Ines Prajo: „Ne volim se osvrtati jer još uvijek idem naprijed“

Iza pjesama koje su obilježile generacije stoji autorica koja ne voli previše objašnjavati kako glazba nastaje, ne prati brojke i uspjehe, a najradije stvara daleko od tuđih pogleda. U povodu nove epizode dokumentarnog serijala Zauvijek autor, Ines Prajo govori o pjesmama koje su je iznenadile vlastitim životom, stvaralačkim prijateljstvima i tome zašto se još uvijek ne želi osvrtati unatrag.

Neke pjesme nastanu iz sasvim osobnog iskustva, gotovo kao razgovor sa samim sobom, a onda se dogodi nešto neočekivano: publika ih prisvoji, pronađe u njima vlastite ljubavi, uspomene i značenja koja autor možda nikada nije ni zamišljao. Skladateljicu i tekstopiskinju Ines Prajo, čije pjesme poznajemo u izvedbama Prljavog kazališta, Massima, grupe Meritas, Jelene Radan i brojnih drugih izvođača, upravo taj trenutak i danas može iznenaditi.

„Kad malo razmislim, bilo je zaista jako puno ljudi s kojima sam surađivala i poprilično je velik broj pjesama koje sam uspjela napraviti. I samu sebe iznenadim tom činjenicom“, kaže Ines.

Ipak, nisu je uvijek najviše iznenađivale pjesme za koje se moglo pretpostaviti da će postati uspješnice. Često je bilo upravo suprotno.

„Uglavnom me iznenađuju one pjesme koje su jako intimne i zapravo nekako zatvorene, rekla bih hermetične, u neki moj vlastiti svijet ili vlastito iskustvo. I onda kad one dopru do publike i kad ih publika protumači na neki potpuno drugačiji način, zbilja me to iznenadi. I drago mi je što je tako, jer uvijek je lijepo kad vas neke stvari u životu ugodno iznenade.“

Kad pjesma počne živjeti vlastitim životom

Jedna od takvih pjesama je Odjednom ti, čije ju je trajanje posebno iznenadilo. A tu je i Ako tražiš nekoga, pjesma koja je, kako kaže, u početku bila mala, intimna priča, razumljiva ponajprije ljudima koji su je stvarali.

Na koncertima me još uvijek zadivi kad vidim neke jako mlade ljude koji danas to pjevaju i znaju čak sve riječi

„To je bila mala pjesma koja se nama sviđala, koju smo mi razumjeli. Ta priča bila je jasna meni, Jasenku, Arjani, a vjerojatno tu završava jasnoća svega toga. Onda su je ljudi prisvojili i svatko je imao neku svoju priču, neku ljubavnu, neki su pronašli neke druge ljubavi u njoj ili tuđe ljubavi…“

Posebno je zadivljuje što te pjesme nastavljaju živjeti među publikom koja u vrijeme njihova nastanka možda još nije bila ni rođena.

Iznenadile su me i neke dječje pjesme. Recimo, jedna mala, smiješna pjesmica za koju mi se čini da ima više od osamnaest milijuna pregleda

„Na koncertima me još uvijek zadivi kad vidim neke jako mlade ljude koji danas to pjevaju i znaju čak sve riječi. Lijepo je to, premda nije mjerilo vašeg uspjeha.“

A ponekad je iznenađenja pronađu ondje gdje ih najmanje očekuje – među dječjim pjesmama.

„Iznenadile su me i neke dječje pjesme. Recimo, jedna mala, smiješna pjesmica za koju mi se čini da ima više od osamnaest milijuna pregleda. I još jedna, Mala sovica. Ostala sam u šoku kad su mi rekli koliko to ima pregleda. Ne mogu se pohvaliti da to inače pratim, ali kažu mi prijatelji ili ljudi koji imaju djecu. I onda ostanete malo šokirani. Iako je to pozitivno“, govori kroz smijeh.

„Svaka glazba ima neku svoju priču, samo je treba otkriti“

Kako zapravo nastaju njezine pjesme? Dolazi li prvo melodija ili riječ, emocija ili neka usputna rečenica?

„Ja uglavnom prvo radim glazbu. Ponekad se dogodi, i to mi je jako zanimljiv proces, da mi se vrzma i neka rečenica. Najbolje je kad se to dogodi usporedno s glazbom. Inače mislim da svaka glazba ima neku svoju priču, samo je treba otkriti.“

Nekada je dovoljan razgovor, slučajno izgovorena rečenica ili ideja koju netko dobaci gotovo usput. Takav je bio slučaj s pjesmom Imamo li problem?.

„Najčešće surađujem s Arjanom [Kunštek] i dogodi se da ona ima, napiše ili kaže neku rečenicu koja mi se onda mota po glavi. To me motivira da sjednem za klavijaturu i počnem raditi pjesmu. Recimo, tako je nastala Imamo li problem?. Razgovarale smo o nekim drugim stvarima i ona je rekla: ‘Pa imamo li problem, nije li to dobra ideja da bude pjesma?’ Ja sam rekla: ‘Super, da!’ I tako je pjesma nastala. Izašla je u hipu.“

Sličnih je trenutaka, kaže, bilo mnogo. Ponekad nečija rečenica jednostavno ostane u glavi, a glazba se oko nje počne slagati gotovo sama.

Mislim da nije dobro da ljudi znaju pozadinu nastanka neke pjesme. Ne zato što to treba ostati tajno, nego zato što je to, barem prema mojem shvaćanju, vrlo osamljenički čin i vrlo intiman

„U svakom slučaju, glazba je ono što meni dolazi prvo, a onda pokušavamo iščačkati tekst. Ako mi ne ide samoj, onda imam džokera – zovem Arjanu i riješimo mi to bez problema. Još uvijek, mislim“, dodaje, uz malu ogradu: „Što ne znači da jednog dana sve to ne može nestati, presušiti. Valjda je to strah sviju nas.“

No kada razgovor dođe do pitanja što se zapravo događa u onom najintimnijem trenutku stvaranja, Ines nije sklona velikim objašnjenjima.

„Mislim da nije dobro da ljudi znaju pozadinu nastanka neke pjesme. Ne zato što to treba ostati tajno, nego zato što je to, barem prema mojem shvaćanju, vrlo osamljenički čin i vrlo intiman. Ne možete ga prepričati, a samim time ne možete ga ni podijeliti s nekim jer je jednostavno nedjeljiv.“

Iznimka su, naravno, bliske autorske suradnje, u kojima se ljudi dovoljno dobro poznaju da mogu gotovo čitati jedni drugima misli.

„To moraju biti ljudi koji su međusobno dovoljno bliski da si znaju gotovo pročitati misli ili izraz lica i shvatiti da su na dobrom tragu. Inače je to prilično nedjeljivo iskustvo. Teško je pitati slikara kako je naslikao neku sliku i kako se osjećao dok ju je slikao. To vam on nikad ne može objasniti. Pretpostavljam da je slično sa svima nama.“

Rijeka s druge strane – i pjesme na Molo longu

Ines Prajo jedna je od protagonistica nove sezone dokumentarnog serijala Zauvijek autor, koji u središte pozornosti stavlja upravo ljude iza pjesama koje dobro poznajemo.

Njezina epizoda snimana je u Rijeci i Lovranu, a posebne glazbene izvedbe zabilježene su na riječkom Molo longu, mjestu koje za Ines ima sasvim osobno značenje.

„Molo longo je za mene vrlo lijepa šetnica, odakle doživite Rijeku na posve drukčiji način, onaj na koji je inače ne doživljavate. Vidite neko drugo lice grada koje vam se može i ne svidjeti, ali vam se to nesviđanje zapravo sviđa. Vrlo često odlazim tamo šetati jer mi je dobro. Dobro mi je i zimi kad puše bura. Jedino ne volim ljeto, jer nema drveća, nema hlada i prevruće je.“

Zato joj je posebno drago što su upravo ondje snimljene glazbene izvedbe za serijal.

Njezine pjesme izvode Tina Vukov i Mateo Pilat, a Ines je njihove interpretacije doživjela bez velikih iznenađenja – što je, zapravo, kompliment.

„Tina je to pjevala najbolje moguće, onako kako ona pjeva, i Mateo je svoju pjesmu otpjevao najbolje moguće, na svoj način. Nije mi to bilo neko posebno iznenađenje. Možda da su pjevali tuđe pjesme, više bi me iznenadili. Ali njih dvoje su jako, jako dobri pjevači, tako da nisam manje ni očekivala.“

„Nekad mi je draže da ostanu i greške“

A kako je autorici koja najradije stvara u miru, daleko od tuđih pogleda, bilo provesti nekoliko dana pred kamerama?

Kad snimate, koliko god se trudili, nije to baš tako prirodno kao što bi bilo kod vas u dnevnoj sobi ili da smo se našli na kavi

„Snimanje je bilo zapravo sasvim u redu. Nije se ništa nepredviđeno događalo. U pauzama smo razgovarali i smijali se, nisam se osjećala kao da sam među strancima. Nije bilo stresa ni napetosti, bilo je vrlo opušteno.“

Ipak, priznaje da joj sama priroda snimanja katkad oduzima ono što najviše voli – spontanost.

„Kad snimate, koliko god se trudili, nije to baš tako prirodno kao što bi bilo kod vas u dnevnoj sobi ili da smo se našli na kavi. Neke stvari prekidate, pa ponavljate, pa ponekad izgubite nit. Možda me malo smeta što se u takvim situacijama izgubi spontanost. Nekad mi je draže da ostanu i greške, ali da se vidi da je nešto rađeno iz cuga, što bi se reklo.“

Ta sklonost neposrednosti i potreba da se stvaranje ne pretvara u nešto pretjerano objašnjeno ili izloženo možda najbolje opisuju njezin odnos prema vlastitom autorskom putu.

Iako je Zauvijek autor serijal koji svoje protagoniste poziva da se osvrnu na život i karijeru, Ines priznaje da joj pogled unatrag nije osobito blizak.

„Ja se zapravo ne volim u životu osvrtati. Ne zato što mi je bilo loše, bilo mi je divno, ali ne volim se osvrtati jer još uvijek idem naprijed. Pa dok idem naprijed, nema mi smisla gledati što je bilo iza mene. Mislim da kad stanete i osvrnete se, onda se podvuče nekakva crta, a bojim se da bi to bio nekakav moj početak kraja. Ne mogu reći da sam još spremna na to.“

Mi o kojima se malo zna – želimo li zapravo da se o nama više zna?

I premda bi joj bilo drago da se u sličnim emisijama predstave i drugi autori o kojima javnost zna relativno malo, ostavlja otvorenim pitanje žele li svi oni uopće veću pozornost.

„Mi o kojima se malo zna – želimo li zapravo da se o nama više zna? Ja nisam u to sigurna. Mislim da više volim živjeti svoj život mirno, daleko od puno pari očiju. Paše mi biti s bliskim ljudima i volim pisati svoje pjesme bez da me netko promatra.“

Epizodu Zauvijek autor: Ines Prajo pogledajte večeras 14.10.26. na HTV1 u 20:15, a nakon emitiranja i na platformi HRTi.

O serijalu

Dokumentarni serijal Zauvijek autor za Hrvatsku radioteleviziju producira Cantus d.o.o., izdavačka kuća Hrvatskog društva skladatelja, uz izvršnu produkciju Izvan fokusa d.o.o.

Režiju nove sezone potpisuje Siniša Hajduk, producenti su Antonio Grozdanoski i Filip Trezner, a za istraživanje i scenarij zaslužan je Toni Volarić. Novinarka na terenu je Željkica Makanec, direktor fotografije Marko Kekić, a montažerka Marta Broz. Originalnu glazbu za serijal skladao je Tihomir Preradović, dizajn zvuka potpisuje Marko Turkalj, a za dizajn i animaciju zaslužan je studio 2Dizajnera.

Urednica serijala za HRT je Tatjana Kanceljak, direktorica Cantusa d.o.o. Mirjana Matić, a supervizor projekta Darko Bakić.