Frakcije i iskre ansambla Klangforum Wien i sjajne Laure Muller

I Biennale 2023. stiglo je polako na početak svojega kraja. Vatrometi su ispucani (ostaju još oni finalni, operni), mašina je dobrano zagrijana, publika također, a stvorene su i već neke rutine susretanja kolega i prijatelja na jutarnjim te poslijepodnevnim terminima, sve do onih kasnovečernjih. Brzina se sada smanjila u nižu, a bit će potrebno i postupno se navikavati na dane bez biennalskih avantura te se prebaciti u modus sjetnoga iščekivanja sljedećega izdanja festivala.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Jedan od takvih izraza smiraja osigurao je u petak, 21. travnja, poslijepodnevni koncert u Maloj dvorani Lisinski, nazvan Frakcije/Iskre, izvođački povjeren rezidencijalnome ansamblu Biennala, Klangforum Wien. Ideja je, kao što prva riječ naslova dodatno upućuje, bila predstaviti članove ansambla u manjim sastavima, od dua do kvarteta, a Klangforumovcima se kroz solističke točke pridružila i francuska mezzosopranistica Laura Muller.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Koncert je otvorila skladba Clemensa Gadenstättera, još jedno djelo kojim se ovaj austrijski skladatelj predstavio biennalskoj publici (uz svoje stručno predavanje i masterclass), a u središtu kojega stoji princip polimodalnosti slušanja. Bersten/Platzen, za violončelo i glasovir, kompozicija je rahlog i prozračnog tkiva, u kojemu je centralna deviza istovremeni udar dvaju instrumenata, ali i suigra različitih razina naše slušalačke percepcije.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Benedikt Leitner na violončelu i pijanist Johannes Piirto bili su fantastično usklađeni i u furioznim odsječcima, a ovom izvedbom visoko postavljena ljestvica izvođačke izvrsnosti do kraja se večeri pokazala svačijim realnim dosegom.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Premijera večeri bila je Départs de feu, za ozvučeni glas solo, Francuza Francka Bedrossiana, skladba rađena u bliskoj suradnji s mezzosopranisticom Laurom Muller, još za vrijeme pandemije virusa COVID-19. Riječ je o Bedrossianovu prvome opusu za glas, u kojemu je nastojao združiti svoje zvučne ambicije povjerene solo vokalu, s vlastitim afinitetima prema poeziji. Nedavno je izrazio kako voli kratku formu, bivajući „uhvaćen u protoku i prijenosu informacije; u tom zaustavljenom trenutku koji poezija nudi.“

Foto: Matej Grgić/MBZ

Tekst čini pet neobjavljenih pjesama Céline Minard, s temom ekologije i „eko-anksioznosti, uzrokovane dinamikom smanjenja resursa i rastućom neizvjesnošću oko budućnosti planeta.“ Unatoč činjenici da Bedrossiana fascinira Minardina poezija – za koju će reći da ima nešto inkantativno u sebi – dimenzija koju je djelu on pružio, kroz nastojanje da solo vokalom ostvari polifoni princip izgradnje, rezultirala je skladbom čiji će repertoarni život i put zasigurno biti posuti zvijezdama.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Različiti zvučni planovi koje solistica postiže kroz pet stavaka grade se variranjem različitih parametara vokala: visinom, timbrom i intenzitetom. Tako od dubokih do visokih laga, šapatom, govorenjem te manipuliranjem vokalnih kvaliteta pojedinih riječi, tiho ili do razine vriska, Départs de feu oslikava neobično i vibrantno zvučno platno. Gdjekada se i melodijski okvir dan pojedinačnoj riječi dade naslutiti kroz frazu.

Foto: Matej Grgić/MBZ

A važno je naglasiti i kako tim Bedrossian-Muller u čitavoj priči nije zanemario ni vokalno-tehnički spektar čijim se međusobnim izmjenama i variranjem zvučna arhitektura dodatno dinamizira; različiti položaji jezika i njegovi efekti, klasteri konsonanata ili pak zvukovi cmoktanja/poljubaca, drže slušatelja u stanju neprekinutoga interesa za sve ono što slijedi. Publika je skladbu, a možda i još više fantastičnu solisticu, nagradila gromoglasnim i dugim pljeskom.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Magic Flu-idity, za flautu i pisaću mašinu, Olge Neuwirth na pozornicu je doveo duo Veru Fischer na flauti (i bas flauti) te Lukasa Schiskea, koji je, osim pisaće mašine, zvučnoj slici pridonio i sviranjem na glasharmonici (s jednom napunjenom čašom) i trianglu. Ova rado izvođena Neuwirthina uspješnica iz 2018. godine poigrava se idejom klasicističke glazbene arhitekture i odnosa melodijska linija-pratnja.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Tu se suprotstavljaju odsječci ‘solističkih’ nastupa flaute (u širokoj panorami čije konture ne možemo pojmiti u njezinoj cjelini ili kroz partikularne elemente) s odsječcima koji slušatelju znače posebno čvrsto usidrenje. To je za nas nešto raspoznatljivo; ne neko konkretno djelo ili referenca, nego način razmišljanja, način glazbene izgradnje: onog istog odnosa melodije i pratnje.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Ma belle, si tu voulais, za ozvučeni glas solo iz 1997., Philippea Lerouxa, činio je programsku protutežu Bedrossianovoj vokalnoj studiji, no kao mnogo više ‘klasično’ pjevana skladba. Također koristeći proširene tehnike poput multifoničnosti, glisanda i mikrotonalnih infleksija te uz eksperimentalan stav spram harmonijskog, ritamskog i teksturalnog plana, ovaj izazovni komad učenika Pierrea Schäeffera i Ive Maleca, za solisticu Lauru Muller činio se ne težim od kakve svakodnevne vokalne vježbe.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Za sam kraj koncerta Klangforumovci su nam osigurali i jedinu instrumentalnu solističku točku – sjajni Adiantum Capillus-Veneris za violončelo solo Chaye Czernowin (u izvedbi Benedikta Leitnera), koja evocirajući delikatnu i kompleksnu strukturu paprati od koje je skladba i preuzela naziv, reflektira slojevitu i heterogenu mrežu soničnih gêsta i tekstûra.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Posljednja je skladba na pozornicu dovela kvartet izvođača: bas flautu, kontrabas klarinet, violu i violončelo, izvodeći Francka Bedrossiana, još jedanput, a ovoga puta njegovo djelo We Met at Sparks iz 2015. godine.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Za svoju centralnu ideju, ali i naslov, Bedrossian je odabrao pjesmu Emily Dickinson, odnosno „iskreće odraze koji proizlaze iz odvojenosti i tame“, kako će reći.

Foto: Matej Grgić/MBZ

A ja ću zaključiti kako ovovečernja iskrenja, proizašla upravo iz razlaganja višekomponentne strukture ansambla, moćnoga Klangforum Wien, nisu mogla biti ljepšim darom muziciranja za okruniti ovogodišnji Biennale, a svakako ovu njegovu komorno-glazbenu fasetu.

Foto: Matej Grgić/MBZ