Ana Horvat laureatkinja Slavenskog za 2024. godinu

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski, u sastavu: Senka Bašek, Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković i Mladen Tarbuk, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio pet skladbi – Reconstruction of a Rhapsode’s Mind Margarete Ferek-Petrić, Überlala Mirele Ivičević, Sonare 2 Ante Knešaureka, Nestajanje Ane Horvat i Cataplexis Lovre Stipčevića.

Većinom glasova članica i članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureatkinja Nagrade Josip Štolcer Slavenski za prošlu godinu Ana Horvat. Nagrađeno su djelo 9. studenog 2024. u Koncertnoj dvorani Franjo Krežma, u sklopu programa Glazbene tribine u Osijeku, praizveli violončelist Vid Veljak, udaraljkaš Šimun Matišić i sâma skladateljica. Nagrada će laureatkinji biti uručena 8. svibnja 2025., u sklopu programa 52. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu.

Obrazloženje

Paradokse kojima je obilježena glazba općenito, uz dodatne, specifične kojima je bremenita elektronička glazba, skladatelji uglavnom nastoje zaobići, ili ih, s obzirom na njihovu neizbježnost, jednostavno – ignoriraju. No ne i Ana Horvat – glavnina njezina dosadašnjeg opusa, uključujući i Nestajanje, donosi niz svojevrsnih skladateljskih eseja u kojima se, izravno ili neizravno, promišljaju upravo ta proturječja glazbe sâme.

Svaki skladatelj (kao i glazbenik i/ili slušatelj) u nekom trenutku mora posvijestiti da je glazbeno djelo do kraja nastalo tek kada je izvedeno do kraja – nastanak je stoga proces koji neumitno vodi prema nestanku. Anu Horvat, kako je jasno naznačeno i u naslovu, ne zanima toliko nestanak, kao konačna točka, koliko proces nestajanja, u kojem se tu točku može barem donekle odgoditi. Paradoksa konačnosti posebno su svjesni skladatelji elektroničke glazbe.

Jer, dok u djelima za tradicionalne instrumente skladba uvijek iznova nastaje i mijenja se u različitim i nikad do kraja predvidivim okolnostima žive izvedbe, elektronička skladba svoju je konačnost dosegla i prije žive izvedbe, u kojoj specifičnosti tehničkih uvjeta i prostora reprodukcije djelu daju tek zanemarive nove dimenzije, daleko od onih koje mogu pružiti živi glazbenici. Živost i životnost su, međutim, u srži glazbe Ane Horvat, čak i u skladbama koje ne koriste “živu” elektroniku. Koliko god elektronika generirala “umjetne” zvukove, u onima koje stvara Ana Horvat uvijek ima i nečeg imanentno organskog – ne negirajući umjetnost njihove provenijencije, skladateljica kao da se uvijek iznova nastoji približiti idealu prirodnog, zvukovima koji prizivaju asocijacije ne samo na žive instrumente, nego i na “neglazbene” zvukove iz prirode.

U tom smislu, u skladbama za žive glazbenike i (živu) elektroniku, kao što je Nestajanje, “prirodni” zvukovi instrumenata (u ovom slučaju violončela i vibrafona) bivaju poticajem za “oživljavanje” elektroničkih. No ti poticaji nisu jednosmjerni – kao što se isprva lapidarne motivičke geste instrumenata razrađuju elektronikom, tako i ta razrada potiče instrumente na nove, razrađenije glazbene geste.

Nestajanje se time pretvara u razmatranje o nastajanju, procesu u kojem se razradom pruža otpor razgradnji. Skladba je, naravno, neumitno konačna, ali ostavlja privid otvorenosti – otpor prolaznosti kao da se nastavlja u nekoj onostranoj sferi. Ona možda i jest samo prividna, ali – što zna svatko čije stvaranje glazbe počinje uz otpornike – otpor ipak nije uzaludan.

Skladateljica Ana Horvat i violončelist Vid Veljak (foto: Dubravka Petrić/HDS)

Ana Horvat završila je studij elektroničke kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Zlatka Tanodija. Kompoziciju je učila i kod Marka Ruždjaka te Srđana Dedića.

Osim elektroničkih skladbi te skladbi za akustične instrumente, autorica je glazbe za film, plesne predstave, performanse, operu, radioigre i umjetničke instalacije te je (ko)autorica više umjetničkih instalacija, multmedijalnih radova i plesnih predstava. Zanima je spajanje različitih područja umjetnosti te umjetnosti i znanosti, stoga surađuje s drugim umjetnicima (slikarima, grafičarima, montažerima, redateljima, plesačima, koreografima…), kao i s programerima, znanstvenicima, robotičarima, elektroničarima, hakerima, DIY/DIWO entuzijastima… Od 2017. predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.