.

Kako misliš doprijeti do publike?

Od samih početaka mog bavljenja jazzom, uvijek se ponavlja ista rečenica: „Moramo dovesti publiku, moramo je odgajati.“ I to je nešto što sam čuo i od Lane i od drugih kolega. Ali, iskreno, nakon tridesetak godina u glazbi više ne vjerujem u to da se publika može odgojiti. Ako netko ne želi doći na koncert, ne možeš ga natjerati. Ljubav prema glazbi mora doći iznutra. Možemo ponuditi, otvoriti vrata, imati tribine, slušaonice, razgovore, povezivati se sa školama, ali prisila tu jednostavno ne pali.

Foto: iz privatnog arhiva

JazzHR Festival povezan je i s projektom Behind the Scenes Hrvatskog društva skladatelja koji vodi muzikologinja Srđana Vrsalović, a i sam si sudjelovao u tom projektu. Što misliš o toj suradnji?

To je jedan od načina, jako dobra stvar. U bivšoj državi postojala je Muzička omladina i ja sam tako išao na koncerte. I to nije bilo samo da odeš: morao si pisati dnevnik, zalijepiti kartu u bilježnicu, dobio bi i neku ocjenu jer si bio tamo. I znaš što? Nešto ti ipak ostane. Danas toga više nema, sve se promijenilo. Tako, na primjer, na nedavnom koncertu u Velikoj dvorani Lisinski s Jazzianom, Ladom i Filharmonijom bilo je stvarno dosta ljudi, moglo je biti i dupkom puno, ali za jazz koncert – bilo je fantastično. I sve je super prošlo. No, da su tamo bili i ljudi koji inače ne vole jazz, vjerujem da bi svejedno bili oduševljeni. Ali kako danas odvojiti ljude od televizije, Netflixa? Ljudi su umorni od svega toga pa onda misle da se moraju „odmarati“. A taj odmor često izgleda tako da im mozak ne radi baš ništa. I to je, po meni, problem – jer bi trebalo biti obrnuto. Zapravo, treba neka vrsta revolucije. Ne lokalne, nego globalne: kulturne, medijske, mentalne. Da se vrati ideja da je umjetnost mjesto odmora, ali onog pravog – gdje se čovjek regenerira, a ne samo isključi.

Kako danas odvojiti ljude od televizije, Netflixa? Ljudi su umorni od svega toga pa onda misle da se moraju „odmarati“.

Bilo bi stvarno fora angažirati neki jazz sastav i slati ih po školama da sviraju, ali na edukativan način, u sklopu sata Glazbene kulture. Naravno, sve to najviše ovisi o profesorici ili profesoru predmeta, o tome imaju li afiniteta za tako nešto. Recimo, u školi u koju idu moji klinci profesorica je stvarno agilna, jako se trudi. I zahvaljujući toj njezinoj angažiranosti, često se događaju sjajne stvari. Ima tu i roditelja koji su profesionalni glazbenici  pa nas zove i onda dođemo, sviramo pred školskim prijateljima. Djeca pjevaju, a neki koji se i sami bave glazbom sviraju s nama. Zna to biti baš lijepo iskustvo. Sve ovisi o osobnim afinitetima i angažiranosti pojedinaca. Moji klinci su, recimo, dosta okruženi kvalitetnom glazbom, ali opet – vole i K-pop. Znaš kako to ide… Možda mi to ne shvaćamo do kraja, ali njima to nešto znači. To je jednostavno ta nova faza. I, da, ide to sve u nekom drugom smjeru. S umjetnom inteligencijom, robotima, tehnologijom… Tko zna gdje ćemo biti za deset ili dvadeset godina? Očito ne razumijemo u potpunosti što dolazi, ali nekako imam osjećaj da je sve to dio jedne šire dekadencije. I da nas čeka nešto sasvim drugo.

Dotaknuli smo se mlade publike, no kako vidiš ulogu mladih glazbenika u programu festivala?

Ona je apsolutno ključna. Mladi imaju energiju, volju, ideje. Mnogi studiraju u Grazu i Klagenfurtu, ima već i nešto mojih učenika koji su sada već profilirani muzičari. U Jazziani već godinama surađujem s mladim glazbenicima, poput Borne Pehara ili Hrvoja Kralja. Ako festival može biti prostor da prvi put nastupe pred velikom publikom, to je ogromna stvar. Planiramo i radionice, suradnje, možda s HRT-ovim bendom i nekim poznatim gostima. Model mentorstva.

Mnogo se jazz glazbenika zapravo bavi edukacijom. To je, na žalost, i način preživljavanja.

Lijepo je to… Prenosi se znanje s koljena na koljeno. Pratiš mlade ljude kako kroz te četiri godine napreduju, svatko svojim tempom. Jako je zanimljivo to gledati.

Koliko pratiš širu jazz scenu, u regiji, Europi, svijetu?

Pratim što se događa, gledam tko gdje svira, što se nudi. Scena postoji, ali kod nas nedostaje klupska scena. Zagreb ima nekoliko mjesta, ali to nije dovoljno. Festival ne može nadomjestiti cijelu scenu. Trebamo više prostora za jazz i tijekom godine.

Kad govorimo o dugoj tradiciji festivala, imaš li potrebu za nekom strukturalnom promjenom zadanih parametara?

Zato sam se i javio – jer su zadani određeni parametri. Lijepo je imati festival, ali onda treba okupiti program koji ima neku konzistentnu ideju, neki smisao. Mislim da nemam puno prostora za velike promjene. Moram zadržati tu osnovnu ideju: da se podržava hrvatski autorski jazz. I jazz iz regije, ako tako mogu reći. Meni je oduvijek bilo nejasno zašto smo mi, u kontekstu Europe, kao neka rupica. Sjećam se, prije dvadesetak godina bio sam u Istanbulu s EBU orkestrom, imali smo tamo probe i koncert. U bendu je bio basist iz Češke, tada je imao 25 godina, i priča mi kako ide sa svojim bendom na turneju po Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj… Deset koncerata u dva tjedna pa se vrati u Prag. Tamo imaju jazz sessione, dolazi im i Wynton Marsalis u klub, sviraju s njim.

Svugdje je jazz negdje između nakovnja i čekića – opstaje, ali uz trud, pomoć i entuzijazam.

Znači, postoji neki živi đir, scena koja diše. Naravno, nije ni tamo idealno: često samo turisti pune klubove, ali opet – to postoji. U Beču, recimo, scena također živi. Klub Porgy & Bess financira se dobrim dijelom iz gradskog budžeta i tako opstaje. Dakle, svugdje je jazz negdje između nakovnja i čekića – opstaje, ali uz trud, pomoć i entuzijazam. Danas, sve se naziva jazzom i ništa više nije jasno definirano. Onaj jazz na koji smo mi navikli – standardi, improvizacija kroz formu – danas se razvodnio u neku globalnu ideju improvizirane glazbe. Sve je otvoreno, sve se širi. Što nije nužno loše, ali je drukčije. I zato je važno imati jasnu festivalsku ideju: da znamo što predstavljamo i koga podržavamo.

Možeš li podijeliti planove za jesenski program JazzHR festivala?

Ponedjeljak, 22. rujna, otvaramo s Big Bandom iz Bjelovara, pod vodstvom mladog perspektivnog aranžera Brune Bišćana, uz gostovanje Matije Cveka. To je mali iskorak prema pop publici. Drugi dan, 23. rujna, nastupa Ante Jeličić Quartet i Balkans Zoo s Ninom Čorić, s više etno prizvuka. Festival 24. rujna zatvaramo s Bornom Peharom i Branimirom Gazdikom. Program je raznolik: od big banda, preko mainstreama, do modernijeg jazza. Svi koncerti su i dalje u Tvornici Kulture.

Kakav ti se čini prostor Tvornice Kulture, koliko je poticajan za izvođenje jazz glazbe i što planiraš s programom Nove nade jazza Marjan Marjanović?

Ako se jazz shvati kao neka potencijalna platforma, prostor za rast, onda treba razmišljati i o formi. Možda bi trebalo vratiti onu staru praksu: da postoji stalni bend, sastavljen od iskusnih glazbenika, koji onda prati mlade soliste. To mi se uvijek činilo kao dobra i poticajna forma. Ali, nekako se to pogubilo. Možda to dolazi i odlazi s generacijama. Što se prostora tiče: Tvornica je u redu, ali budimo iskreni – to je ipak dosta neutralan prostor, nije personaliziran. Mali pogon, nakon koncerata, ne može stvoriti pravi session ako to nije spontano. Ako ima instrumenata, naravno, i ako netko želi svirati, neka svira – to je i poanta sessiona. Ali ne možeš to umjetno stvoriti. Zato sam odlučio da u pauzama i nakon koncerata ne forsiramo nastupe, nego ćemo imati slušaonicu. Pozvao sam Davora Hrvoja i Tonija Starešinića da puštaju glazbu prije i poslije koncerata. Mislim da je to bolji pristup: da ne bude da bend svira na bini, a nitko ih zapravo ne sluša. Zato sam smanjio broj koncerata i prilagodio trajanje svakog nastupa, da festival bude zaista doživljaj, a ne samo niz događanja. Mislim da je samo iskustvo sviranja u Tvornici na velikoj pozornici vrijedno iskustvo. Točno osjetiš taj klik u bendu, dogodi se nešto konkretno, jer postoji razlog. Cilj.

Kakva je tvoja suradnja s organizacijskim timom, posebno producentom Lukom Hrvojem?

Luka je sjajan. Odlično komunicira s glazbenicima i organizatorima. Uključujem se posebno kad treba premostiti komunikaciju između umjetničkih i produkcijskih potreba. Dosta toga uspijemo ubrzati jer razumijem što glazbenicima treba.

Kako ocjenjuješ rad svoje prethodnice Lane Janjanin?

Lana je napravila jako dobar posao. Privukla je publiku, posebice mlade. Suradnja s projektom Behind the Scenes bila je i u tom smilsu pun pogodak. Na tome svakako treba dalje raditi. I inače mislim da je važno povezivanje različitih projekata HDS-a. Planiramo i zajedničku suradnju s Muzičkim biennalom Zagreb.

Imaš li kontakte s drugim festivalima, u regiji ili svijetu?

Da, i ja i Luka imamo mrežu kontakata. U planu je suradnja s festivalima u Italiji, možda odlazak u Bremen na jazz sajam Jazzahead! sljedeće godine, vidjet ćemo. Možemo dovesti i strane glazbenike, ali ne samo reda radi. Bitno mi je da se ne zaboravi domaća scena. Ima vrhunskih glazbenika koji rijetko nastupaju, a zaslužuju prostor.

Borna Šercar i Ladarice

Na čemu trenutno radiš kao glazbenik?

Radim na CD izdanju ranije spomenutog koncerta s Jazzianom Croaticom, Ladom i Filharmonijom u Velikoj dvorani Lisinski. Snimljen je live video i u tijeku je postprodukcija. Reakcije su bile izvrsne – i publike i glazbenika. Mnogi su nakon koncerta pitali: „Kad opet sviramo ovo?“ To je ono što mi daje poticaj.

Za kraj, kako vidiš budućnost festivala?

Želio bih da festival bude kompaktan i prepoznatljiv. On mora biti platforma za domaće umjetnike, prostor susreta, razvoja i nadahnuća. Nema tu mjesta za posebne vizije, samo za realnost. A realnost je da moramo podržavati scenu – jer ako mi nećemo, tko će?

_________________________________________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a