Preminuo je Per Nørgård

Preminuo je danski skladatelj i teoretičar Per Nørgård.

Ovaj glasoviti danski skladatelj od 17. godine je privatno učio kod Vagna Holmboea, a kasnije je upisao Kraljevski danski konzervatorij u Kopenhagenu, gdje je završio studij kod Holmboea i Høffdinga. Nakon toga, privatno je studirao kod Boulanger 1957. godine. Krajem 1950-ih postao je aktivan kao samostalni pedagog. Godine 1965. napustio je Kopenhagen i otišao na Konzervatorij u Århus, gdje je osnovao važnu skladateljsku klasu koja je privukla mnoge vodeće danske skladatelje mlađe generacije (uključujući Abrahamsena, Rasmussena i Sørensena). Umirovio se s konzervatorija 1994. godine.

Nørgård se relativno rano istaknuo kao skladatelj. Njegova prva priznata djela, koja je dovršio u dobi od 19 godina, u kontrapunktskom su, slobodno kromatskom tonalitetu usko povezanom s Holmboeovim djelom tog razdoblja. Njegov se utjedaj djelomično zamjenjuje utjecajem Sibeliusa, čije su se kasnije simfonije pokazale ključnima za Nørgårdov skladateljski razvoj. Sredinom 1950-ih Nørgård se dopisivao sa Sibeliusom, posvetivši svoju Sånger från Aftonland (1956.) finskom majstoru. Zajedno s Konstellationer (1958.) za gudački orkestar, izvedenom na ISCM festivalu 1959., ova je skladba etablirala Nørgårda kao vodećeg danskog skladatelja svoje generacije.

Otprilike u to vrijeme Nørgård je svoj glavni psihološki poticaj opisao kao „svemir nordijskog načina razmišljanja“ – koncept za koji je kasnije priznao da je prilično nejasan, ali koji se može osjetiti u sonornosti koliko i u formi djela ovog razdoblja. Nørgårdova djela do 1960. pokazivala su izrazitu sklonost tvrdoj, čistoj, strogoj orkestraciji, čak do određene grubosti teksture i razmaka. Iako Nørgård nije započeo razdoblje potpunog serijalizma, njegova se glazba iznenada granala u daleko diskontinuiraniji stil, uključujući elemente stroge organizacije u svim parametrima, određeni stupanj aleatorike i kontrolirane improvizacije, zajedno sa zanimanjem za kolaž iz drugih glazbenih djela.

Nørgårdova konstruktivistička istraživanja kulminirala su skladbom Fragment VI (1959.–1961.) za šest orkestralnih skupina, koja je 1962. osvojila nagradu Gaudeamus. Iako je djelo očito impresioniralo žiri u kojem su bili poznati poput Stockhausena, Bouleza i Kreneka, Nørgård je bio nezadovoljan njime, piše u biografskom članku u Groveu Julian Anderson, shvativši da slušatelj ne može primijetiti nijedan od preciznih izračuna koje je osmislio tijekom skladanja, te je odmah povukao djelo iz svog službenog kataloga. Od tada je ostao intenzivno skeptičan prema konstruktivnim kompozicijskim sredstvima koja nemaju izravnu vezu sa čujnom stvarnošću.

Nørgårdova glazba doživjela je daljnju promjenu sredinom i krajem 1960-ih, s njegovom povećanom preokupacijom akustičnim svojstvima zvukova i njihovom percepcijom. Dva velika orkestralna djela iz tog vremena, Luna (1967.) i Iris (1966. – 1967.), istražuju guste orkestralne teksture na način analogan Ligetijevoj glazbi iz istog razdoblja, ali s daleko većim stupnjem suglasja u harmoniji, koja često proizlazi iz prirodnih harmonika alikvotnog niza. Njegova bogata, polako razvijajuća tekstura, neobično slična glazbi Scelsija (čiju glazbu Nørgård tada nije poznavao), čini ga važnim pretečom europske spektralne glazbe 1970-ih i 80-ih.

Nørgårdovo tzv. hijerarhijsko razdoblje trajalo je do kraja 1970-ih, s operom Siddharta (1974. – 1979.), pred kraj koje su, iz dramskih razloga, harmonija i red ove tehnike dramatično uništeni. Nørgård je bio vrlo daleko od neoromantičnih trendova koji su se pojavili u srednjoj Europi otprilike u to vrijeme: njegov cilj ni na koji način nije nostalgičan, iako kao skladateljska sredstva priznaje najširi raspon harmonijskih i melodičnih tipova, od najkonsonantnijih do najdisonantnijih i najnaglijih.

Glazbom sljedećeg desetljeća dominirao je povratak većem otvorenom neredu teksture i forme te fokus na klime velike emocionalne i psihološke nestabilnosti. Iako se Nørgård nikada nije vratio ekstremnom redu svojih beskonačnih sustava kao samom cilju, u novijim skladbama pokazao je obnovljenu brigu za konstrukciju i uzorkovanje i u visini tona i u ritmu. Njegova najistaknutija nedavna tehnička inovacija je razrađeni skup melodičnih uzoraka koje naziva „tonskim jezerima“, slično beskonačnom nizu, ali koji djeluju istovremeno u nekoliko smjerova. Kako se približavao osmom desetljeću života, Nørgårdov stil ostao je u stanju evolucije i promjene, potaknut njegovim neprestano znatiželjnim umom i čvrstim uvjerenjem da skladanje mora biti u biti istraživačka aktivnost.

U međuvremenu, prevladavajuća konstanta u njegovom stvaralaštvu ostaje njegova odanost idealu kontinuiranog razvijanja melodijskih linija u simultanoj evoluciji i, uz to – unatoč njegovoj sklonosti naglim promjenama i vrlo nepredvidljivim oblicima – lako prepoznatljiv lirski dar koji je njegov stil činio jednim od najosobnijih u suvremenoj glazbi. Nørgård je umro 28. svibnja 2025. u Kopenhagenu u dobi od 92 godine.