Sevdalinka na UNESCO-vu popisu

Na 19. zasjedanju Međuvladinog odbora za nematerijalnu baštinu UNESCO-a, koje se održava u Paragvaju od 2. do 7. prosinca 2024. godine, jučer je sevdalinka službeno uvrštena na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Profesorica na Sveučilištu u Mostaru te jedna od sudionica u procesu upisa sevdalinke na UNESCO-vu listu, Lidija Vladić-Mandarić, u pisanoj je izjavi izjavila kako to nije tek priznanje za prošlost i potvrda iznimne vrijednosti sevdalinke, već i poziv svima u glazbenoj zajednici BiH na “preuzimanje odgovornosti za trajnu zaštitu njene snage i autentičnosti i prenošenje kao neprocjenjivog kulturnog blaga.”

U opisu sevdalinke, predanom u prijavi UNESCO-u stoji sljedeće pojašnjenje:

Sevdalinka je gradska ljubavna pjesma koja se izvodi u različitim društvenim i kulturnim kontekstima Bosne i Hercegovine. Za vrijeme osmanske uprave u BiH (1463- 1878) oblikovala se pod snažnim orijentalnim utjecajem muslimanska gradska tradicija. Stanovništvo gradova bilo je “otvoreno” prema Istoku. Stoga su na nastanak sevdalinke utjecali i neki elementi modalnih sustava orijentalno-islamske glazbe. Prenosila se usmenom tradicijom, a tek od kraja 19. stoljeća počinje se imenovati sevdalinkom.

Naziv sevdalinka izveden je od arapske rijeci sawda u značenju crna, koja treba skrenuti pažnju na melankoliju, duševno stanje pjevača koji je skladao. Tradicionalno sevdalinke izvodi pjevačica, odnosno pjevač, bez pratnje ili uz pratnju instrumenata: od saza, kasnije harmonike i instrumentalnih ansambala tamburaškog i narodnog orkestra, uz naglašenu mogućnost izražavanja individualne ekspresivnosti i umjetničkih sposobnosti. Kao posebna obilježja sevdalinki prepoznajemo rečenicu širokog daha i raspona, melizmatiku i alteracije.

Važno je da su se ove karakteristike sevdalinki zadržale do danas, pa ih tako prepoznajemo u izvedbama amatera, kućnim zabavama i druženjima, profesionalnih pjevača, starije i novije generacije.

Podsjetimo, Hrvatska je po broju nematerijalnih dobara na UNESCO-ovim listama među vodećima u Europi, ali i u svijetu. Neka od nematerijalnih dobara upisanih na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva su:

Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja

Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja kompleksan je stil folklorne glazbe kojeg nalazimo i van područja Istre i Hrvatskog primorja, no, upravo na tom području on živi najkompaktnije. U svojoj osnovi dvoglasje se zasniva na netemperiranim tonskim odnosima te karakterističnoj boji tona koji se kod vokalne glazbe postiže snažnim pjevanjem dijelomice kroz nos.

Često tijekom izvođenja u obje dionice dolazi do improvizacije i varijacije, no, unisono završeci ili završeci u oktavi ostaju strogo pravilo (ovu karakteristiku možemo svakako uočiti i kod stila bugarenje bez obzira što se donja dionica dodatno spusti za sekundu ili malu tercu). Većina tonskih nizova sastavljeni su od četiri do šest tonova. Metroritamska, formalna struktura i struktura teksta kreću se od jednostavnih do vrlo složenih obrazaca, a specifičan je odnos glazbe i teksta.

Procesija Za Križen 

Procesija Za Križen jedinstveni je obred osobite pobožnosti te izraz vjerskog i kulturnog identiteta stanovnika središnjeg dijela otoka Hvara koji se u neprekinutom nizu odvija pet stoljeća. U noći s Velikog četvrtka na Veliki Petak procesija povezuje 6 mjesta otoka: Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku. Istovremeno iz šest župskih crkava (u 22 sata) započnu ophodi na čelu sa križonošom, a slijedi ga izabrana pratnja u bratimskim tunikama te mnoštvo vjernika i hodočasnika, zaustavljaju se u crkvama i kapelicama ostalih mjesta gdje ih dočekuju svećenici da bi se pred jutro vratili u svoju župsku crkvu.

Procesija je iznimna je po svom trajanju (tijekom 8 sati prođe se 25 kilometara) i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri.

Bećarac

Bećarac je vokalni odnosno vokalno – instrumentalni napjev popularan na području Slavonije, Baranje i Srijema. Bećarac je deseteračka glazbena vrsta u kojoj se na određeni melodijski obrazac i njegove brojne inačice pjevaju po sadržaju veoma različiti deseterački dvostihovi, najčešće ljubavni i metaforično erotski; hvale se vlastite vrline, ljepota, sposobnosti, imovno stanje, izruguju se neistomišljenici i suparnici, prkosi se i inati.

U bećarcu se obično „natpjevavaju“ dva ili više vodećih pjevača koje prati skupno pjevanje i svirka narodnih glazbala, nekoć gajdi i tambure samice, a potom tamburaških sastava ili mješovitih sastava s violinom, harmonikom i tamburama. Bećarac se obično izvodi tako da prvi stih ili dio stiha, koji tvori određenu smisaonu tezu, otpjeva jedan pjevač, a potom mu se pridruže ostali pjevači. Drugi je stih najčešće humorna antiteza prvom stihu, a pjevaju ga obično svi pjevači.

Stihovi se često smišljaju tijekom same izvedbe, tematizirajući nazočne pojedince, zbivanja i kontekst u kojem se izvedba odvija. Cijene se pjevači koji imaju dobru dikciju i jak glas, koji dobro poznaju repertoar starih i novih desetaračkih dvostihova te koji su dosjetljivi, spretni i brzi u oblikovanju novih dvostihova. Za razliku od drugih tradicijskih slavonskih pjesama na deseteračke stihove (svatovci, drumarci, pokladarci i drugi), koje se izvode bez sviračke pratnje, bećarac se redovito izvodi uz instrumentalnu pratnju; bez svirke se pjeva samo iznimno, to jest kada nema svirača.

Bećarac je kao tradicijski vokalni i vokalno-instrumentalni napjev i kao neizostavan dio današnje tradicijske kulture Slavonije, Baranje i Srijema opstao na društvenoj i glazbenoj sceni zahvaljujući organiziranoj djelatnosti amaterskih folklornih i glazbenih udruga i ansambala, folklornih i glazbeno-folklornih manifestacija (smotri, susreta, seminara i festivala), a djelomično zahvaljujući i estradnim  glazbenicima i diskografskoj produkciji. Sve ove djelatnosti na razne načine podupire i podržava društvena zajednica  na državnoj, regionalnoj, županijskoj, općinskoj i lokalnoj razini.

Klapsko pjevanje

Klapsko pjevanje je tradicijsko višeglasno homofono pjevanje bez pratnje instrumenata. Fenomen klapskog pjevanja kontinuirana je i relativno stara pojava a kakvog ga poznajemo i danas, formira se sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada su se profilirali kulturni i glazbeni identiteti mediteranskih gradića na našoj obali i otocima, posebice u Dalmaciji.

Sam pojam klapa, prema etimološkim istraživanjima, ima korijene u sjevernotalijanskom tršćanskom šatrovačkom dijalektu i znači skupina, grupa, odakle je usvojen polovinom 19 stoljeća. U isto vrijeme, polovicom 19. stoljeća, u Dalmaciji djeluju formalne i neformalne pjevačke družine koje preuzimaju termin klapa, a danas su to uglavnom organizirane pjevačke skupine sa specifičnim a capella repertoarom dalmatinskih klapskih pjesama.

Klapske pjesme su homofoni, a capella napjevi, prepoznatljivi po svojoj unutrašnjoj glazbenoj strukturi- kretanju melodijskih linija glasova, harmonijskoj konstrukciji i sadržaju tekstova napjeva. Najčešća forma višeglasja klapskih pjesama je troglasje i četveroglasje, tijesni harmonijski slog koji gotovo mahom završava u tercnom položaju, akordu po kojem su klapski završeci prepoznatljivi.

Pjesme su spjevane u duru, kojem harmonijsku osnovu čini tonički, dominantni i subdominantni četverozvuk, odnosno trozvuk. Melodija napjeva uvijek je u terci praćena drugim glasom, dok treći glas, bariton, ima zadaću popuniti akord. Za njega je karakterističan skok sa VII. stupnja na V. stupanj iznad tonike durskog tonskog roda u harmonijskim kadencama. Zadaća je basa jasno označiti hramonijske funkcije u osnovnom položaju. Tekstovi klapskih pjesama uglavnom su ljubavni, a kreću se od poetskih, vedrih, optimističkih i šaljivih do tekstova pretjeranog sentimentalizma.

Međimurska popevka

Međimurska popevka,  kao izvorni napjev, neizostavan je dio današnje tradicijske kulture međimurske regije, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske te omiljen i prepoznatljiv glazbeno-tradicijski znak hrvatskog identiteta toga kraja. Međimurska popevka sastoji se od stihova koji se pjevaju na melodiju (vižu), oblikujući pjesmu (pesem), dok se ritmičke strukture napjeva pjevaju s naglašenom osjećajnošću.

Povijesno gledano, Međimurska popevka, bila je pretežito solistički vokalni žanr koji su njegovale žene. Danas ga izvode pojedinci i grupe, žene i muškarci, u vokalnim, vokalno-instrumentalnim ili instrumentalnim te jednoglasnim i višeglasnim izvedbama, kao glazbeni žanr ili inkorporirani u ples u kojemu su zastupljene sve generacije stanovnika Međimurja.

Pretežno lirski stihovi popevke od velike su važnosti i stvaraju osnovu za podjelu na, između ostalog, ljubavne, tužno-melankolične, lokalno-patriotske, duhovite i crkvene popevke. Najčešće teme su sretna i nesretna romantična ljubav, ljepote Međimurja kroz krajolik, floru i faunu, skromnost njezinih ljudi, te njihova čežnja za domom ili tuga za voljenim osobama, vjerski osjećaji. Popevka je jedan od najvažnijih izražajnih oblika  putem kojeg Međimurci grade svoj osjećaj identiteta i kontinuiteta.