Preminuo je Quincy Jones

Quincy Jones, američki producent, skladatelj, aranžer i glazbenik, preminuo je u nedjelju, 3. studenog, u dobi od 91 godinu.

Vijest je objavio njegov publicist Arnold Robinson, uz službenu izjavu obitelji:

“Večeras, punih, ali slomljenih srca, moramo podijeliti vijest o smrti našeg oca i brata Quincyja Jonesa. Iako je ovo nevjerojatan gubitak za našu obitelj, slavimo sjajan život koji je proživio i znamo da nikada neće postojati drugi poput njega. On je doista jedinstven i jako će nam nedostajati; tješimo se i neizmjerno smo ponosni znajući da su ljubav i radost, koje su bile bit njegova bića, podijeljene sa svijetom kroz sve što je stvorio. Zahvaljujući njegovoj glazbi i njegovoj bezgraničnoj ljubavi, srce Quincyja Jonesa kucat će zauvijek.”

Utjelovljujući spoj izvrsnosti u glazbenoj produkciji i pronicljiv umjetnički senzibilitet, Quincy Delight Jones Jr. svjetsko je priznanje i popularnost ostvario glazbenim uspjesima ostvarenim uz veliku kreativnu i poslovnu dosljednost u radu s glazbenicima i drugim kreativcima u području popularne kulture, za svoj rad kao izvršni direktor diskografske kuće te za skladateljsku i izvođačku karijeru. Njegova solo izdanja odražavaju veliki aspekt iskustva afroameričke popularne glazbe. Do ranih 2010-ih osvojio je najveći broj Grammy nagrada za neklasične umjetnike, čak 28 nagrada od 80 nominacija za taj prestižni kipić zlatnoga gramofona.

Odrastao je u Seattleu, gdje je nakon teškog djetinjstva (otkrivši pri jednoj provali s prijateljima ljubav prema klaviru i glazbi), kao tinejdžer svirao s mladim Rayem Charlesom u juke joints, gradskim prostorima gdje se u sklopu kafića sviralo i njegovalo duh afroameričke glazbe i kulture. Godine 1950. godine dobio je stipendiju u bostonskoj Schillinger House (danas Berklee School of Music). Count Basie prenio mu je ljubav prema jazzu te je Jones svirao trubu s Lionelom Hamptonom, a kasnije je postao aranžer u bendu Dizzyja Gillespieja. Njega i Milesa Davisa opisao je kao svoju kreativnu bit.

Potkraj 1950-ih odlučio je ostati u Parizu, gdje je studirao kompoziciju kod glasovite Nadie Boulanger, a aranžirao je glazbu za tamošnju diskografsku kuću Barclay. Njegovi napori da spoji skladanje s vođenjem glazbenog sastava i organiziranjem turneja rezultirali su prodajom njegovih izdavačkih tvrtki i dugovima, ali su povećali njegovu svijest o poslovnim aspektima industrije.

Nakon povratka u SAD, bio je viši rukovoditelj u tada popularnoj Mercury Records, jednoj od vodećih izdavačkih kuća – prvi crnac na visokom položaju u toj glazbenoj kući u vlasništvu i dominaciji bijelaca, gdje je producirao hit Lesleyja Gorea iz 1963. “It’s My Party” te zatim aranžirao “Fly Me to the Moon” Franka Sinatre i Counta Basieja. Ondje je bio i potpredsjednik od 1961. do 1968.

Quincy Jones u studiju

Nakon što je otplatio dugove, odmaknuo se od poslovne uloge u izdavačkoj kući i slijedio svoj umjetnički temperament, započevši karijeru skladatelja filmske i televizijske glazbe. Njegova istodobna karijera u području pop glazbe započela je neuspješno, ako je suditi po položaju albuma Arethe Franklin 1973. godine. Međutim, u drugoj polovici sedamdesetij krenuli su veliki rezultati, uključujući i komercijalni aspekt glazbenog uspjeha.

Jonesov mentor, Basie, jednom mu je prilikom rekao: “Learn to take care of the valleys, Quincy. The hills will take care of themselves,” referirajući se na kritike i upozorenja koja je dobivao od majke te zatim i od drugih, vezano uz usmjeravanje svoga rada u području glazbe. Ubrzo je postao glazbenim autoritetom mnogim velikanima, a kasnije je aura njegova rada i utjecaja postala idealom i inspiracijom mnogima.“It takes a lot of guts to tell Sinatra what to do, man,” rekao je u jednoj medijskoj izjavi o suradnji sa Sinatrom, koji mu je i dao nadimak Q.

“To Q, who will de-categorize American music.” stoji na posveti jedne fotografije koju je Duke Ellington poklonio Jonesu netom prije nego je preminuo, 1974.

U svega nekoliko koraka u tražilici svakog istaknutog glazbenika današnjice moglo bi se spojiti s utjecajima Quincyja Jonesa, bilo da je riječ o izravnom nadahnuću, utjecaju i poučavanju, ili posrednom, kroz djelovanje bližih suradnika koji su nerijetko pod utjecajem Quincyjeva rada ili su pak i sami radili s njim. Brojni glazbenici, skladatelji i ljubitelji glazbe rado su pročitali i Quincyjevu knjigu te pogledali biografsku filmsku priču njegove kćeri, koja priča o dijelu njegove ostavštine.

Tada čudo od djeteta, Michaela Jacksona doveo je do slave, producirajući 1979. album Off the Wall, a njegov Thriller najprodavanije je pop izdanje svih vremena. Sofisticiranim pristupom aranžmanima, ali i samom materijalu (npr. nadahnjujući se glazbom Johna Coltranea za basovske linije ili “podebljavajući” visoki glas električnom gitarom te kombinirajući različite ritamske obrasce u pozadini naizgled jednostavnih linije). Znao je prepoznati specifičnosti i posebnosti nekog glazbenika te ih oplemeniti i istaknuti u glazbi. Dizzy Gillespie nazvao ga je zbog toga “Doctor Fix it”.

Ipak, prije nego bi “sredio” glazbeni dio, nastupio bi dug, temeljit i posvećen rad na pronalaženju pravoga materijala za glazbeničke kapacitete s kojima bi radio, kombinirajući talent, uho, rad, ali i uočavanje te posvećenost specifičnostima glazbenog potencijala koje nosi pojedini glazbenik, što je danas neuobičajeno a možda brojnim “quick fix” producentima i nepoznato kao dio procesa rada u glazbenoj produkciji. Pri tome je na umu imao i kasnije izvođenje glazbe, očuvanje biti pojedine pjesme u bilo kojim izvođačkim okolnostima, a u svome radu nije se libio isprobati nove tehnološke mogućnosti, primjerice (gotovo pionirski u pop glazbi) uvrstiti sintetizatore u svoj rad.

Jones je producirao (a i omogućio okupljanje tada najvećih američkih zvijezda) snimanje dobrotvorne pjesme za program protiv gladi djece u Africi, legendarnu band aid pjesmu iz 1985., “We Are the World”, o čemu je također snimljen film.

Bio je jedan od prvih producenata i aranžera koji je tu ulogu u glazbenoj produkciji odjenuo u zvjezdani sjaj. U bogatoj karijeri koja je trajala šest desetljeća, Jones je radio i susreo se s osobama svih strana društvenog i glazbenog spektra, u glazbi je to bilo od Franka Sinatre, klasičnih glazbenika, preko (među brojnim glazbenicima) Sammyja Davisa Jr., Barbre Streisand, Steviea Wondera, Al Jarreaua, Chake Khan, Little Richarda, Johna Legenda, Michaela Jacksona i Tupaca Shakura, s kojim je nekoliko mjeseci pred njegovu smrt zaručena bila upravo Kidada Jones, jedna od Quincyjevih kćeri.

“Quincy ima pojas spasa u kolektivnoj svijesti američke javnosti… Jedna je stvar pronaći osobu koja je briljantan stvaralac i skladatelj. Drugo je pronaći osobu koja je jednako briljantna kao poduzetnik, ” rekao je književni kritičar, povjesničar i filmaš Henry Louis Gates Jr.

Njegov ogroman utjecaj na popularnu kulturu seže puno dalje od popularne glazbe. Bio je producent vrlo uspješnih serija, poput The Fresh Prince of Bel-Air (skladavši popularnu uvodnu špicu i odabravši upravo mladog Willa Smitha za glavnu ulogu) te niza televizijskih i filmskih projekata koji su u srži imali teme vezane uz afroameričku zajednicu, poput filma The Color Purple. Glazbu je skladao još za: In the Heat of the Night, In Cold Blood, Bob & Carol & Ted & Alice, The Out-of-Towners, They Call Me Mr. Tibbs, The Wiz.

Quincy Jones, Michael Jackson, Steven Speilberg tijekom snimanja albuma za film E.T. The Extra Terrestrial

Napisao je i mnogo uspješnica za televizijske programe: The Fresh Prince of Bel-Air, Mad TV, The Jenny Jones Show, Ironside, The Bill Cosby Show, Roots, Mad TV te Sanford & Son. Njegova pjesma Soul Bossa Nova postala je glavnom temom filma Austin Powers: International Man of Mystery. I sam se pojavio u filmu Goldmember, a općenito se mnogo puta i sam pojavljivao na ekranu, često u cameo ulogama, predstavljajući samoga sebe. Upravo je Jones zaslužan i za pogurivanje Opre Winfrey u prominentnu medijsku ulogu koju ima danas, a zaslužan je za iniciranje još niza velikih karijera.

Početkom 21. stoljeća postao je poznat kao vrhunski umjetnički mentor, filozof, humanitarac i poduzetnik. U tim je ulogama dijelio znanje i rezultate svojih iskustava i životnih ambicija koje su ga učinile jednom od najznačajnijih pojedinaca u američkoj glazbenoj industriji te svjetski poznatim i relevantnim glazbenim utjecajem i uzorom čija glazba i dalje nastavlja u smjeru koji je Duke Ellington predvidio u svojoj posveti pred smrt, pola stoljeća prije nego mu se na posljednjem gigu pridružio i veliki Quincy.