Cirkuska pretjeranost, estetizirana proizvoljnost i komična nespretnost neki su od dojmova koje priziva pomaknuta percepcija izvođača i autora ove instalacije, Paula Skrepeka i Andreasa Platzera. No, bilo bi naivno ustvrditi da se u njihovoj kreaciji nalik pokretnomu muzeju hrđava metala, višestruko izgaženih igračaka i oživjelih instrumenata ne ogleda i duboka ozbiljnost, a potom i tragičnost ljudske prirode. Naime, tijekom gotovo osam godina postojanja i nadogradnje instalacije, koja se kontinuirano vršila uz pronalazak novih potencijalno zvučnih objekata i prostora izvedbe, autori su vrlo sugestivno podsjećali na ekološku odgovornost čovjeka spram prirode. Ipak, predznak ovih mašina mnogo je pozitivniji i nadilazi suptilnu uputu ili upozorenje za svoju publiku.
Vješto sklopljeni dijelovi staroga bicikla, plišane igračke, vrtuljak, violina, boje, papir i kist itd. kroje jezgroviti tlocrt nekoga zamišljenog svijeta na ivici dječjeg i odraslog, u kojemu jednostavne, na objektima ispisane poruke ili pak sami, skromni i prethodno odbačeni, objekti govore o neiskvarenoj ljudskoj prirodi, iskrenosti i čovjeku urođenoj inventivnosti. U ovoj je instalaciji inventivnost hotimice nespretna jer težnja je autora pokazati neizbježnost pogrešaka koje nastaju unutar instalacije kao hardvera, ali i u komunikaciji s njezinim stvarateljem i korisnikom – čovjekom. Naglasak je stoga manje na estetici koja se neminovno rađa iz slučajnosti, a više na suodnosu čovjeka i stroja te procesu stvaranja i neprekidne nadogradnje instalacije. Naposljetku, susret s mašinama nije samo osluškivanje zvučnih objekata. Riječ je svakako i o vrlo bogatu vizualnom te izraženo temporalnom iskustvu: zvuk prate slike i kretnje – neke od njih mijenjaju svoj početni oblik u pokretu, a neke od njih pokretom uz zvuk tek nastaju.