Big Bedek i biserne Brevisice

Popodnevni početak Tribine – blagoslovljeni skladatelji

Gitara, makar je samo jedna, zna biti mnogo više od toga. Jedna, no vrijedna, u rukama Krešimira Bedeka, pokazat će se sasvim dostatnom za otvorenje Tribine.

Pod Bedekovim prstima gitara postaje mnogo više od sebe same. Ili bi, zapravo, bilo točnije reći da je Bedek čini većim instrumentom nego što je vjerojatno izvorno zamišljena.

Taj naizgled krhki instrument u Bedekovim rukama otkriva najrazličitije zvukove i boje, mogućnosti i potencijale. Svija se pod naletima njegove energije: bruji u drvenoj utrobi, cviči na rubu nelagode, brunda iz dubine korpusa, zvenči cijelim bićem. Stenje i pati, šapuće po vratu, ne zazire od hrapavosti. Čas se zvuk povlači u jedva čujan šapat, čas se razliježe u gotovo sirovoj gesti. I nedvojbeno razotkriva koliko se još puno toga nalazi među njegovim žicama, na njegovu tijelu i u njegovu korpusu. I koliko još toga ima za dati.

Blagoslovljeni su skladatelji koji su s Krešimirom Bedekom surađivali na novim djelima, redom pisanim upravo za njega. Preciznije, ne samo za njega nego i s njim, u bliskoj međuvezi. Objavljena na Bedekovu albumu, nazvanom prema Tudorovoj skladbi (Cantus, 2024.), djela za gitaru Gordana Tudora, Ivana Josipa Skendera, Ante Knešaureka i Ivane Kiš čvrsti su dokazi njihove uzajamne uvjetovanosti.

Skladbe s albuma – makar neupitno vjerodostojno snimljene – u živim izvedbama dobivaju nove slojeve

S obzirom na to da je posrijedi recentna autorska produkcija, recital Krešimira Bedeka logično se uklopio u program 63. Glazbene tribine. Riječ je o doista novoj hrvatskoj glazbi pisanoj za taj zapravo neobičan instrument. Neobičan jer se za njega sklada kao ni za jedan drugi. No, koncert održan u osječkoj Dvorani Franje Krežme pokazao je još nešto: skladbe s albuma – makar neupitno vjerodostojno snimljene – u živim izvedbama dobivaju nove slojeve izraza, potvrđujući da nema većeg doživljaja glazbe doli suza i znoja žive svirke, unatoč svim pokušajima da nas se uvjeri u drukčije.

Tudorov se Klišej tako pokazao manje ovisnim o „klišejima” na kojima počiva. Njegova možebitna klišejiziranost – zapravo tek polazišna ideja, posve opravdana s obzirom na to da gitarska svirka u različitim žanrovima nerijetko počiva upravo na obrascima – u osječkoj se izvedbi sasvim povukla u drugi plan, a skladba se razotkrila u svoj svojoj tečnosti i elokventnosti. Osobito je do izražaja došla lirska kvaliteta te uspjele gitarske minijature.

Glazbeni tijek toga višestavačnog djela nezaustavljivo vodi slušatelja kroz dvadesetak minuta gitarskog tour de forcea

Skenderova Sonata još čvršće se ukotvila u vremenu i prostoru, oslanjajući se na stamenost svoje sonatne arhitekture. S druge strane, Bedekova je izvedba još snažnije istaknula zamašnost njena sveprisutnog ekspresiviteta. Gitarski je svijet s uzbuđenjem dočekao ovo djelo, pa ne čudi što ga je prepoznalo i Hrvatsko društvo skladatelja, dodijelivši autoru nagradu Boris Papandopulo za najbolje ostvarenje 2024. godine. Glazbeni tijek toga višestavačnog djela nezaustavljivo vodi slušatelja kroz dvadesetak minuta gitarskog tour de forcea, jasno razotkrivajući motivičku povezanost stavaka i kontinuitet njihove dramaturgije.

Osječka izvedba skladbe Sonare Ante Knešaureka dodatno je istaknula njezine zvukovne, ali i diskurzivne kvalitete. One nalikuju stilskim figurama kojima autor, prenoseći ih u gramatiku glazbe, zanimljivo gradi svoje ostvarenje. Jasnije se ocrtao i kontrast koji donosi epizoda neobaroknog karaktera – fugato koji se, kao svojevrsno pročišćenje ili komentar, pojavljuje u okruženju apartnoga zvuka. U Knešaurekovoj je skladbi još snažnije do izražaja došao i nesvakidašnji, a ujedno visok stupanj virtuoznosti, dok je izvedba skladbe Big John Campbell’s Last Song Ivane Kiš – također, no drukčije virtuozno – još više približila djelo njegovim polazištima: predodžbi ostarjelog i zaboravljenog rockera koji – sam i ogorčen – na tavanu svira svoju posljednju pjesmu.

Performativni trenutak – kojeg na albumu nema, ali je intrinzično prisutan u toj skladbi – odredio je tonus cjelokupne izvedbe

Izvedba toga djela započela je usmenim opisom prizora, onako kako ga je autorica iznijela u programu skladbe. Bedek ga je izgovorio ulazeći na scenu i tako Big Johna otvorio ka scenskom činu. Taj performativni trenutak – kojeg na albumu nema, ali je intrinzično prisutan u toj skladbi – odredio je tonus cjelokupne izvedbe, sve do završnih trenutaka, kada se Bedekov odnos prema instrumentu snažno približio neposrednoj, prkosnoj i izrazito tjelesnoj rockerskoj gesti, u kojoj je gotovo nestao klasični postav ruku na instrumentu.

S Bedekom, sad kose spuštene preko lica, i njegovom suputnicom – klasičnom gitarom prepariranom spajalicom, koja brenči bijesno poput starog Stratocastera – ta završna točka lako se mogla odigrati i na buvljaku vinila, koji se istodobno odigravao u središnjem prostoru kompleksa kojem pripada i Kulturni centar s dvoranom Krežma. Jednako je prirodno bilo zamisliti da bi netko od posjetitelja buvljaka mogao zalutati i na koncert u dvorani, što se, koliko znamo, ipak nije dogodilo. No publika je zato dugo pozdravljala našeg „vel’kog Johna“, sasvim dostatnog da „samo“ s gitarom u ruci osvoji i nju i dvoranu Krežma te tako dojmljivo započne ovogodišnje izdanje Glazbene tribine u Osijeku.

Večernje otvorenje Tribine – na veliko zadovoljstvo lokalnog auditorija

Ako se Bedekov nastup tako pokazao kao izlog onog što se trenutačno zbiva na klasičnoj gitarskoj sceni, udarni večernji termin poslužio je i tome da se prezentiraju domaće izvedbene snage – na veliko zadovoljstvo lokalnog auditorija – u najboljem svjetlu onog čime se mogu prezentirati i novoglazbenoj tribinskoj publici. Vokalni ansambl Brevis vođen dirigenticom Antoanetom Radočaj-Jerković, ojačan pijanistom Davorom Dedićem te harfisticom Veronikom Lemishenko, u tom se pogledu pokazao pravim odabirom.

Ansambl koji je u povodu 30. obljetnice djelovanja nedavno nastupio u bečkom Musikvereinu, kao i na 32. Danima Milka Kelemena u Slatini, na Tribini je potvrdio svoju posvećenost stvaranju novoga zborskog repertoara, ali i njegovanju baštine.

Ovo „novo“ – pisano za Brevisice – većim je dijelom predstavljeno i u Beču. Dana 5. srpnja u Zlatnoj dvorani Musikvereina prvi su put zazvučale Utjeha kose Davora Bobića za ženski zbor i harfu, Razina rotkvica Ivana Božićevića za ženski zbor, klavir i nešto kulinarskog pribora (komadima kuhinjskog pribora na kojima članice zbora doista sviraju dijelove skladbe) te Dew of Love Dalibora Bukvića za ženski zbor i klavir. Bukvićeva skladba nastala je nakon zapažene suradnje na projektu Horizont – Vučedolski misterij, dok je druga Božićevićeva skladba na programu, Pastir dobri za ženski zbor i klavir, premijerno predstavljena na Danima duhovne glazbe Cro Patria u Splitu.

Nešto od „novog“ prvi je doživio i Osijek, pa je tako vokalni ciklus Dravske idile Tomislava Uhlika za ženski zbor i klavir praizveden u večeri svečanog otvorenja dvorane Krežma, iz kojega su u uvodu koncertu Brevisice izdvojile dva stavka – Rastanak s Dravom i Duž uskog puteljka. Lanterna Branka Okmace za vokalni ansambl našla se pak na programu Brevisica zahvaljujući natječaju GTO-a, no nakon izvedbe ostao je dojam da i ta skladno oblikovana zborska minijatura zaslužuje mjesto na njihovu repertoaru.

Makar su nas Dodolice do određene mjere odmaknule od recentnog skladateljstva, Brevisice su potvrdile iznimnu svježinu Papandopulova skladateljskog pisma

Za finale večeri odabrana su prva dva stavka Dodolica Borisa Papandopula, pučkog obreda za sopran, djevojački zbor i klavir, op. 27, a taj se izbor mogao shvatiti i koliko kao prinos 120. obljetnici skladateljeva rođenja, toliko kao demonstracija izvedbenih kapaciteta nastupajućeg ansambla. Makar su nas Dodolice do određene mjere odmaknule od recentnog skladateljstva kao osnovne teme tribinskih programa, Brevisice su pod vodstvom Antoanete Radočaj-Jerković, uz Davora Dedića i sopranisticu Anju Papa Peranović, potvrdile iznimnu svježinu Papandopulova skladateljskog pisma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, a furioznim finišem zaključile su koncert koji je zdušno pozdravila dupkom puna osječka dvorana.

Sa zanimanjem se, stoga, iščekuje i diskografsko izdanje koje je upravo danas objavio Cantus, a na kojem će se naći i neke skladbe s programa kojim se Vokalni ansambl Brevis predstavio na osječkoj Tribini. Bit će to još jedan način da proslave svoj „biserni pir“.

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a