Slavoslovije Borisa Papandopula u ciklusu Kanconijer
Ususret 188. obljetnici rođenja jednoga od najistaknutijih skladatelja hrvatske povijesti, Borisa Papandopula, u zajedničkome ciklusu Kanconijer, Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a u veljači pripremaju izvedbu Papandopulove poznate, a ipak pomalo misteriozne kantate Slavoslovije.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Nastala u Beču 1927., kantata Slavoslovije, za soliste, zbor i orkestar, po mnogočemu zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske glazbe. Boris Papandopulo napisao ju je za vrijeme svojega usavršavanja iz dirigiranja u Beču. Nešto kasnije, dirigiranje je studirao i na Novom bečkom konzervatoriju (Neues Wiener Konservatorium) u klasi Rudolfa Niliusa, koji će Slavoslovije (u inačici na latinskom jeziku – Laudamus) izvesti s Orkestrom i zborom bečkog Oratorijskog udruženja (Wiener Oratorien-Vereinigung) i solistima 4. studenog 1928. u Velikoj dvorani bečkog Musikvereina.
„To je oratorij – a ipak on to u pravom smislu riječi nije, jer oratorij ipak u pravilu obrađuje biblijske događaje. Ovdje zapravo nedostaje bilo kakvo događanje. Tekst je preuzet iz Rimskog misala. U njemu na sasvim novi način rabim zbor“, zapisao je skladatelj najavljujući praizvedbu.
I dok je latinsku verziju teksta, za izvedbu u Beču, preuzeo iz Rimskog misala, izvorni tekst Slavoslovija, na crkvenoslavenskom, gotovo u potpunosti proizlazi iz Osmoglasnika (pravoslavne bogoslužbene knjige, zbirke pjesama posvećene Kristovu uskrsnuću). Papandopulov izbor teksta svakako korespondira s tadašnjim povećanim interesom za ideje panslavizma i proučavanje značenja i vrijednosti života i djela slavenskih apostola i prvoučitelja Svete Braće Konstantina-Ćirila i Metoda.
No, Slavoslovije nije zamišljeno kao liturgijsko, već koncertantno djelo čija osebujnost, uz ostalo, leži i u činjenici da je riječ o „upravo nevjerojatnoj sintezi umjetničke i tradicijske baš kao i sakralne i svjetovne glazbe, najrazličitijih stilskih elemenata, sasvim različitih i udaljenih glazbenih tradicija, a nevjerojatnom se ta sinteza doima i zbog toga što potječe iz pera jednog dvadesetogodišnjaka! Impresivna je i virtuoznost glazbene fakture i visoki stupanj tehničkog umijeća kojima mladi Papandopulo u skladbi ovladava velikim orkestrom“, zapisuje muzikolog Davor Merkaš, najupućeniji u genezu Slavoslovija.
Bečka glazbena kritika nije štedjela pohvale mladome skladatelju i njegovoj neobičnoj i nesvakidašnjoj glazbi za to vrijeme: „Papandopulova dijatonika i izraziti utjecaji Igora Stravinskog, bili su za Bečane začudno drugačiji, neočekivan, pa čak i egzotičan zvukovni svijet. U Papandopulovom glazbenom idiomu Slavoslovija isprepliću se motivika inspirirana ortodoksnim Osmoglasnikom, modalnost i arhaičnost zapadne sakralne glazbe, barokni polifoni postupci u brojnim fugato odsjecima, instrumentacija Rimski-Korsakova, „proplamsaji“ Brucknerovske monumentalnosti, uporaba tehnike motivskih varijanti, ali i tehnički procédéi Igora Stravinskog. (…)
Usprkos eklekticističkim „crtama“ Papandopulo u ovom svom mladenačkom djelu, zahvaljujući nevjerojatnim receptivnim sposobnostima i organskoj fuziji najrazličitijih elemenata dostiže osebujan i navlastiti glazbeni idiom. Osam stavaka pisani su naizmjence za (na samom početku čak i dvostruki!) zbor a cappella, soliste-solo i orkestar, zbor i orkestar, a postoje dijelovi stavaka koji su svojevrsni kratki orkestralni interludiji. Skladba je koncipirana na način da se neki motivi javljaju u različitim stavcima, što učvršćuje formalnu arhitekturu djela i daje mu obrise ‘cikličnosti’“, zaključuje Davor Merkaš.
Simfonijski orkestar HRT-a
