Tedi Spalato: „Stroj ne može donijeti taj touch između glazbenika i instrumenta“

Poznati splitski glazbenik stiže na Zagrebački festival s pjesmom “Ispočetka”. Često nastupa na festivalskim pozornicama, no stvara glazbu unutar svoja četiri zida. Štoviše, upravo radi dva nova albuma; osim klasičnoga studijskoga, drugi će biti s kućnim zapisima, snimljen na staroj analognoj opremi, poput Springsteenove Nebraske

S obzirom na to da živi u Solinu, s Tedijem Spalatom trebala sam napraviti ovaj intervju preko e-maila. Međutim, laptop mu je bio pokvaren i dogovorili smo telefonski razgovor u prijepodnevnim satima na Veliku subotu.

Tedi je bio sjetan, ali vrlo razgovorljiv sugovornik kojem se u glasu čula smirenost i zadovoljstvo životom, što je danas rijetkost. Dotakli smo se ne samo glazbenih tema, nego i tema koje se tiču umjetnosti, prirode, ali i filozofije čovjekova postojanja. Za sebe kaže da je samozatajan i retro tip, ali itekako prisutan u sadašnjem trenutku.

Od svog je stančića, kao veliki ljubitelj likovne umjetnosti, napravio malu umjetničku galeriju, mali glazbeni studio i radionicu za rad s drvom jer se bavi restauracijom starih instrumenata i gitara, preko koje je otkrio tajne rezbarstva, intarzija sa sedefom, plemenitim drvima. Okružen prirodom, uživa u svome miru i životu, a u Split sada odlazi samo kao turist kada se zaželi vreve. Povod našem razgovoru nastup je na Zagrebačkom festivalu 28. travnja gdje se predstavlja pjesmom “Ispočetka” Luke Bulića i Dragana Brnasa Fude.

Čini mi se da ste osmislili idealan spoj kojim ste pomirili mediteranski pop i jazz. Što Vas privlači jazzu?

Zahvaljujući svome dugogodišnjem prijatelju iz djetinjstva, ja sam zapravo rastao pored dalmatinskih napjeva maestra Stipišića, klapskih pjesama, a uz teatar sam slušao mnogo toga, od klasične glazbe, baleta, opera i opereta do simfonijskih koncerata. Međutim, imao sam baš sreću da je moj prijatelj imao jednog rođaka u Americi koji je njemu slao jazz ploče.

Mi smo to kao klinci slušali, tako da moj afinitet prema jazzu ide još od onih ranih, doslovno adolescentskih dana. Zapravo je nestalnost u muziciranju primjerena nekom mom karakteru. Ja ne volim šprance i da se uvijek isto svira. Volim dat’ slobodu sebi i drugima. Jazz nije reproduktivna glazba koja je striktno zapisana.

Moj nemir je u smjeru onog improvizatorskoga kojim obiluje jazz. Ja sam neki pritajeni jazzer. Puno sviram jazz kod kuće i ne znam hoću li sada pod stare dane napraviti neki trio pa svirati po barovima. U nekim sam trenutcima osjetio da je dobar spoj između neke pop varijante i jazza, da se mogu ubaciti elementi jazza i da mi to dopušta u živim svirkama da sve to sagledam primjereno trenutku. Kad sam učio ili studirao kod profesora, nisam nikad volio nešto zadano isto odsvirati.

Brljao sam nešto svoje i to je ostalo do dandanas. Mislim da je jazz, po meni, najveća sloboda u glazbi. To ne podrazumijeva da radite što hoćete, morate znati materiju, morate biti potkovani harmonijski i znati instrument. Zapravo je sloboda zato što stalno dopuštate sebi, kao što osluškujete druge, da svaki trenutak bude drukčiji. Čista improvizacija.

Kad već govorimo o improvizaciji i koliko svaki trenutak može biti drukčiji, mislim da je teško nadmašiti izvedbe Josipe Lisac. No, Vaša obrada pjesme „Dok razmišljam o nama“, po mom mišljenju, jedno je od najljepših glazbenih ostvarenja. Sjećam se da sam je prvi put čula na Hrvatskom radiju u kasnim večernjim satima, vozila sam se u autu praznim gradom i sjećam se da sam pomislila kako ne želim da ta pjesma ikad završi koliko je zvučala savršeno! Koliko često i Vi sami doživljavate takva ushićenja glazbom?

Pa gotovo uvijek! (smijeh) Čovjek se nekako isprofilira i intelektualno i duhovno, a samim time glazbeno. To je sve neraskidivo. Imao sam sreću u jednom periodu upoznati vrhunske autore i glazbenike. Kad sam kući i kad radim, biram ono što me ushićuje. Sviram na Internetu sa svjetskim glazbenicima, uključujem se sa svojim instrumentom. Zapravo, ovo je meni faza velike radosti i druženja s glazbom zato što posvećujem vrijeme onome što me najviše interesira, onome što najviše volim i onome u čemu sam možda najpotkovaniji. Nisam ni pod čijim pritiskom i to je ta sloboda.

Uspjeh pjesme i prihvaćanje publike danas su često rezultat velikoga promotivnog angažmana. Kako gledate na to i imate li dojam da je tako bilo i prije ili je to sada više izraženo zbog internetskog doba u kome se nalazimo?

Mislim da je ovo drugo što se spomenuli. Uvijek je glazba, doduše, nevidljivi, ali čujni medij koji je najprije dopirao do ljudi samo u prostoru u kojem se slušala pa su privilegirani dolazili u te hramove glazbe, u ta sakralna mjesta. Govorim o starim vremenima Bacha i Monteverdija. Kako je vrijeme prolazilo, izmislila se zapisna varijanta, da čovjek ne mora biti prisutan na određenom mjestu gdje se događa glazba. Pojavile su se te prve ploče.

Glazba je medij koji traži određen način da se disperzira, da dopre. S razvojem medija glazba se jako proširila, pogotovo danas u vrijeme Interneta. Imate uvid u glazbu cijelog svijeta, kao što imate i vlastitu mogućnost prezentirati se. S jedne strane to nosi jako pozitivne efekte jer nekad se sigurno štedjelo kako bi se kupila neka ploča, kad su postojale dvije-tri radiopostaje u Hrvatskoj, kad su se održavali rijetki festivali kao mjesta gdje se prezentirala glazba.

To su bili Splitski, Zagrebački, Krapina… Danas možete napraviti neki glazbeni uradak i pustiti na internet da ga oni, koji su zainteresirani za to, jako brzo čuju. Tako su nastale u novije doba mnoge svjetske karijere glazbenika. Općenito, po pitanju učenja, znanja, samo je bitno da čovjek koji odrasta isfiltrira sve ono što mu se nudi i da se pokuša s vremenom, ako ima predispozicije kao glazbenik, odrediti u smjeru dobre glazbe, bez obzira na to o kojoj je stihijskoj varijanti glazbene riječi.

Važno je da pronađe svoje uporište. Sad je samo pitanje što ćemo od mnoštva toga izabrati sebi ili preko čega ćemo mi učiti i kako ćemo se promovirati. Ja sam samozatajan, old school, nisam baš internetski tip. Nisam na društvenim mrežama, nisam nigdje, imam samo mail. Naravno da neke stvari vezano za promotivne aktivnosti preuzima diskografska kuća, ali ostalo je samo moj rad. Ja samo radim, vježbam, stvaram, učim, a vlastita promocija mi nije baš neka. Nisam osobito prodoran, ali opet se dođe do određenog broja ljudi.

„Uvijek sam za živi instrument“

Da, internet je okrenuo način na koji stvari funkcioniraju u diskografiji. Sada se puno više objavljuju singlovi nego albumi. Čemu Vi dajete prednost?

Vezano za svako polje ljudske djelatnosti, tako i za glazbu, ja sam konceptualist, volim konceptualne stvari u najširem smislu – i u umjetnosti, književnosti… Međutim, u današnje vrijeme vrlo je teško napraviti album gdje ćete vi zapravo snagom ili kvalitetom tog ostvarenja nekoga prisiliti da odsluša dvanaest pjesama. Danas su svi jako nabrijani i ima izuzetno mnogo aktivnosti koje se u što kraćem vremenu obavljaju. Konceptualni album danas nema baš podatno tlo, to je teža varijanta. Zato je vrijeme singlova. Osim toga, danas je izuzetno teško isključivo glazbom kao medijem i napraviti kvalitetne promocije.

Danas je glazba više audiovizualni efekt. Teško je uopće probiti se na tržište ako nemate vizualni efekt pjesme, a to je spot. Upravo zbog te raširenosti, jednostavnije je napraviti jedan singl. U mnoštvu onog što se nudi i emitira, teško će netko od dvanest pjesama izabrati dvije-tri, četiri, nemoguće pet. Tako je bilo kasnih pedesetih, početkom šezdesetih godina, u vrijeme Presleyja i Franka Sinatre – to je bilo vrijeme singla. Kad je singl pokrenuo određeni efekt, onda se išlo na album. Singl je ujedno pilot kojim se skenira slušateljstvo, onda ih nakon drugog ili trećeg možete staviti na album.

Diskografija u klasičnom obliku nestaje, tek se ponešto vinil vraća za ove poput mene koji restauriraju analognu tehniku i gramofone. Sve je u oblacima, sve je na Internetu. Teško je uopće fizički nešto napraviti s glazbom i to ponuditi na tržištu, jer se to ne kupuje. Ljudi su se okrenuli internetu, biraju ono što hoće. Mislim da se jako često događa ta površnost konzumacije, općenito. Konzumira se vrlo brzo i odbacuje se, kako obuća, odjeća, tako i glazba, književnost, instant ispričan Dostojevski.

Površnost ne može u konačnici dovesti do nečeg vrijednog. Treba biti temeljit u svemu, bez obzira čime se bavite, a ima tu malo i onog komoditeta. Stroj sve sam radi. Imate kompjutore u automobilu, imate ih i u glazbi, imate šnalu pa imate copy-paste da se puno ne svira. Aplikacije su dovele do puno ideja u glazbi, ali i sigurnost da računalo ne može puno pogriješiti. Meni je ipak draže kad slušam Stinga s Londonskom filharmonijom gdje svi sviraju… Ja sam uvijek za živi instrument i živo sviranje. Taj touch između umjetnika i instrumenta ne može donijeti stroj.

“Ja sam neki pritajeni jazzer. Puno sviram jazz kod kuće i ne znam hoću li sada pod stare dane napraviti neki trio pa svirati po barovima”

Računala stvaraju glazbu s onim znanjem koje je čovjek imputirao, ali tu se gubi ona osobnost glazbenika koja proizlazi iz živog muziciranja. Ako razmišljamo o umjetnosti kao božanskom daru koji prolazi kroz glazbenika, to je ono što čini svakog glazbenika jedinstvenim. To stroj nikad neće moći dobiti.

To je estetsko pitanje. Ja sam, pored glazbe, godinama izučavao estetske poglede na umjetnost. Postavlja se pitanje definicije glazbenika u današnje vrijeme. Mora li on 20-30 godina vježbati gitaru ili klavir da bi bio glazbenik? Ili može li on, rođen već u tom softverskom okruženju, nadaren za glazbu, sa svojim aplikacijama i idejama raditi glazbu? Definitivno može. Međutim, to je samo aparatura. To su samo alati.

Ako vi nemate ideju što s tim alatima napraviti, onda vam oni nisu potrebni. Isto tako je i s instrumentima. Možete imati najbolji violončelo ili Steinwaya, ali ako nemate ideju što s njim i kako s tim znanjem, onda vam nije potreban. Naravno da se to promijenilo i sad je elementarno pitanje je li ista emocija kad čovjek piše poeziju rukom ili po ekranu. Bitno je koji je konačni efekt. Pravila nema. Mi jedino funkcioniramo po nekim našim osobnim uvjerenjima.

Ja sam pristalica živih instrumenata, vježbanja kroz taj neposredni dodir između glazbenika i instrumenta. U suštini, sve što čovjek stvara je analogno. Moj glas je analogan, moje je sviranje gitare analogno. Prema tome, u ovim mi je godinama nekako prirodnije da slijedim taj neposredni izvođački glazbeni događaj nego da se to uređuje, reže, kopira.

Vi ste glazbenik koji je čest gost na glazbenim festivalima. Koja su Vam najranija sjećanja, a koja pamtite kao sudionik glazbenog festivala?

Ja sam se i kao dijete od osam godina osjećao sudionikom kad sam išao na Splitski festival koji se održavao u ljetom kinu Bačvice, onako u japankama, sa žalom ispod nas. Ima mnogih događaja i u nekim vremenima, bilo je i malo razočarenja jer pjesma nije bila primljena. Sve je to normalno i čovjeka malo obeshrabruje, ali s druge strane, to je svaki korak prema naprijed koji mi daje motivaciju da dalje radim. U to vrijeme, festivali su bili jedina smotra glazbe – jednostavno se živjelo za festival.

Veliki orkestri imali su dovoljno vremena da ovladaju partiturama, sviralo se uživo i festivali su onda promovirali pjesme. Danas to više nije slučaj, nažalost, to je preskupo. Ipak se još uvijek održava ta tradicija da bi se pjesme izvele uživo, da dođe publika. Na festivalima sam slušao Arsena, Vicu Vukova, Olivera koji je bio i ostao glazbeni uzor.

Svi su ostavili izuzetno velik dojam na mene. Moj prvi nastup bio je na Splitskom festivalu ’82. s grupom More. Ostalo mi je dobro sjećanje tih nekih druženja, neizvjesnosti vezane za to kako će ti proći skladba i te komunikacije s ljudima. Bio sam tri godine u grupi More i puno smo vježbali, dogovarali se. Svi su pjevali u bendu, svi su svirali i to su bila dobra vremena kad sam jako mnogo naučio od njih. Tu je bio Oliver, tu je bila Meri Cetinić, Slobo Kovačević, tu je Stavros bio bubnjar i onda nedugo nakon što smo to ponovno osmislili, došla je Doris. Volim te festivale i šušur, kad vidite ljude koje dugo niste sreli. Radujem se ove godine i Zagrebačkom i Splitskom i Šibenskom festivalu, a vjerojatno ću i u Kastav iznad Rijeke. To me raduje!

„Danas je sve dostupnije pa i stjecanje znanja“

Pjesma “Ispočetka”, s kojom nastupate na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu, pomalo ostavlja dojam klasične festivalske pjesme. Koliko se promijenila kvaliteta izvođača, pjesama i uopće koncept takvih manifestacija?

Mislim da danas ima jako dobrih pjevača i glazbenika koji se školuju i trude. Pratim što se događa kad ide A strana. Ima izuzetnih glazbenika. Ne bih se usudio uspoređivati prošla vremena sa sadašnjim niti biti pristran. Danas je sve dostupnije pa i stjecanje znanja. Apsolutno postoji puno mladih imena koja izuzetno cijenim. Promijenila se, naravno, boja zvuka. Došlo je do nekih novih i osvježenih glazbenih ideja u odnosu na prošla vremena i ovo novo vrijeme ima izuzetno dobrih pjesama. A što se tiče ove pjesme koje ste spomenuli, oni su je napravili, a ja je otpjevao.

Luka Bulić napravio je jedan tekst koji mi se jako svidio, a Fudo Brnas, stalni prateći vokal na televiziji, napravio je glazbu. Meni se to jako svidjelo. Ona ima, to što ste rekli, retra u sebi – zbog toga mi se i svidjela. Da je nešto super novo, ja to ne bih prepoznao. Ivo Popeskić napravio je aranžman, a gostovali su Henry Radanović na basu i Elvis Stanić na gitari. Pjesma je time dobila jednu svježinu, moderniji pristup, a zadržala ono što je primjereno meni – nostalgičnost i romantiku.

Manje je poznato da je Luka Bulić na Ekonomskom fakultetu napisao završni rad o Oliveru Dragojeviću, tako da je jako vješto napisao Vama ovu pjesmu.

Čuo sam od prijatelja s kojima sam dobar i kojima vjerujem da je Luka Bulić izuzetno dobar poeta, da je samozatajan, ali da piše dobre tekstove. Taj čovjek nosi sve u sebi: i tu iskričavost i humor i improvizaciju i nešto klasično i romantično. Čovjek je osebujna osoba i vjerujem prijateljima da on može napraviti jako dobre i iskrene tekstove. Osim toga, sam motiv da na fakultetu obrazloži rad našeg Olivera upućuje na to da on te stvari jako dobro osjeća i poznaje te da je kreativac.

“Ja sam samozatajan, old school, nisam baš internetski tip. Nisam na društvenim mrežama, nisam nigdje, imam samo mail.”

Nagrađeni ste na Splitskom festivalu prošle godine. Ako biste usporedili iskustva sa Splitskog i Zagrebačkog festivala, što biste rekli, koje su bitne razlike?

Razlike su u tome što Zagrebački festival nudi malo moderniju glazbu, ‘ajmo kazat’, glazbu mlađih autora i gdje je generalni zvuk festivala te aranžmana ipak drukčiji. Splitski festival se još uvijek u dobroj mjeri oslanja na taj Mediteran, na dalmatinsku pismu, na klape… Naravno, i tu dođe neka pjesma koja nije baš onovremenska, ali na Zagrebačkom festivalu, koliko sam uspio čuti, bit će i alternative. Iz tog razloga mi je drago jer mi je želja ostvariti suradnju između mene, već okorjelog starog glazbenika, i nekih novih snaga. Zagrebačka scena nudi mnogo veću raznovrsnost, mnogo više bendova, pjevača, stilova. Split možda u većoj mjeri drži ono što mi zovemo tradicijom Splitskog festivala.

„Mi smo pjevali iz ljubavi“

Izjavili ste kako obožavate klapsko pjevanje, čak ste i bili član klape. Kako gledate na razvoj klapa na našoj glazbenoj sceni? Smatrate li da prilagodba pop-produkciji čini nažao tradicijskom pjevanju?

Kad sam ja počeo pjevati u klapama, to je bilo takozvano spontano klapsko pjevanje. U suštini, svi su se gledali, a postojao je onaj prvi tenor koji je vodio. Spontano klapsko pjevanje donosilo je jedan drukčiji identitet klapske pjesme, senzibilitet, emociju. U današnje vrijeme, sve je stavljeno u neki ritam, u neki ritmički kod. Samim time, klapska se pjesma preobrazila i došlo je do nekih novih momenata u interpretaciji, pisanju i izvođenju klapske pjesme.

A što se tiče zvuka, uvijek se kod tog spontanog pjevanja događala ta fuzija. Uvijek se slušalo što pjeva drugi i ono što pjevam ja. Stvarala se ujednačenost tih vokala, zajednički ton. Danas jako malo klapa pjeva spontano, svaki pjevač ima svoj mikrofon i naravno da se to sve na pultu iznivelira. Klape su prije bile isključivo amaterske. Mi smo svaku večer kao klinci, kao momci, pjevali iz ljubavi. Na temelju klapskog pjevanja i višeglasja, mediteranskog napjeva i dijalekta, danas su klape zapravo profesionalna izvođačka tijela. Treba sve to zapisati, pronaći note i svoj identitet u tom elektronskom mediju. Danas su ljudi u klapi profesionalci i to iz korijena mijenja spontano pjevanje i odnos prema klapskoj pjesmi.

Kažem klape, ali to je ponovno nedovoljno definiran izraz. To su vokalni sastavi koji uče drukčije. Danas je nezamislivo da se nešto ne napravi bez ritma zato što nije vrijeme sporosti. Sve se u glazbi stavilo u neke ritmične koordinate. U konačnici, kad sam godinama kao momak slušao “Dalmatinu” od mog maestra Stipišića, i ja sam se drznuo staviti je u određene ritmične koordinate pa su me zapravo jedan duži period gledali preko oka kao da sam napravio neko oskvrnuće onog što je autentično. Ja sam rekao maestru da ja tako vidim pjesmu i, ako mi dozvoljava, ja bih to na svoj način napravio i stavio je u određeni puls. Na kraju krajeva, neću klapsku varijantu, nego svoju solo varijantu. To je tkivo koje se mijesi, koje uvijek i iznova dobiva nove oblike.

Teško mi je uopće prosuđivati o tome što je bolje, a što je gore. Ono su bila druga vremena. Nije bilo važno pjeva li se dva sata ili pet, svatko je imao svoje pivce ili Colu. Danas klapa putuje, radi, vježba, na festivalima je, ima svog voditelja. Samo pogledajte što je sve Cambi od Gibonnijevog repertoara napravio – to je jako složeno pjevati.

Kako vrijeme odmiče, mi smo po nekim pitanjima nostalgičari. Kad je moja baka prvi put čula, a i vidjela Beatlese, kad je došla crno-bijela televizija, rekla je da to nisu ljudi nego životinje. Danas su Beatlesi mila majka, standard, klasika, bezvremenski su. Kad je moj pokojni otac prvi put čuo Arsena početkom šezdesetih, rekao je da on nije pjevač i da nema pojma. Tada je slušao Claudia Villu, Maria del Monaca, Vicu Vukova i govorio je: „’Ko je njemu uopće da da piva?!“, sve dok se nakon nekoliko godina nije pojavila pjesma „Vraćam se“ s kojom se identificirao. Tada ga ja zavolio. Mi svi nosimo taj problem. Slušam dosta klasičnu avangardnu glazbu i mogu stavit’ avangardni jazz da mi svira, ali opet dođem na ono gdje mi je posijano moje jazz sjeme – vratim se na Billa Evansa, Milesa Davisa ili Chicka Coreu. Ostalo mi je to u nekim vremenima sazrijevanja.

“U današnje vrijeme vrlo je teško napraviti album gdje ćete vi zapravo snagom ili kvalitetom tog ostvarenja nekoga prisiliti da odsluša dvanaest pjesama”

Naravno, zato što se tamo prvi put osjetili to ushićenje.

Da, ploču Milesa Davisa Kind of Blue imam i dandanas. Mislim da su ipak rijetki ljudi koji se oslanjaju samo na sadašnji trenutak. Ja sam malo retro tip jer se bavim tim prošlim stvarima. Prijatelji mi kažu da uzalud trošim vrijeme, ali meni nije žao nijednog trenutka. Osim što puno sviram, restaurirao sam jedan Studer magnetofon na trake koji je star 47 godina. Potpuno sam ga rastavio i dobio iz Njemačke djeliće koje je trebalo zamijeniti, Gelo mi je posudio neku opremu s lampama. Kad vi sad pogledate taj potpuno obnovljeni stroj kako radi, to je meni potpuno fascinantno, dok nekome drugome ništa ne znači. Čovjek traži uporište u onim vremenima u kojima se za nešto najviše vezao, još ako prati što se sve danas zbiva, onda je to dobro.

Možete li nam otkriti što Vas čeka od skorijih projekata?

Zapravo, ja sada radim dva albuma. Jedan album je studijski i pri završetku. Drugi album snimam kod kuće, samo gitaru i vokal, na staroj analognoj opremi. To ću napraviti intimistički, kantautorski. Volio bih to staviti, za uspomenu, na vinil, jedno 200-300 komada. To mi je zapravo najveća radost u cijeloj priči, da ću ga napraviti po svom guštu za uži broj slušatelja kojima to neće biti dosadno. Čekaju me festivali i poneka svirka.