25
velj
Čitaj

Uoči prvog Muzičkog biennala Zagreb bez Krzysztofa Pendereckog, prisjećamo se njegovih dolazaka na taj festival u Zagreb

Krzysztof Penderecki

share

Poljski skladatelj preminuo je nakon duge bolesti 29. ožujka 2020. u 79. godini u Krakovu; iza njega je ostao autentičan trag smionih zvukovnih promišljanja.

Brojni poklonici skladatelja i dirigenta Krzysztofa Pendereckog s poštovanjem i zahvalnošću oprostili su se protekle godine od barda poljske glazbe. Preminuo je nakon duge bolesti, 29. ožujka 2020., u 79. godini, u Krakovu. Imao je bogatu mrežu suradnji i poznanstava diljem umjetničkoga svijeta, a brojna gostovanja, suradnje i toplo prijateljstvo veže ga uz hrvatsku glazbenu scenu, ponajprije zahvaljujući Muzičkom biennalu Zagreb. Doznavši za odlazak glasovitog skladatelja, mnogi su posegnuli za snimkama njegovih djela koje, uz brojne zabilježene intervjue, ponajbolje svjedoče o autentičnom tragu smionih boja zvukovnih oblika i formi što ga je usred najburnijih glazbenih godina prošloga stoljeća ostavila glazba Krzysztofa Pendereckog.

Poljski sonorizam

Glazbeno obrazovanje stekao je u Krakovu, gdje su ga skladanju poučavali Skołyszewski, Malawski i Wiechowicz. Festival Varšavska jesen, poljski pandan Muzičkom biennalu Zagreb, osnovan 1956. godine, velikim je dijelom zaslužan za međunarodnu prepoznatljivost fenomena poljske skladateljske škole šezdesetih, kao i njima karakterističnog sonorizma, koje je oblikovao i opus Krzysztofa Pendereckog. Festivalskim programom domaći skladatelji poput Pendereckog stjecali su uvid u najvažnija događanja i tendencije zapadnoeuropske glazbene scene, proučavajući tada novonikle stilske smjernice i skladateljske tehnike Nove glazbe. Prva djela kojima je otvorio vrata međunarodnoj pozornosti bile su tri skladbe iz 1958. i 1959. godine, koje su mu donijele jednako toliko nagrada Poljskog udruženja skladatelja. Bile su to Strofe, Emanacije i Davidovi psalmi. Te su mu skladbe osigurale i izvedbu na Varšavskoj jeseni 1959. te iste godine i narudžbu festivala koji je bio europsko žarište Nove glazbe, Glazbenih dana u Donaueschingenu. Osim nagrade UNESCO-a iz 1961. za njegovu možda najpoznatiju skladbu, Tužaljku za žrtvama Hirošime, tih je godina narastao broj priznanja za skladateljski rad, ali i Pendereckijev ugled na međunarodnoj sceni.

„Vjerujem da je umjetnik svjedok vremena u kojemu živi te da se realnost koja ga okružuje mora odraziti u njegovim djelima“, rekao je svojedobno Penderecki. Zaista, iznašao je vrlo osoban i autentičan način profiliranja vlastitog umjetničkog rukopisa usred avangardnih težnji, istaknuvši se kao jedan od najinovativnijih autora svoje generacije. Istovremeno je dao vrijedan doprinos promišljanju zvuka u djelima kojima je redefinirao mogućnosti u skladanju – prije svega one zvukovne, smionim postupcima u instrumentaciji, partikularnim tretiranjem orkestralnog aparata i zvuka te lakoćom kojom je mogao kreirati asketski ili monumentalni, bogati zvučni kontekst, ostajući uvijek vezan uz tradiciju, bez obzira na to je li riječ o kritičkoj refleksiji ili o jasnoj odluci.

Specifični postupci

Domišljatim kompozicijsko-tehničkim rješenjima dao je moguće odgovore na neka od ključnih pitanja koja su prethodnici avangarde postavili početkom 20. stoljeća. Razvio je specifičan pristup tzv. tonskoj boji, proširio poimanje vremena u glazbi, ostvario novu zvukovnost primjenom proširenih tehnika izvođenja, osobito kod gudača, razvio način kritičkog skladanja te tada nekonvencionalan pristup liturgijskim djelima, primjerice u Muci po Luki koja je obilježila desetljeće u kojem je nastala. Dvanaesttonskim pristupom oblikovane dijelove motiv B-A-C-H spaja s eklektičnim glazbenim odsjecima jasne narativne strukture koja ipak dopušta ekspresivne elemente koje će dovesti do vrhunca u kasnijim djelima.

Eksperimentalni studio Poljskoga radija bio je ključno mjesto za upoznavanje elektroakustičkih aspekata u glazbi koja mu je otvorio Eugeniusz Rudnik, s kojim je radio na glazbi više od trideset filmskih i kazališnih ostvarenja. Ondje je nastala i Ekecheiria, skladana za ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine. Neke skladbe korištene su u filmovima glasovitih redatelja, među kojima su Friedkinov Egzorcist, Kubrickovo Isijavanje, Weirovi Neustrašivi, Scorsesejev Otok Shutter te Lynchovi filmovi i slavna serija Twin Peaks.

Prekidi i zaokreti

U vrijeme kad su se njegovom glazbom u svojem filmskom radu počeli koristiti veliki filmaši, Penderecki je napuštao struje koje su nastavljale avangardne težnje šezdesetih godina prošloga stoljeća te je bio usred poetičkog zaokreta prema nekoj vrsti vlastitog odgovora na ono što je doživio kao svojevrsni tjesnac tadašnjih suvremenoglazbenih tendencija. Za njega autentičnu odluku o ‘iščeznuću’ dotadašnjih eksperimentalnih elemenata u orkestraciji, smionog pristupa harmoniji i tretiranju forme, često se problematiziralo kao reteriranje. No shvaćajući ograničenja nekih umjetničkih odluka, njima ipak nije bio definiran. Objašnjavao je da su prekidi i poetički zaokreti bili jednako autentična odluka, s obzirom na to da cijeli život ‘diše glazbu’ i da je sve što je radio proizlazilo iz potrebe za pisanjem one glazbe koja dolazi iz unutarnje potrebe (i smjernica).

Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju opsežna djela koja je tematski vezao uz neke od najvažnijih povijesnih događaja koji su oblikovali turbulentno 20. stoljeće. Naime, ponoseći se multinacionalnim karakterom regije u kojoj se nalazi njegova rodna Dębica te vlastitim njemačkim, židovskim i armenskim porijeklom, Penderecki je želio ostaviti svoj umjetnički pečat i osobni obol sjećanju na žrtve nekih od najvećih tragedija stoljeća. Bio je vrlo sklon davanju izvanglazbene aure djelima, i onima pisanim prije, ali i monumentalnim skladbama koje je posvetio događajima od koji su neki bili povijesne prekretnice.

Dirigentska karijera Krzysztofa Pendereckog zamah je dobila 1972., kad je objavljeno diskografsko izdanje sa sedam njegovih skladbi, čijim je izvedbama sam ravnao. „Nisam dirigent, ali dirigiram“, govorio je Penderecki, objašnjavajući da mu je dirigentsko iskustvo omogućilo bolje upoznavanje glazbene literature ostalih skladatelja.

Veza sa Zagrebom

Posebnu vezu sa Zagrebom Penderecki je imao kao dugogodišnji prijatelj, suradnik i gost Muzičkog biennala Zagreb. Prvi put je predstavljen već na drugom MBZ-u 1963., kao mladi perspektivni i propulzivni skladatelj brzoga uspona, balansirajući idealno na granici napretka i uspjeha. Na festivalu je ponovno gostovao 1983. godine, kad je MBZ uistinu sažimao aktualni trenutak suvremene glazbe i predstavljao rast „generacije koja spontano odbija bilo kakvu pripadnost samo jednoj školi, samo jednom pravcu ili samo jednom načinu glazbenog razmišljanja, generacije koja se (ponekad i nevješto) bori za slobodu vlastitog iskaza i vlastitih htijenja“, kako je u najavi festivala pisao Stanko Horvat. Te godine Pendereckom je bio posvećen cjelovečernji koncertni program Zagrebačkih simfoničara RTZ-a kojima je i ravnao. Uz doprinos tadašnjih umjetničkih suradnika te muzikologinja i muzikologa koji su, baveći se glazbama s pročelja novoglazbenih težnji, ujedno i mapirali važno povijesno razdoblje, nekim će budućim promišljanjima o festivalu taj zanimljiv dug suradnički odnos s Pendereckim moći pružiti odraz tadašnjega i današnjega očišta suvremenosti.
Osobno iskustvo

Na jednome od Biennala, kad je bio u ulozi „skladatelja u fokusu“, godine 2007. imala sam ga prilike upoznati i, slijedom radnog zadatka na MBZ-u, svakodnevno provoditi vrijeme s tim elokventnim, simpatičnim čovjekom bijele brade, karakterističnih naočala i britkog humora. Premda bih tada možda bila priželjkivala u sklopu festivala čuti i upoznati avant skladatelj(ic)e koji još nisu gostovali u našem širem glazbenom okružju, bila je čast i nezaboravno iskustvo družiti se s njim, čuti promišljanja o glazbi, ali i saznati pobliže o uzbudljivim glazbenim desetljećima prošloga stoljeća od jednoga od najzanimljivijih kreativaca toga doba, koji je tih dana našao vremena susresti se sa studentima muzikološkog kluba Fusnota Muzičke akademije u koji se simbolično i sam učlanio. Taj je posjet obilježio i susret s Milkom Kelemenom tijekom posjeta Botaničkom vrtu (koji ga je zanimao više od glazbenih intervjua od kojih se trudio pobjeći), nešto manjega od njegova arboretuma u Luslawicama, ali i smrt njegova prijatelja,velikog violončelista Mstislava Rostropoviča, koja ga je zatekla u pauzi pokusa sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u Lisinskom.

Nekoliko europskih i američkih sveučilišta dodijelilo je Pendereckom počasni doktorat, a bio je i počasni član niza znanstvenih akademija. Među ostalim priznanjima ističe se Grosses Verdienstkreuz der Bundesrepublik Deutschland, monaški Ordre du Mérite Culturel, kao i titula Chevalier de Saint Georges. Od 1992. počasni je član Međunarodnog udruženja za suvremenu glazbu, a upravo je na Svjetskim danima suvremene glazbe, u sklopu MBZ-a 2011. godine, u Zagrebu posljednji put ravnao izvedbom svojega Koncerta za rog i orkestar unutar  ISCM-ova programa, uz njemu omiljenog kornista i prijatelja Radovana Vlatkovića kao solista. Do smrti je ostvario još niz turneja i gostovanja, izvodeći uglavnom svoju noviju glazbu, iz druge i dulje, ‘pripitomljene’ faze.

Obitelj, čitanje, svakodnevno skladanje, pisanje te strast prema botanici bili su u središtu njegove svakodnevice proteklih petnaestak godina. Dakako, bogat raspored putovanja, gostujućih izvedbi te narudžbe djela i dalje su bili prisutni, kao i potpora supruzi Elżbieti u vođenju festivala u Krakovu (Krakovski međunarodni festival skladatelja), dokle god je to bilo moguće.

Europski centar za glazbu koji nosi ime Krzystofa Pendereckog otvorio je knjigu sućuti, gdje već sada sjećanja i osvrti brojnih poklonika, suradnika, kolega i prijatelja barem djelomice odražavaju trag što ga je Penderecki ostavio za života kao erudit, umjetnik i čovjek.

Izvor: Cantus 226

Moglo bi Vas zanimati