Tudorova praizvedba u Dubrovniku
Gudački sastav Dubrovačkog simfonijskog orkestra održao koncert pod vodstvom novoga dirigenta, mladog maestra i violista Ivana Huta.
Program koncerta gudačkog sastava Dubrovačkog simfonijskog orkestra održanog u Kneževu dvoru 21. svibnja pod ravnanjem njegova novog dirigenta Ivana Huta, predstavio je hrvatske autore. Većina hrvatskih glazbenika lakonski će reći da se često hrvatski skladatelji izvode iz izvjesnog osjećaja odgovornosti prema hrvatskoj kulturi, a ne zato što mogu stajati ravnopravno uz djela europskih i svjetskih skladatelja. Stoga je još više takav programski koncept zanimljivo promatrati u odnosu na širi kontekst i uspostaviti vezu s europskih glazbenim naslijeđem, ali i sa suvremenim skladateljskim kretanjima.
Neoklasični stil
Koncert je počeo Passacagliom za gudače Krste Odaka, a nastavljen praizvedbom Lamento i boogie Gordana Tudora. Trolist je završila Papandopulova Sinfonietta. Autor središnje skladbe glazbenik je mlađe generacije koji se već u ulozi skladatelja predstavio dubrovačkoj publici uzbudljivim djelima, a najnovijim je potvrdio svoj iznimni talent. Njegova temeljna vještina strukturiranja djela u neupitnoj ravnoteži pojedinih dijelova skladbe rezultirala je vrlo zanimljivim djelom u kojem racionalna gradnja nije oduzela emocionalnu obojenost i magičnu atmosferičnost. Oblikovanje u neoklasicističkom stilu i prelijevanje zvuka iz toga okvira davalo je posebni šarm. U Lamentu solo violončelo počinje plesti nit koja se provlači cijelom skladbom i na taj zvučni horizont razgranale su se i umnožavaju se ostale dionice. Kao antipod prvom dijelu nastavlja se Boogie razigranog volumena, stvarajući logičnu cjelinu. Iako kratko po minutaži, novo djelo Gordana Tudora ima neiscrpne ideje i osebujan glazbeni jezik.
Veliki žar
Potpuno je ravnopravno praizvedba novoga djela stajala uz posljednju skladbu večeri: Sinfoniettu za gudački orkestar op. 79 glazbenoga genija Borisa Papandopula. Dirigent Ivan Hut, koji je velikim dijelom zaslužan za izbor djela na programu, s velikim žarom je vodio orkestar, a sinergija izvođača i glazbe ispunila je prostor atrija Kneževa dvora integriranom izvedbom ugodnog i dorađenog zvuka. Svakako bi trebalo na kraju preporučiti da se koncerti hrvatskih autora češće izvode, što je koncert o kojemu pišemo svojom kvalitetom i potvrdio.
Izvor: Cantus 228
