Predstava „Od tišine do glazbe“ ponovno u Zagrebu!

Predstava “Od tišine do glazbe – koncert za anegdotu i klavir” kazališni je hit koji na zabavan, poučan i duhovit način donosi priču o evoluciji glazbe, od prapovijesti do danas.

Od svoje premijere 2016., predstava je odigrana diljem Hrvatske više od 120 puta! Već niz godina njenu izvedbu podržava i stručna služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja koja je od početka prepoznala kvalitetu njezine ideje i izvedbe. Nakon četiri godine, “Od tišine do glazbe” vraća se u Zagreb, 21. siječnja u 18 sati, u klubu Crni mačak u Mesničkoj ulici, što je bio povod za razgovor s Ivanom Đuričićem, glumcem i jednim od producenata predstave.

Kako je došlo do ideje za realizacijom predstave?

Ja sam svojevremeno gledao originalnu slovensku verziju predstave Jure Ivanušiča i Marka Vezovišeka, jako mi se svidjela i odlučio sam je postaviti u hrvatskoj verziji. Autori su pristali, Lidija Ivanda iz Teatra Erato je objeručke prihvatila suradnju, klub Vinyl, koji se nalazio u Bogovićevoj, taman je htio uvesti predstave u svoj program i tako smo na Noć kazališta u studenom 2016. premijerom otvorili novu klupsko-kazališnu scenu u Zagrebu. Zadnjih nekoliko godina smo, nažalost, pauzirali zbog pandemije, ali ove sezone smo je obnovili i krenuli na novu turneju po školama i u novi prostor u Zagrebu za našu vjernu publiku.

Koja je tajna njene dugovječnosti, zbog čega je zanimljiva publici raznih generacija?

Kada uzmete najbolje od onog što su skladatelji stvorili u zadnjih nekoliko desetaka tisuća godina i okrenete povijest glazbe naopačke, imate recept za uspjeh! Šalim se, ali mislim da je tajna dugovječnosti predstave u spoju dobre glazbe, humora i edukativnosti samog teksta. Svi mi slušamo glazbu svaki dan, ali rijetko kad razmišljamo kako je sve počelo. To je pitanje koje ljudima potakne radoznalost, a mi dajemo odgovor.

Kako se sama predstava mijenjala do danas?

Prve preinake su se dogodile kad nam se kao partner za izvedbe u školama priključila stručna služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja. Na njihov poticaj, autori su nadopisali dijelove teksta koji govore o povijesti autorskih prava. To je zapravo bio vrlo logičan potez s obzirom da je razvoj glazbe, kako ju danas poznajemo, neodvojiv od razvoja autorskih prava. Svi mi umjetnici volimo aplauz, ali od njega se ne živi. A i kako nećete nekome ukrasti kuću ili auto, tako nećete ni umjetničko djelo. Na kraju dana, to je ipak naš rad.
Istina, mijenjali su se i glazbenici koji sa mnom igraju predstavu. Prvo je tu bio Saša Miočić, nakon njega je velik broj izvedbi odsvirao i odigrao Domagoj Mokrović koji je i sad još s nama povremeno, a od ove sezone priključio nam se mladi, ali već renomirani pijanist Viktor Čižić. Svaki od njih je razvio svoj stil i donio nešto novo u predstavu, posebno načine na koji me zafrkavaju i provociraju tijekom izvedbe. Tijekom izvedbe puno komuniciramo s publikom, tako da se predstava stalno nadograđuje i nikada nije ista.

U koliko ste osnovnih i srednjih škola do sada izveli predstavu?

Uf… Puno. Odigrali smo više od 80 izvedbi za škole. U nekim većim školama i po nekoliko u istom danu, u neke smo se vraćali kako dolaze nove generacije. Igrali smo i na klupskim pozornicama, u kazališnim dvoranama, na ljetnim pozornicama, u hrvatskim centrima u Austriji… Čak smo bili angažirani i za jednu privatnu zabavu u kućnom ambijentu. S obzirom da predstavu vole sve generacije i svi profili publike, tko zna kakva nas još prostorna iznenađenja očekuju.

Kako mladi reagiraju na nju? Možete li izdvojiti neke anegdote sa samih izvedbi?

Svaki put me iznova oduševi koliko mlada publika dobro prihvaća predstavu i koliko ih ona zainteresira. Primjerice, u dijelu predstave koji govori o Elvisu Presleyju imitiram njegove plesne pokrete i nakon toga se našalim da je „Elvis, kako znamo, umro od bolesti koljena“. I dok smo slagali instrumente poslije predstave, sva publika je već otišla, do mene su došla dva učenika, mislim 6. razreda. Jedan je tvrdio da je istina da je Elvis umro od bolesti koljena, a drugi je tvrdio da to nije točno i da je to samo fora za predstavu. Kako se nikako nisu mogli dogovoriti, došli su me pitati da razriješim dilemu.

Na nedavno održanoj 11. Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji raspravljali smo o budućnosti glazbe i autorskih prava, a publika je imala priliku i uživo svjedočiti nastanku pjesme uz pomoć umjetne inteligencije. Planirate li možda temu AI-ja uključiti u scenarij predstave? Bojite li se, kao umjetnik i kreativac, da će vas jednog dana zamijeniti robot?

Kad se pojavio film, govorili su da će „ubiti“ kazalište, pa onda isto kad se pojavila televizija. Ali kazalište je još uvijek tu zato što je to u osnovi živi čovjek koji izvodi za živog čovjeka. Isto je i s glazbom. I ja imam doma kolekciju ploča, CD-a, pretplatu na glazbeni servis, ali najviše volim otići na koncert. Svaki prostor koji ima živu glazbu, ima publiku, koja god vrsta glazbe bila u pitanju. Živu izvedbu nisu ubile ni religije, ni režimi, ni razvoj tehnologije. Neće ni AI. To će sigurno stvoriti niz pravnih i inih problema, ali nikako neće zamijeniti čovjeka. Sigurno ne u umjetnosti.

Što biste rekli, što je zapravo glazba i koji je njezin značaj za Vas osobno? Koju glazbu privatno slušate?

Meni je osobno dan bez glazbe kao dan bez obroka. Preživjet ću, ali neću živjeti. Zanimljivo je da mi se, otkad radim ovu predstavu, jako proširio ukus u glazbi. Više me zanimaju različite stvari i više istražujem glazbu koju prije nisam slušao. Otkad sam dobio dijete prije godinu dana, trudim se izlagati ju najrazličitoj vrsti glazbe, tako da svaki dan slušamo nešto drugo.

Ulaznice za zagrebačku izvedbu 21. siječnja mogu se rezervirati na [email protected] ili nabaviti putem sustava Entrio.