I. Tijardović: Avantura u Šangaju, glazbeni igrokaz (izvedbe u svibnju)

Izvedbe:
Subota, 10. svibnja u 20h (PREMIJERA) –> ulaznice
Četvrtak, 15. svibnja u 20h –> ulaznice
Utorak, 27. svibnja u 20h –> ulaznice

„Splitski velovaroški pučki intimist i pomodar (amerikanizam, foxtrot, “komanđan”, bubikopf). ST nostalgičar s Rive, Marmontove, Šperuna i Geta…“ (Silvije Bombardelli o Tijardoviću u članku iz 1995. povodom stote godišnjice Tijardovićeva rođenja).

Ivo Tijardović, bio je jedinstvena umjetnička osobnost u povijesti grada Splita – duhoviti skladatelj opereta ujedno je bio i pisac libreta nadahnutih duhom i poviješću grada; znao je svoje impresije dočarati i likovno – u brojnim ilustracijama i karikaturama, koje je vezao uz svoja kazališna djela, ili kojima je portretirao svoje prijatelje i poznanike. Bio je i redatelj, koreograf, kostimograf i scenograf, a ujedno i organizator koji je znao okupiti i uvježbati glazbenike. Intendant i ravnatelj opere splitskog HNK, a potom i HNK u Zagrebu, te ravnatelj Državnog simfonijskog orkestra, skladao je osim kazališnih djela i orkestralnu, komornu, te filmsku glazbu. Piše osam opereta, od kojih najpoznatije, Spli’ski akvarel i Mala Floramye, ostaju trajno na repertoaru hrvatskih kazališta. Tu su i opere Dimnjaci uz Jadran, Marko Polo, Dioklecijan, mjuzikl Katarina Velika i glazbena komedija Doživljaj u Šangaju nastala 1937. godine, koju nanovo otkrivaju i u obliku glazbenog igrokaza postavljaju Komorni orkestar Tijardović, dirigent Hari Zlodre i redatelj Ivan Leo Lemo i niz solista o sto tridesetoj obljetnici rođenja skladatelja.

Ivo Tijardović, rođen u Splitu 1895. godine u kući uz istočne zidine Dioklecijanove palače, već u školskoj dobi piše svoje prve skladbe. Netom nakon što je maturirao, počinje Prvi svjetski rat, zbog kojeg je isprva mobiliziran u austrijsku vojsku, a kasnije uspijeva prebjeći u Italiju a potom prelazi na suprotnu stranu i bori se na solunskom frontu. Po završetku rata odlazi na studij arhitekture u Beč. Privlači ga kazalište te prekida studij i 1921. upisuje Dramsku školu u Zagrebu.

Profesionalnu umjetničku karijeru počeo je 1922. u novoosnovanom Narodnom kazalištu u Splitu, ne samo kao dirigent i scenograf, nego i kao redatelj, kostimograf, te koreograf. Uskoro piše i svoja prva djela za kazalište. Bio je uglavnom samouk u glazbi, ali to ga ne sprječava da postupno razvije prepoznatljivi operetni glazbeni rukopis, u nizu djela koja će nastati narednih godina. Prvo od njih je opereta Pierrott Ilo, koju prikazuje te iste godine na splitskoj sceni. Godine 1926. slijede Mala Floramye i Kraljica lopte, a potom Spli’ski akvarel 1928. i Zapovijed maršala Marmonta 1929.

Njegove operete doživljavaju velik uspjeh i na zagrebačkim premijerama, a posebno za Zagreb sklada operetu Jurek i Štefek.

Nakon ukidanja stalnog kazališta u Splitu, Tijardović je aktivan u Splitskom kazališnom društvu, gdje priprema niz djela. Od 1929. do 1933. vodio je u Zagrebu, zajedno s muzikologom Pavlom Markovcem, glazbeni odsjek tvrtke za proizvodnju gramofonskih ploča Edison Bell Pencala. Povremeno je boravio u Berlinu, gdje je za filmske kuće Ufa i Tobis napisao glazbu za nekoliko filmova, među ostalima Princezu koralja (Korallenprinzessin), U progonstvu cara Dioklecijana i Mali Ivica. Tamo je radio i na mjuziklu Avantura u Šangaju, na njemački libreto Alana S. Dalea, koji objavljuje 1937. u Beču.

Godine 1940. vraća se u Split i postaje intendant novoformiranog stalnog kazališta. Već 1941. u ratnim okolnostima glazbeni život u gradu zamire. Tijardović pristupa Narodnom oslobodilačkom pokretu, a kasnije partizanima, a u to vrijeme sklada brojne pjesme i obrade narodnih pjesama, od kojih najpopularnija ostaje Marjane, Marjane.
Nakon rata postaje upraviteljem ondašnjeg Kazališta narodnog oslobođenja Dalmacije, a potom u Zagrebu postaje intendant Hrvatskog narodnog kazališta i direktor Državnog simfonijskog orkestra, odnosno Zagrebačke filharmonije.

U to doba prestaje skladati operetu i sklada niz ozbiljnijih djela, među kojima su opere Dimnjaci uz Jadran (1950.) i Marko Polo (1955.), kao i scensku glazbu (Ribarske svađe C. Goldonija 1956.). te kasnije nastalu operu Dioklecijan, koja dosada nije izvedena. Sklada i niz komornih skladbi, pjesama i zborova, te glazbu za filmove.
Od ostalih djela izdvaja se scenska glazba za Marulićevu Juditu, koju je poslije doradio i pretvorio u kantatu, koja je praizvedena u listopadu 1940. godine u povijesnom kazalištu u Hvaru, a odmah potom 5. prosinca iste godine njezinom je izvedbom svečano otvoreno kazalište u Splitu.

Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Umire u Zagrebu 1976.

Avantura u Šangaju, originalnog naziva Min, napisana 1936. u Berlinu i objavljena 1937. u Beču prvi je put izvedena u Zagrebu koncertno, a potom u Osijeku 1958. te u Splitu 1963.

Do njezina je nastanka došlo preko poznanstva – kako Ivo Tijardović zapisuje u tekstu objavljenom u knjižici za izvedbu operete Min u HNK Split 1963. – prilikom izvedbe Male Floramye u Dubrovniku 1934. Tamo upoznaje bečkog kritičara Schreyvogela, koji ga je – oduševivši se Floramye i reakcijama publike, nagovorio da se napiše operetu internacionalnog sadržaja na njemački libreto, obećavši mu da će u Split uputiti „jednog dobrog libretista iz Beča“ i naći nakladnika. Tijardović je bio zainteresiran, te je libretist Andor Nemeth (Alan Steven Dale bio je njegov pseudonim za anglo-saske zemlje) doputovao u split. Tijarodivć i Nemeth zajednički su se odlučili smjestiti radnju  na Daleki istok, u Šangaj, u vrijeme kineskog građanskog rata, koji će pružiti okruženje špijunsko-ljubavnog zapleta djela.

„Vrijeme radnje je 1927. godina, kada je bjesnio taj građanski rat i kada se upravo u Šangaju imperijalisti u svojim settlementima široko razvili aktivnost obavještajnih službi, jer su svi – i Britanci i Amerikanci i Japanci i drugi – htjeli zagospodariti situacijom u Kini. U toj obavještajnoj gužvi jedna strana nastojala je po svaku cijenu saznati namjere druge strane, a vlastite planove svi su budno prikrivali… Japanska obavještajka Min Sai Ćo, koja se predstavljala kao „progonjena Kineskinja“, upada u stan britanskog obavještajca, kapetana Reginalda Smileya, koji je tek nastupio na dužnost u britanskom settlementu. Ona tu tobože traži „zaštitu“ od „kineske soldateske“, a to su ustvari njeni suradnici, japanski obavještajci, koji sve to udešavaju da zavaraju mladog britanskog kapetana i otkriju planove Britanaca. Reginald se zaljubi u mladu i neobično privlačnu Min, ali se u međuvremenu i ona iskreno zaljubi u njega. Ta nepredviđena okolnost poremetila je kombinacije njenih naredbodavaca, koji su računali na tradicionalnu odanost svakog Japanca domovini. Rezultat je toga tragičan kraj ove ljubavne pustolovine: Min završava svoj mladi život pred puščanim cijevima svojih sunarodnjaka, što se tek naslućuje na sceni. Kao protuteža, u djelu se javlja još jedan par, Jessye Monrey i Hank Dodsworth, dvoje avanturista iz Evrope. Ne zna se tačno koje su nardnosti, što im je zanimanje i što namjeravaju, osim da žele živjeti na lak način. Oni su nosioci vedre note u djelu.“

Tako Ivo Tijardović opisuje radnju svog mjuzikla, koji svojim završetkom – kada mladu Min otkriju i odvedu japanski vojnici – osigurava slatko-gorku notu nostalgije koju nosi kratka  šangajska avantura.