31
sij
Vijesti

Rock&Off nagrada za životno djelo Milanu Manojloviću Manceu

Milan Manojlović Mance

Milan Manojlović Mance /Ratko Mavar

share

Milan Manojlović Mance ovogodišnji je dobitnik Rock&Off nagrade za životno djelo. Obražloženje nagrade te svojevrstan osvrt na njegov lik i djelo napisao je Mario Kovač, što u nastavku prenosimo u cijelosti.

Pokušati napisati faktografski precizan životopis Milana Manojlovića, znanog po nadimku Mance, veliki je izazov. Veći dio njegovog života, ponajviše sedamdesete, osamdesete i rane devedesete, dobrim dijelom ostaje zamagljen u neprovjerljivim anegdotama, urbanim legendama, nepouzdanim svjedocima vremena i mutnim sjećanjima preživjelih poznanika. Moglo bi se reći kako je ovo zapravo pokušaj rekonstrukcije jednog ispunjenog, kreativnog, ali i autsajderskog života u kojem su legendarne pjesme tek svjetionici, najsvjetlije točke tog olujnog i uzburkanog putovanja u koje su se uspjeli ugurati brojni koncerti, izložbe, predstave, rijetki albumi i cijeli jedan rat.

Milan Manojlović rođen je 1958. godine u Karlovcu no kao vrlo mlad se sa ostatkom obitelji doselio u Zagreb gdje živi i danas. Počeci njegove glazbene karijere sežu u 1972. godinu kada osniva svoj prvi kratkotrajni bend Sumrak kojeg napušta već na prvom koncertu demonstrativno napustivši pozornicu. Upravo ovakve neobjašnjive promjene raspoloženja, nagle odluke i odustajanja obilježit će dobar dio Manceovog života. Mnogo godina kasnije, naš poznati performer i Manceov česti suradnik Damir Bartol Indoš opisati će to riječima: „Sloboda na koju se Mance odlučuje straši mnoge ljude i zbog toga on uvijek ostaje na margini“. Nemali broj glazbenih stručnjaka, ali i njegovih prijatelja i fanova,  stavljaju Mancea u panteon rock zvijezda koje su, iz različitih razloga, također imale specifične umjetničke puteve i načine ophođenja sa svijetom oko sebe. Neka od imena koja na prvu padaju na pamet su zasigurno „ludi dijamant“ Syd Barrett, Roky Erickson i Daniel Johnston – sve odreda vrhunski glazbenici koji su u svom izrazu znatno odmaknuti od uobičajene matrice umjetničkog djelovanja. Iako su stilski i žanrovski različiti, njihov rad, baš kao i Manceov, bitno obilježava pomaknut način razmišljanja koji onemogućuje ostvarivanje standardne karijere, ali zato pruža kreativna rješenja kojih se ne bi lako sjetio netko normalan.

1978. godine Mance upisuje grafički odjel Likovne Akademije u Zagrebu gdje, s grupicom istomišljenika, osniva umjetničku organizaciju ZZOT koja osvaja simpatije kritike izložbama diljem bivše države i Europe. Likovno stvaranje ostaje konstanta kroz njegov život, baš kao i česta suradnja s kazalištarcima i performerima (ponajviše s ranijespomenutim Indošom i Ivanom Marušićem Klifom) no ne zanemaruje ni glazbu prošavši tijekom osamdesetih godina „novog vala“ kao pjevač ili gitarist kroz čitav niz nepoznatih, opskurnih ili kultnih bendova (Piki Paus, Gospođa Nada, Korowa Bar, Ložači, Cul-DE-Sac…). Mimo tih pokušaja s bendovskim svirkama, Mance je nastavio muzicirati s akustičnom gitarom, uglavnom po spontanim, ad hoc improviziranim svirkama na različitim neformalnim okupljanjima. U društvu je bio poznat i kao vrlo osebujan pripovjedač šala, viceva i imaginarnih anegdota. Nije bio jedan od onih koji bi vrtili iste, sto puta prežvakane viceve s bradom, već bi svaki put improvizirao nove, začudne koji su svojom apsurdnošću podsjećali na Harmsa.

Usprkos svojoj kreativnosti, Mance bi vjerojatno ostao tek fusnota zagrebačkog undergrounda poznata samo najzagriženijim fanovima ili još jedan gradski frik o kojem se pričaju anegdote upitne vjerodostojnosti, da se u drugoj polovici devedesetih nije dogodila priča nalik na neki nevjerojatni filmski scenarij. Kornel Šeper, vlasnik male izdavačke kuće Kekere Aquarium specijalizirane za izdanja alternativnih glazbenika, objavljuje 1996. u maloj nakladi kazetno izdanje albuma „Čovjek iz Katange“ i vrlo brzo, što usmenom predajom, a što osebujnim koncertnim nastupima, Mance postaje miljenik studentske scene s kraja devedesetih. Iako taj njegov album prvijenac praktički nije postojao u rigidnim postratnim javnim medijima, pjesme Rajka, Evelina, Javorova grana, Ja noćas ništa nisam jeo, Kada kreneš na put i nezaobilazna Broj 2 postale su javna tajna alternativne rock scene. Internet je tada još bio u povojima, a izuzev na agilnom Radio Studentu, Mancea se nije moglo čuti na drugim radio stanicama, niti se o njemu moglo čitati u novinama. Usprkos tome, Manceove kazete su se presnimavale i preslušavale po tulumima i studentskim domovima putujući od ruke do ruke, od uha do uha kao neka tajna namijenjena samo onima koji shvaćaju njegov iščašeni smisao za humor i nepredvidljivu liriku.

U idućih nekoliko godina Mance izdaje još dva albuma (Plavi bar, 2000. ; Melodije sobe i predsoblja, 2003.) te počinje ozbiljniju koncertnu aktivnost a zamjećuju ga i brojni glazbeni kritičari koji upravo Mancea smatraju karikom koja spaja staru školu zagrebačke šansone (u koju spadaju Ivica Percl, Zvonko Špišić, Hrvoje Hegedušić, Drago Mlinarec i Arsen Dedić, rođeni Šibenčanin, ali autorski vezan uz Zagreb) s novim valom kantautor(ic)a koji se pojavio u internet eri (Miki Solus, Nina Romić, Irena Žilić te Sara Renar). U tih kratkih desetak godina, Manceov talent je procvjetao, proširio svoju pelud po glazbenoj sceni da bi, podjednako naglo i nepredvidivo kao što se pojavio, ubrzo nestao sa scene.

U samo sebi svojstvenom potezu Mance je odlučio samoinicijativno prekinuti svoju glazbenu karijeru održavši svoj posljednji pravi koncert, naslovljen Vesele pjesme iz obližnjih galaksija, 21. svibnja 2011. godine u atriju SC-a. Koncert je organiziralo tada novo vodstvo kulturnog sektora Studentskog centra koje je pod imenom Kultura promjene pokušalo revitalizirati nekadašnju slavu tog prostora. I uistinu, dok su uz Mancea na pozornici svirali veterani poput Dragana Pajića Paje i Andreje Košavić rame uz rame s mladim snagama (Peach Pit, Rokambol, Višeslav Laboš, Nenad Borović, Mikro Mance…), na trenutke se mogao osjetiti proplamsaj zlatnog vremena SC-a i &TD-a. Uslijedio je trajni prekid javnog djelovanja, povlačenje u osamu i, rekli bismo, zasluženu mirovinu u kojoj pretežno nastavlja neumorno crtati ili igrati šah. Baš poput J.D. Salingera ili Danijela Dragojevića, Mance danas odbija javno istupati, okruživši se isključivo prijateljima i ljudima od povjerenja. No poznavajući ga, uvijek treba ostaviti rezervu i za neočekivana iznenađenja po modelu James Bonda „nikad ne reci nikad“.

Mance još se uvijek dobro drži, a legenda o njemu, baš kao i kultno sljedbeništvo, i dalje raste. Vjerojatno najtočniji rezime trenutnog Manceovog statusa dao je kultni strip crtač Aleksandar Zograf koji je o njemu napravio poetični strip i zaključio: „Mance je izabrao da kreativnost crpi iz svoja četiri zida sklupčan u vlastitom mikrokozmosu.“

Teško je riječima definirati tajnu Manceove glazbe i utjecaja, ali ako bismo probali, mogli bismo zaključiti kako su Manceove glazbene dionice, baš kao i njegovi crteži, u svojoj jednostavnosti prelijepe te posjeduju jedinstven, originalan i autentično genijalan spoj dječje nedužnosti, životne mudrosti i znakovita proročanstva.

Svi kažu, dolazi bura. Sve će biti dobro, proročanski kaže Mance.

 

Više o četvrtom izdanju Rock&Off nagrade saznajte na službenoj web stranici www.rockoff.hr ili na Rock&Off Facebook stranici i pratite nas 5. veljače uživo iz zagrebačke Tvornice kulture!

Pokretač nagrade je Hrvatsko društvo skladatelja, a koproducenti su Tvornica kulture i Unison, uz Iskon kao glavnog sponzora.

 

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora