Predstavljeno izdanje Tijardovićevih libre­ta splitskih opereta

„Ugodna, suha i raspjevana večer. Onakva kakva će biti i ova scensko-poetska večer u knjižnici Dalmatina“, tim je riječima moderator i novinar Željko Rogošić otvorio predstavljanje knjige Libre­ta splitskih opereta Ive Tijardovića, u izdanju Grada Splita i Organizacijskog odbora za proslavu godine Ive Tijardovića i Jakova Gotovca.

Na svega sedamstotinjak metara od kuće u kojoj je Ivo Tijardović živio i skladao, ponovno se, kako je istaknuo Rogošić, govorilo o ovom „velikom Splićaninu“. Knjigu je priredio i uredio Marin Kuzmić, a večer je održana u organizaciji Gradske knjižnice Marka Marulića i Splitskog ljeta, uz podršku ravnateljice Grozdane Ribičić, gradske uprave te nakladnice Herci Ganza. Posebna zahvala upućena je i Igoru Drači za grafičko oblikovanje izdanja.

Foto: Gradska knjiznica Marka Marulica Split

„Tijardovićev glazbeni credo su ljubav i radost. Ima nešto u toj njegovoj glazbi, nešto što nas uvijek iznova oduševljava“, rekao je Rogošić, najavljujući večer ispunjenu arijama, poezijom i sjećanjima. Posebna očekivanja uputio je književniku i kritičaru Siniši Vukoviću te kazališnom redatelju Ivanu Leu Lemi, koji je, uz dirigenta Harija Zlodru i ansambl splitskog HNK, ostvario praizvedbu Tijardovićeve opere Dioklecijan – maestrov davno sanjani projekt. Lemo je ujedno autor i predgovora ove knjige, koji je Rogošić opisao kao „lepršav, gotovo kozmički tekst“.

Večer su glazbeno obogatile sopranistice Neda Pejković i Tina Matković, uz klavirsku pratnju Zorana Veliča i mentorstvo Žane Marendić, dok je prolog izveo glumac Mate Tavrić, djelatnik GKMM-a.

Foto: Gradska knjiznica Marka Marulica Split

Naš ili njihov?

Večer je otvorio urednik i priređivač izdanja Marin Kuzmić, zahvalivši na najavi i istaknuvši kako je riječ o uistinu nesvakidašnjem, u današnje vrijeme rijetkom pa i pomalo neobičnom izdanju – knjizi operetnih libreta Ive Tijardovića. Kuzmić se prisjetio i jedne anegdote s promocije Tijardovićevih memoara, kada je jedan recenzent izrazio sumnju u opravdanost pridjeva „splitski“, sugerirajući da je Tijardović možda i više Zagrepčanin nego Splićanin. No upravo takva percepcija, rekao je Kuzmić, govori u prilog tvrdnji da smo se mi sami, u jednom trenutku, gotovo odrekli autora koji je duboko ukorijenjen u identitetski imaginarij ovoga grada. „Izgleda da smo našeg velikog sugrađanina počeli vraćati kući“, zaključio je.

Sami smo se gotovo odrekli autora koji je duboko ukorijenjen u identitetski imaginarij ovoga grada

Predstavljena zbirka okuplja libreta koja je Tijardović svojedobno objavljivao pojedinačno, uglavnom uoči ili neposredno nakon praizvedbi. Riječ je o izdanjima starim gotovo sto godina: Mala Floramye tiskana je jedini put prije ravno 99 godina. Tijekom desetljeća pojavilo se tek nekoliko reizdanja; najprije su u ediciji Ex Libris urednice Jelene Hekman objedinjeni Akvarel i Zapovijed maršala Marmonta, a potom je Hajduk izdao lijepo uređenu Kraljicu lopte zahvaljujući Jurici Gizdiću. Danas tih izdanja više nema – ni u knjižarama ni u antikvarijatima, a „nema više ni antikvarijata“.

Tijardovićevi tekstovi, kako navodi, obnavljaju duh starog Splita, ali i nekadašnji lokalni govor, uvelike izgubljen, zbog čega je na kraju knjige dodan i mali rječnik splitskih arhaizama. „Tko danas zna što znači spoverižat, zaplancat, zvaližat ili korteđavat?” pita se Kuzmić. Upravo tim jezikom Tijardović je stvarao književno djelo koje su pažljivo proučavale i istaknute splitske romanistice Jerka Šimunković i Marijana Lujević Ljukić.

One su, ističe Kuzmić, uočile iznimne književne vrijednosti tih tekstova: melodioznost, sklad, oštroumlje i pučku mudrost. Potvrđuje to i Slobodan Prosperov Novak, koji u svojim ogledima tvrdi kako su Tijardovićeva libreta daleko od banalnosti, navodeći Malu Floramye kao jednu od najuspjelijih pisanih glazbeno-scenskih forma tog vremena. Maestro Silvije Bombardelli pak drži Akvarel najšarmantnijom i najveselijom splitskom inspiracijom Ive Tijardovića, a O kućo mala i Ča je ovo danas, niko se ne smije smatra paradigmatskim uzorcima vrijednim istinske pažnje.

Tijardovićevi tekstovi obnavljaju duh starog Splita, ali i nekadašnji lokalni govor, uvelike izgubljen, zbog čega je na kraju knjige dodan i mali rječnik splitskih arhaizama

Kuzmić ističe i jednu zanimljivu autorovu gestu: Tijardović je u prvom izdanju libreta Splitski akvarel zapisao posvetu u kojoj kaže da je „mali splitski puk pravi autor ovoga djela“. Tu tvrdnju potkrepljuje i kritičar Tonči Šitin, koji u svojim ogledima ističe Tijardovićevo stvaranje kao lokalno ukorijenjeno, s likovima iz svakodnevice i problemskim situacijama koje možda ponekad nisu najjasnije, no čitava se emocionalna istina prenosi kroz melodije, ritam i ugođaj – osjećaj radosti, mladosti i autentične nostalgije koja ni stoljeće kasnije ne gubi na snazi.

Libreta nekad i danas

U ovoj zbirci nalazimo i Kraljicu lopte, jer, kako kaže Kuzmić, „kad se radi o Splitu, taj je siže vječno aktualan“, te malo poznatu Zapovijed maršala Marmonta, pisanu standardnim jezikom, bez dijalekta. Posebnu vrijednost zbirke vidi i u činjenici da je Tijardović jedan od rijetkih skladatelja koji je sam pisao pjevane i govorne dijaloge, stihove, kao i detaljne scenske upute, čime je njegova autorska pozicija u kazalištu bila kompleksnija od pukog libretista. O tome, kaže Kuzmić, u knjizi vrlo zanimljivo piše kazališni redatelj Ivan Leo Lemo, čiji esej otvara dodatnu perspektivu.

Na kraju se osvrnuo i na kazališnu praksu nekih davnih vremena – kada su se libreta tiskala kao elegantne knjižice, često s luksuznim uvezom i zlatotiskom – te podsjetio na to da su Tijardovićeva libreta nekad izlazila i u nastavcima u dnevnim novinama, kao vrlo čitano štivo. Danas, zaključuje Kuzmić, ova zbirka predstavlja dio promišljenog, sistematskog nastojanja da se Tijardovićevo djelo predstavi javnosti u punom sjaju i kontekstu.

Tijardovićeva libreta nekad izlazila i u nastavcima u dnevnim novinama, kao vrlo čitano štivo

Na predstavljanju knjige Splitske operete Ive Tijardovića, književnik i kritičar Siniša Vuković govorio je o književnim, glazbenim i kulturološkim aspektima libreta slavnog splitskog skladatelja, a njegov nastup bio je sve samo ne konvencionalan: osebujan, duhovit, povremeno polemičan te iskren i promišljen.

Osvrnuo se na početku svog govora na žanr libreta kojem se, kako kaže, tradicionalno pristupa s dozom predrasude jer se često smatra „najslabijom karikom“ opernog ili operetnog djela. Ipak, Vuković je publiku pozvao da ne robuje toj floskuli, podsjećajući na primjere poput Begovićeva libreta za Eru s onoga svijeta ili na snagu dramaturgije Tosce.

Vuković se dotaknuo i šireg pogleda na Tijardovića, pozivajući okupljene da izađu iz uskog pogleda na uspješnice poput Male Floramye ili Spli’skog akvarela i da ga počnu doživljavati kao svestranog umjetnika, usporedivog – u domaćim okvirima – s Richardom Wagnerom. „Tijardović je u Hrvatskoj učinio ono što je Wagner u Njemačkoj – stvorio vlastiti oblik Gesamtkunstwerka, jedinstvenog umjetničkog djela koje integrira sve aspekte izraza: glazbu, tekst, režiju, kostimografiju, scenu“, ustvrdio je. Dok je Wagner bio obuzet filozofijama Schopenhauera i Nietzschea, Tijardović je, kaže Vuković, imao vlastitu filozofiju „splićanistike“ – filozofiju podneblja i humora, sposobnu prenijeti bit lokalnog identiteta.

Na pitanje o književnoj vrijednosti ovih libreta, Vuković je odgovorio da je to pitanje estetske naravi, dok je izdanje kao takvo važan kulturološki čin. „Nećemo se, čitajući Tijardovićeva libreta, nauživati vrhunskog literarnog štiva, ali ćemo se nauživati jezične dimenzije – zaboravljene čakavske beside, jednog svijeta koji polako nestaje“, rekao je.

Izrazio je i žaljenje što splitska čakavština, za razliku od kajkavštine, nije uspjela očuvati svoje samopouzdanje u javnom govoru. Dok se Zagrepčani bez srama izražavaju svojim idiomom, u Splitu se, tvrdi, ljudi često trude govoriti standardnim jezikom kada ih, primjerice, kamera zaustavi na pazaru. To je, kaže, posljedica jezične asimilacije i utjecaja štokavštine, koja je „prorijedila splitsku čakavštinu“.

Govoreći o jeziku Tijardovićevih djela, Vuković ga je smjestio u niz splitskih autora koji su znali očuvati autentičnost govora: od Marka Uvodića i Ivana (Ivka) Kovačića do Miljenka Smoje. Tijardović je, prema njemu, bio bliži prvoj dvojici jer je zadržao supstrat iskonske splitske čakavštine. U tom smislu, njegove riječi posjeduju „fenomen konzerviranosti“ – suprotno od „bastardnosti“ koja nastaje kada se dijalekt miješa s tuđim utjecajima, kao što je slučaj s nekim drugim autorima poput Smoje ili Ljube Stipišića.

„Ne možete ni reći kojim je to dijalektom Ljubo Stipišić pisao, jer se sve izmiješalo – što je čuo u Velom Varošu, što na Hvaru, što u Zagori…“, rekao je, dodajući kako su neki dijalekti, poput viške cokavice, opstali nepromijenjeni među iseljenicima u Južnoj Americi, za razliku od splitske čakavštine koja se u doticaju s drugim idiomima nije uspjela održati.

Govoreći bez zadrške, bogato se koristeći metaforama, jezičnim digresijama i kulturnim analogijama, Vuković je okupljenima ponudio više od puke književne analize: pružio je uvid u jezični identitet Dalmacije, kroz prizmu jednog velikog umjetnika, Ive Tijardovića, koji je, kako kaže, zaslužio da ga počnemo doživljavati ne samo kao skladatelja veselih opereta, nego i kao kroničara jednog svijeta i jednog jezika.

Foto: Gradska knjiznica Marka Marulica Split

Redatelj Ivan Leo Lemo dao je osobno, emotivno i duboko promišljeno svjedočanstvo o svojoj vezi s ovim autorom, njegovim djelima, jezikom i svijetom koji ih je oblikovao.

Lemo je govorio o vlastitom iskustvu rada na Tijardovićevim operetama: čak je četiri puta režirao njegove naslove, uključujući dvostruko postavljanje Male Floramye. Upravo zato, kada mu je urednik Kuzmić ponudio da napiše uvodnu riječ za novo izdanje splitskih libreta, nije pristupio tome kao pukom tekstu, već kao živom organizmu kojem je pristupao i na sceni.

Prisjetio se, s dozom nelagode, jednog kritičkog osvrta gospodina Kudrjavceva koji je, kako kaže, bio „izrazito negativan“ prema libretima. „Svjestan sam razlike između Krleže i Tijardovića”, rekao je Lemo, „ ali jednako tako sam svjestan da su libreta primijenjena umjetnost, nerazdvojiva od glazbe. Kao kostur i tijelo, kao organi i organizam – kada ih iščupamo, ostane samo mrtva masa. Gubi se ono najvažnije – cjelina.”

Tijardović feminist

Posebnu pažnju posvetio je ženskim likovima u Tijardovićevim djelima, smatrajući ih fascinantno emancipiranima, višeslojnima i senzualnima. „Tu je jedan svemirski brod ženskih figura,” rekao je, „od kneginje Mire u Maršalu Marmontu, do Mile u Kraljici lopte, Perine i, naravno, Floramye.” Njihovu snagu usporedio je s najnaprednijim feminističkim narativima današnjice. „Ne znam gdje sam još našao toliko moćnih, nepatrijarhalnih ženskih likova kao kod Ive Tijardovića.”

Zašto je Tijardović feminist? Lemo smatra da je to plod njegova odgoja, „oca Mate i majke Marije“, jer, kako kaže, nitko kao on nije bio toliko lišen patrijarhalnog obrasca, čak ni u suptilnim nijansama. „Tijardović je publiku odgajao, a da to publika nije ni znala. I napravio je više od mnogih stilski ispoliranijih intelektualaca.”

Tijardović je publiku odgajao, a da to publika nije ni znala

Kao nastavak tog interesa za ženske likove i splitski govor, Lemo je spomenuo vlastiti cabaret Splićanke, predstavu koja već devet godina živi u teatru, a proizašla je iz bilježnice punjene frazama koje je skupljao po splitskim ulicama: „Ne bi se tila mišat, ali…, „Ostala sam paf…” i slične sitnice koje su nadahnule pet snažnih ženskih dramskih lica. „Tijardović mi je tu bio veliki guru i učitelj, osobito u žanru melodrame,” kazao je.

Melodrama, smatra Lemo, danas je nepravedno podcijenjen žanr, a naročito kada se pomiješa s humorom: upravo onim splitskim, autohtonim humorom koji se proteže kroz Tijardovićeva djela. Ta djela, rekao je, imaju terapeutski učinak.

„I zato su Tijardovićeve operete ljekovite. Kao da idete u banju”, zaključio je slikovito. „Na dva kraja Marmontove imate sumporne pare i Tijardovićeve operete – dva splitska lječilišta.”

Lemov govor bio je istovremeno i poklon Tijardoviću i poziv da ga počnemo čitati i gledati izvan uhodanih okvira, ne kao zabavljača za pučku masu već kao suptilnog graditelja jezika, kazališta i emancipirane svijesti – čovjeka koji zna kako publiku ne samo zabaviti, nego i izliječiti.

Ljubav u fokusu

Potom je postavljeno pitanje koje se možda čini jednostavnim: zašto je Tijardović bio tako predan ljubavi kao središnjoj temi svojih opereta? Dobili smo tri vrlo različita, ali podjednako strastvena odgovora.

Za Herci Ganza, odgovor je gotovo samorazumljiv: „Ako se čovik odlučija pisat operete, normalno je da će se držat ljubavi.” Ona vidi ljubav kao prirodni temelj kazališta, a posebno splitskog duha koji Tijardović oslikava kroz svoje likove i glazbu. „Pisat’ o ljubavi u Splitu, mislim da je to nešto najprirodnije i najlipše”, rekla je. Istaknula je kako su se svi tijekom slušanja nedavno izvedenog TIjardovićevog Dioklecijana instinktivno uhvatili za ariju dvoje zaljubljenih, jer su u tome prepoznali pravog Tijardovića – onog koji kroz ljubavne parove komunicira ono što svi od operete očekuju: pitkost, emociju i optimizam. „Tu je bio maestralan”, zaključuje Herci, „i svi ti parovi su nama sinonim za ljubav.”

Vuković je svoj odgovor započeo citatom iz Poslanice Rimljanima: „Ljubav, to je sveza savršenstva.” No njegov je uvid više sociološki i kulturološki. Tvrdi da splitski mentalitet zapravo ne poznaje sentimentalnost: „U nas je izražena karnevaleskna crta, mentalitet je podrugivački, sve se svodi na redikulijadu, čak i onoga koji je ozbiljan pretvara se u redikula.” U takvom okruženju, smatra Vuković, ljubav gotovo da ne postoji kao tema ili osjećaj koji se javno izražava. I zato, vjeruje, Tijardović nije jednostavno „zaljubljenik u ljubav”; on je zapravo postavio ljubav kao kontrapunkt, kao paradoks i otpor prema splitskom društvenom kodu koji zazire od emocionalnosti.

Lemo je pristupio temi kroz karaktere, a posebno ženske likove. On ne vidi Tijardovićevu ljubavnu tematiku kao sentimentalnu tlapnju nego kao prostor emancipacije i duboke psihološke slojevitosti. „Postoje i karikaturni parovi, ali Tijardović iznivelira redikulijadu”, kaže.

Foto: Gradska knjiznica Marka Marulica Split

Opet se osvrnuo na ulogu ženskih likova koji nisu dvodimenzionalne „heroine” ili „djevice-mučenice” kakve nalazimo u hrvatskoj književnoj tradiciji, već žene koje kroz vlastite odluke i sazrijevanje doživljavaju happy end, bez prisile. U tom kontekstu, Tijardovićeva ljubav nije pasivna već snažna, osnažujuća i oslobađajuća. „Njegovi likovi su kompleksniji, stvarniji i suvremeniji, a sve te Mile Gojsaliće i ostali ‘uzvišeni’ književni likovi često su, umjetnički gledano, napuhani i nadcijenjeni”, zaključuje Lemo.

Tri odgovora, tri pogleda – kazališni, književni i redateljski – slažu se u jednome: Tijardovićeva ljubav nije kič ni patetika, već organski dio njegove umjetnosti. U ljubavi on nalazi jezik koji razumiju i Split i kazalište i publika. Ljubav je, u njegovim djelima, i društvena kritika i poetski akt i ljekoviti melem.

U drugom dijelu, Herci Ganza upozorila je na nedostatak notne građe i potrebu za sustavnim čuvanjem i obnovom Tijardovićeve baštine. „S partiturama stojimo vrlo, vrlo loše. Sedam mjeseci tražili smo notni materijal za Dubravku i tek nedavno smo, zahvaljujući šjor Karlu Grencu, našli samo libreto.” Zahvaljujući NSK-u u Zagrebu pronađena je i originalna partitura iz koje će sada krenuti rekonstrukcija za izvedbu. Ganza je posebno naglasila važnost činjenice da ta djela dođu u ruke mladih umjetnika: „Želimo da budući Lemići i Harijići nastave čuvati ovu našu baštinu jer ako to izgubimo, izgubili smo i govor koji još uvijek, zahvaljujući Tijardoviću, tinja.”

Večer je zaključena anegdotom iz Tijardovićevih memoara: pričom o opereti Kraljica lopte, u kojoj je glavni lik bio češki trener. Tijardović je, kako je ispričano, morao mijenjati identitet lika nakon što se češki konzul u Splitu uvrijedio gledajući karikirani lik svog zemljaka na sceni. Lik je zatim dodijeljen Splićaninu, no replike su ostale iste, „a Splićani se nisu bunili, iako je govorio iste stvari i bio blesav.”

Izdanje kao dokument i poticaj

Bila je to večer koja se, uz sve formalne povode, istinski pamti zbog onih koji su je ispunili sadržajem. Nova knjiga, vrijedno izdanje koje će bez sumnje biti od koristi svima koji se bave splitskom kulturnom baštinom, važna je i kao dokument i kao poticaj. No ono što je ovu večer učinilo osobitom bilo je upravo ono što se ne može pronaći ni u knjigama ni na internetu – živo, anegdotalno znanje koje su s nama podijelili sudionici predstavljanja. Znanje proizašlo iz osobnog, svakodnevnog bavljenja Tijardovićem, iz iskustva, rada i naslušanosti.

Imali smo priliku svjedočiti kako se njihove ideje ukrštaju i razilaze, kako se mimoilaze i susreću, a u tom bogatstvu mišljenja svatko je mogao pronaći svoj vlastiti pogled na Tijardovića. Izdavanje ovakve knjige obvezuje na nastavak rada u istom smjeru: ne samo kroz promociju tiskanih djela, nego i kroz sustavnu i dugoročnu podršku projektima koji artikuliraju i čuvaju lokalni identitet.

Posebno valja istaknuti i sudjelovanje splitske umjetničke akademske zajednice, čiji su mladi izvođači oplemenili večer svojom energijom i muzikalnošću. Njihova prisutnost – ne samo na sceni, nego i u projektima koji se tiču kulturne memorije grada – ohrabrujući je znak da je pred tom institucijom dobar i odgovoran put.