Nenad Ninčević: „Moj život nije bio pjesma, nego ljuti boj“

Iza stihova koje generacije znaju napamet stoji autor koji ne voli slušati vlastite pjesme, ne vjeruje u nepogrešivost ni nakon stotina hitova, a na mjesta svoje prošlosti vraća se i onda kada ih nikada nije istinski napustio. U povodu nove epizode dokumentarnog serijala Zauvijek autor, Nenad Ninčević govori o stvaranju, uspjehu, gubitku i životu koji je, kako sam kaže, sve samo ne glamur i sjaj.

Postoje pjesme koje s vremenom prestanu pripadati samo onima koji su ih napisali. Postanu dio tuđih ljubavnih priča, obiteljskih slavlja, rastanaka, putovanja i uspomena. Pjevaju ih ljudi koji možda nikada nisu razmišljali o tome tko je njihove stihove prvi zapisao, u kakvom raspoloženju i s kakvom pričom iza sebe.

Nenad Ninčević jedan je od autora čije su riječi upravo tako pronašle put do publike. Njegovi stihovi desetljećima žive u pjesmama hrvatske popularne glazbe, često daleko od trenutka i okolnosti u kojima su nastali. No dok se publika vraća poznatim refrenima, njihov autor ima drukčiji običaj: kada pjesmu dovrši, ostavlja je iza sebe.

„Ajoj, puno puta“, odgovara na pitanje je li vlastitu pjesmu ikada čuo u nekoj potpuno neočekivanoj situaciji. Takvi ga susreti danas više ne iznenađuju kao nekada.

„Nemam više burnih reakcija, to mi je postalo dio svakodnevice. Čujem i ne čujem. Imam jedan lijek protiv ega: čim završim snimanje, ne slušam pjesmu, osim ako je ne izvodim s Hrvatskim Ružama. Razmišljam o sljedećoj.“

U toj jednostavnoj navici možda se krije nešto važno o njegovu odnosu prema stvaranju. Pjesma, jednom kada je završena, nastavlja živjeti svojim životom. Autor se, umjesto da promatra njezin uspjeh, okreće onome što tek treba napisati.

Kad se bol pretvori u pjesmu

Koliko je zapravo moguće ispričati o nastanku velikog hita? Publika voli priče o slučajnim susretima, duhovitim dosjetkama i trenutcima u kojima se, gotovo ni iz čega, rodi pjesma koju će poslije pjevati tisuće ljudi. Ninčević, međutim, ne vjeruje da se trajna snaga pjesme može pronaći u dobroj pošalici.

„Veliki hit? Takvih imam oko 600“, kaže, a zatim odmah skreće razgovor s brojki na ono što smatra važnijim.

„Teško da pošalica može postati hit. Vic je vic, čuješ ga par puta i više se ne smiješ kao prvi put. Ali kad se pjesma odlomi, inspirirana stvarnom srećom ili tugom, to je to o čemu me pitate.“

A onda dolazi rečenica koja gotovo sama za sebe sažima njegov pogled na vlastiti autorski put: „Moj život nije bio pjesma, nego ljuti boj, pa se puno boli pretvorilo u hitove.“

Iza te izjave otvara se drukčiji pogled na pjesme koje publika poznaje kao velike uspješnice. Ono što se na pozornici pretvara u zajedničko pjevanje, u autorovu je životu možda započelo kao nešto mnogo osobnije i teže. Ninčević ne pokušava romantizirati stvaralaštvo. Naprotiv, govori o njemu kao o načinu na koji stvarni život, sa svim svojim lomovima, pronalazi put do glazbe.

Upravo zato njegove riječi o uspjehu zvuče drukčije od uobičajenih priča o hitovima. Ne zanima ga toliko trenutak u kojem pjesma postane popularna koliko ono što joj je prethodilo – osjećaj dovoljno snažan da se iz njega uopće nešto rodi.

„Iz najboljih namjera ubiješ pjesmu“

Jednako je zanimljiv njegov odnos prema pjesmama koje nisu pronašle put do publike. Mnogi bi autori među njima izdvojili barem jednu nepravedno zanemarenu, neku kojoj se potajno nadaju drugoj prilici. Ninčević je prema sebi mnogo stroži.

„Ma ne, čim nije bila prihvaćena, nije ni valjala“, odgovara bez okolišanja.

Ipak, iza te naizgled jednostavne presude krije se iskustvo čovjeka koji dobro zna koliko je teško procijeniti vlastiti rad.

„Nije se s tim lako pomiriti, ali čovjek nekad izgori u želji i pretjera s notama i stihovima i iz najboljih namjera ubije pjesmu. Ne znam za druge, ali ja sam taj, jedan kroz jedan.“

Ta je samokritičnost možda neočekivana kod autora koji iza sebe ima toliko uspješnih pjesama. Ali upravo ona otkriva da stvaralački proces ne postaje nužno lakši s iskustvom. Ponekad je najveća zamka upravo želja da se napiše nešto iznimno. Previše riječi, previše nota, previše nastojanja – i nestane ona neposrednost zbog koje je pjesma uopće mogla nastati.

Ninčević pritom ne traži opravdanja u ukusu publike ni u okolnostima glazbene industrije. Odgovornost za pjesmu, uspjelu ili neuspjelu, zadržava za sebe.

Slučajni putnik kroz estradu

Dokumentarni serijal Zauvijek autor donio mu je pomalo neobičnu promjenu perspektive. Autor koji je tijekom desetljeća stvarao riječi za brojne izvođače sada je sam postao protagonist priče. Pred kamerama je trebalo govoriti o vlastitom životu, sjećanjima, pjesmama i ljudima koji su ga oblikovali.

Moglo bi se očekivati da će takvo iskustvo za čovjeka koji ne voli previše javne pozornosti biti zahtjevno. Ninčević ga, međutim, opisuje gotovo kao predah.

„Nažalost, previše sam u fokusu javnosti, makar to ne volim, tako da mi je Zauvijek autor skoro došlo kao odmor od nastupa i govorancije uživo.“ Snimanje je, kaže, prošlo u opuštenoj atmosferi, a razgovori su mu omogućili da se posveti temama koje su mu osobno važne.

„Bio sam opušten i govorio o temama za koje sam emotivno vezan. Iskreno, puno manji stres od bilo kojeg mojeg uobičajenog radnog dana.“

O suradnji s ekipom govori s toplinom, ali bez velikih riječi. „Svakako, divno iskustvo i profi ekipa. Ne znam hoće li se dopasti ljudima, ali to sam ja, slučajan putnik kroz estradu, a moj život je sve drugo nego glamur i sjaj.“

„Slučajan putnik kroz estradu“ posebno je zanimljiv način na koji Ninčević opisuje samoga sebe. U svijetu u kojem se uspjeh često prikazuje kao niz pažljivo planiranih koraka, on vlastiti put vidi mnogo manje predvidljivim. A iza javne slike uspješnog autora ostavlja prostor za život koji nije uvijek bio ni jednostavan ni sjajan.

Mjesta s kojih se nikada ne odlazi

Epizoda posvećena Nenadu Ninčeviću snimana je u Splitu i Zagrebu. Povratak na mjesta povezana s njegovim životom i radom otvorio je prostor za sjećanja, ali ne nužno i za ponovno otkrivanje zaboravljenoga.

Jer, kako sam kaže, postoje mjesta koja se nikada ne zaboravljaju. „Vratilo me snimanje na više takvih lokacija, samo ih ja nisam zaboravio i nikada neću.“

A zatim svoju povezanost s njima opisuje slikom koja istodobno nosi i humor i nostalgiju: „Ja sam Lassie, uvijek se vraćam na mjesta od kojih zapravo nikada nisam ni otišao. Možda fizički, ali srcem nisam.“ U toj rečenici prepoznaje se i nešto od njegove autorske poetike: snažna vezanost uz ljude, mjesta i osjećaje koji ne nestaju samo zato što je prošlo vrijeme. Ono što ostaje u čovjeku često se, prije ili poslije, vrati i kroz pjesmu.

No povratak prošlosti pred kamerama nije uvijek lagan. Snimanje je otvorilo i uspomene na ljude kojih više nema, a o kojima nije jednostavno govoriti. Na pitanje je li tijekom snimanja bilo neplaniranih ili posebno emotivnih trenutaka, Ninčević odgovara bez pokušaja da te osjećaje ublaži nekom zgodnom pričom.

„Ma nisam ja tip za anegdote, a emotivno je bilo… i preemotivno. Dođe ti da zaplačeš kad pričaš o svojima kojih više nema.“

Ipak, ni u tim sjećanjima ne ostaje samo tuga. Ono što je izgubio promatra i kroz ono što je od najbližih dobio. „Ali čemu ljubav koju si dobio od najbližih ako je nisi u stanju sačuvati do zadnjeg daha?“ Možda upravo ta misao najbolje povezuje Ninčevićev život i njegove pjesme. Ljubav, gubitak, odanost i sjećanje nisu samo teme o kojima piše. Oni su, čini se, i način na koji razumije vlastiti put.

Priča iza poznatih stihova

Nova epizoda dokumentarnog serijala Zauvijek autor donosi portret Nenada Ninčevića, pjesnika, skladatelja i glazbenika čije su riječi obilježile desetljeća hrvatske popularne glazbe. Snimana u Splitu i Zagrebu, epizoda prati njegov životni i stvaralački put, a poseban glazbeni dio donose izvedbe Hrvatskih Ruža.

No iza poznatih pjesama i bogatog opusa otkriva se i čovjek koji se ne želi zadržavati na vlastitim uspjesima, koji otvoreno govori o pogreškama i koji se svojim najvažnijim uspomenama ne prestaje vraćati.

Možda upravo zato njegove pjesme toliko dugo ostaju s publikom: jer su nastajale iz osjećaja koji ne prolaze tako lako.

Epizoda Zauvijek autor: Nenad Ninčević na programu je u srijedu, 21. listopada 2026., u 20:15 sati na HTV-u 1. Serijal je dostupan i putem platforme HRTi.

Dokumentarni serijal Zauvijek autor proizvodi Cantus d.o.o., izdavačka kuća Hrvatskog društva skladatelja, za Hrvatsku radioteleviziju, uz izvršnu produkciju Izvan fokusa d.o.o. Redatelj je Siniša Hajduk, producenti Antonio Grozdanoski i Filip Trezner, a istraživač i scenarist Toni Volarić. Novinarka na terenu je Željkica Makanec, direktor fotografije Marko Kekić, montažerka Marta Broz, skladatelj originalne glazbe Tihomir Preradović, dizajner zvuka Marko Turkalj, a dizajn i animaciju potpisuje 2Dizajnera. Urednica serijala za HRT je Tatjana Kanceljak, direktorica Cantusa d.o.o. Mirjana Matić, a supervizor projekta Darko Bakić.