Otpor, stoko!

Naziv pjesme Zabranjenog pušenja kompatibilan je s imenom šestog albuma grupe Borghesia, koji je reizdan nakon 37 godina. Resistance je glazbeno u nekom drugom vremenu, ali idejno korespondira sa svim užasima današnjice

Borghesia u osamdesetma / Foto: Borghesia Bandcamp

Godine 1989. ploče smo još kupovali bez mogućnosti da prethodno preslušamo cijeli album, pročitamo dvadeset sedam mišljenja ljudi koji ga nisu ni čuli do kraja i provjerimo prosječnu ocjenu na četiri internetska servisa. Barem. Tada je u cijeloj godini objavljeno manje albuma nego danas u samo jedan dan.

Omot je bio dio informacije, izdavačka kuća druga polovica informacije. U slučaju Borghesije stvar je već bila ozbiljnija. Za njih se do tada već znalo. Znali smo da su uz Laibach najpoznatiji glazbeni jugoslavenski izvozni proizvod i da snimaju za belgijski Play It Again Sam, koji je u drugoj polovici osamdesetih postao jednom od važnijih europskih adresa za elektroniku, industrial, EBM i sve ono što se teško uklapalo u tadašnje uredno posložene ladice diskografije.

Indikativno je da je njihov šesti vinil Resistance iz 1989. (imali su još i kasetnih izdanja) originalno najprije objavio zagrebački Jugoton, a tek sljedeće godine Play It Again Sam. U Americi je, pak, album objavio Wax Trax!. Sve to zajedno dovoljno govori o međunarodnoj poziciji koju je grupa tada imala.

Trideset i sedam godina poslije album se vraća u remasteriranom izdanju Matrix Musica. Indikativno je da mnogo ploča iz osamdesetih danas prvo moramo smjestiti u kontekst. Objasniti zašto je određeni sintesajzer tada bio revolucionaran, zašto je ritam-mašina zvučala moderno i zbog čega su tri sekunde sempliranoga televizijskog govora predstavljale nešto drsko. Zato što je to bilo – važno. I premda danas zvuči kao glazbena razglednica iz osamdesetih, činjenica je da su strojevi na albumu ostarjeli, a ideje baš i ne. Borghesia je bila jedan od pionira korištenja računala u jugoslavenskoj produkciji (uz grupu Beograd, Denis&Denis, Datu i druge…) i njihov Atari sound danas se lako može prepoznati. No zanimljivo je kako su zapravo ideje nadišle gotovo četiri desetljeća.

Ovo reizdanje ne funkcionira kao još jedno zadovoljavanje vinilne nostalgije generacije koja danas ponovno kupuje albume što ih je već jednom kupila 1989., potom zamijenila CD-ovima, CD-ove spremila u podrum kada je stigao streaming, a sada se ponovno vratila vinilu i uvjerava ukućane da je razlika u zvuku golema. Matrix Music Arhiv učinio je pametniju stvar. Originalnom albumu dodan je Dal Vivo A El Paso, dosad neobjavljeni koncert iz Torina iz prosinca 1988. (osim kao piratsko izdanje) pa novo izdanje zapravo donosi dvije Borghesije: onu studijsku, preciznu, hladnu (hladniju od smrti, kako uz imenicu ljubav glasi ime prvoga njihova vinilnog albuma, koji je, pak, reizdao Dallas) koji uz kontroliranu te onu koncertnu, siroviju, razbarušeniju koja ima i mnogo tjelesniju dimenziju. Novo izdanje dostupno je kao dvostruki LP i dvostruki CD, uz kasetu s originalnim albumom; koncertni dodatak donosi deset snimaka, među njima “Lovci”, “Am I?”, “Na smrtno kazen”, “On”, “Blato” i “Goli, uniformirani, mrtvi”. Izdavač posebno naglašava da su izvedbe sirovije i mjestimice gotovo dubovski razvučene, što prilično dobro opisuje ono što se čuje.

Da bi se razumjelo zašto je to važno, treba se vratiti nekoliko godina unatrag, u vrijeme kada Borghesia još nije bila samo ime na omotu ploče nego dio mnogo šire ljubljanske kulturne eksplozije. Nastala je 1982. iz kruga Theatre FV 112/15, a prvi nastup Borghesije Puležan Aldo Ivančić je poslije opisivao gotovo kao spoj izložbe, performansa i glazbenog događaja u ŠKUC-u. To je bitno jer objašnjava zbog čega je Borghesia otpočetka izgledala drukčije od rock-grupe koja je otkrila sintesajzere. Film, video, fotografija, seksualnost, tijelo, projekcije i nova tehnologija nisu bili scenografija uz pjesme. Bili su dio istog rada.

Glazba je bila jedan od medija, vrlo važan, ali nikada jedini. FV je početkom osamdesetih izrastao upravo u trenutku kada je Jugoslavija nakon Titove smrti počela ulaziti u gospodarsku, političku i društvenu nestabilnost koja više nije mogla biti prikrivena, a ljubljanska alternativna scena nije na tu krizu odgovarala političkim programom nego proizvodnjom vlastitog prostora, jezika, slike i zvuka. Borghesia je u tom okruženju pronašla idealan format: elektroničku glazbu koja može biti istodobno hladna i tjelesna, repetitivna i agresivna, seksualna i politička.

Ljubljana je tada ionako bila neobično zanimljivo mjesto (odrastao sam u Rijeci i često smo hodočastili ondje na koncerte). Laibach je autoritarni jezik socijalizma izvrtao tako da više nije bilo sasvim jasno gledate li njegovu kritiku ili njegovo groteskno uvećanje. Borghesia je problemu prilazila drukčije, tjelesnije, klupskije i seksualnije. Ako je Laibach monumentalizirao totalitarni ritual, Borghesia ga je odvela na plesni podij – što je (sic!) Laibach primijenio samo par godina kasnije, a danas dominira na tom teritoriju.

Electronic body music (EBM) nije slučajno u imenu imao tijelo. D.A.F. (Lea, kad ćeš mi vratit’ vinil, u međuvremenu je pola benda pomrlo?!), Front 242, Nitzer Ebb i cijeli krug izvođača koji je tijekom osamdesetih počeo spajati postpunkersku redukciju s elektronikom (a dolazili su svirati i u ove krajeve) shvatili su nešto što će techno poslije dovesti do krajnje konzekvence: ponavljanje ne osiromašuje glazbu ako tijelo na njega reagira. Četiri takta mogu biti dovoljna. Bas-sekvenca također. Vokal ne mora pričati priču. Može izdavati naredbu, kao što mi danas izdajemo umjetnoj inteligenciji.

Upravo tu Resistance pronalazi svoju političku snagu. Glazba govori o disciplini tako što disciplinira slušatelja. Govori o kontroli dok ritam prisiljava da se krećete prema njegovim pravilima. Borghesia je od tog paradoksa napravila album.

Album Resistance reizdan je kao dvostruki album

Povijest je Borghesiju pomalo nepravedno svela na elektronički duo, sekvencere, projekcije i industrijsku estetiku, premda je njezin odnos prema tijelu bio ključan od samog početka. Dal Vivo A El Paso vraća tijelo u priču. Čuje se da EBM nije nastao zato da bi ga trideset godina poslije analizirali kolekcionari sintesajzera na internetskim forumima. Nastao je za prostoriju punu ljudi, za glasno ozvučenje, za ponavljanje koje u jednom trenutku prestaje biti glazbena figura i postaje fizičko stanje.

U tome se najviše razlikuje iskustvo originala i reizdanja. Stara ploča Resistance (i ona mi je servirana kao recenzentski primjerak, op. a.) bila je poruka iz sadašnjosti. Novo izdanje pretvara je u dijalog dvaju vremena. Na jednoj ploči slušamo kako je Borghesia 1989. oblikovala svoj najprecizniji političko-plesni jezik, a na drugoj kako je samo nekoliko mjeseci prije toga taj materijal i njegovu neposrednu prethistoriju bacala publici u lice. Studijski album objašnjava konstrukciju, koncert otkriva temperaturu.

Već Theme One (Resistance Mix) ima nešto ceremonijalno, gotovo kao da se ulazi u instituciju čija namjena nije sasvim jasna. Posrijedi je verzija teme Georgea Martina (da, onog Georgea Martina, koji je stajao iza Beatlesa), poznate kao izvorni signal BBC-jeva Radija 1, ali ovdje više nema bezazlenosti radijskog identiteta. Borghesia je uzima kao pronađeni predmet i smješta je u vlastiti sustav znakova. Autoritet, medij, signal, najava. Zapravo, ta je verzija snimljena prerano. Ima groove poput pjesme ”Loaded” Primal Screama, ali nije imala komercijalni doseg. Srećom, postoji ovo reizdanje, pa možemo zaključiti kako je riječ o jednome od najboljih covera na ovim prostorima. Ever!

Zanimljivo, album je snimljen u Zagrebu, u studiju Lisinski. Danas taj podatak djeluje gotovo romantično, ali 1989. nije bio ništa neobično. Ljubljana i Zagreb tada nisu bili dvije međunarodne destinacije. Grupa iz Ljubljane mogla je snimiti album u Lisinskom, objaviti ga u Jugotonu, imati belgijskog izdavača i američku licencu, a da se nikome ne čini kako sudjeluje u kakvom grandioznom projektu regionalne suradnje. Bila je to normalna kulturna cirkulacija zemlje koja će dvije godine poslije početi nestajati. Resistance je tako, sasvim neplanirano, ostao i dokument infrastrukture koja će se ubrzo raspasti.

Posebno je zanimljiv “Mali čovek”. Pjesma grupe Šarlo Akrobata pripada početku desetljeća, vremenu “Paket aranžmana”, beogradskog novog vala i kratkog razdoblja u kojem se činilo da se cijela jugoslavenska rock-kultura preko noći može presložiti. Kada Borghesia 1989. uzme tu pjesmu, prošlo je samo nekoliko godina, ali kao da je prošlo (gle!) četrdeset. Izvorna nervoza novog vala prolazi kroz elektronički stroj kasnih osamdesetih i izlazi hladnija, tvrđa, bez ranijeg osjećaja da se sustav može nadmudriti urbanom ironijom. U toj verziji malom čovjeku Jugoslavija više nije osobito smiješna.

Ako bi, pak, s Resistancea trebalo sačuvati samo jednu pjesmu kao dokaz budućim generacijama da jugoslavenska alternativna kultura nije bila ni približno toliko pitoma koliko je danas prikazuje nostalgija, onda bi to mogla biti “Discipline”. Dječji zbor s pjesmom koja slavi Slobodana Miloševića, militaristička atmosfera, autoritarni simboli, crni humor i namjerno proizvedena nelagoda čine komad koji je i desetljećima poslije sposoban izazvati reakciju.

Danas smo navikli da umjetnik uz rad priloži gotovo uputu za uporabu: ovo kritiziram, ovo podržavam, ovo je moja pozicija, ovdje je priopćenje, ovdje Instagram post koji će spriječiti moguća pogrešna tumačenja. Kakva pi*darija! Alternativna kultura osamdesetih imala je mnogo manje potrebe objašnjavati što je pjesnik želio reći. Ako nisi znao je li nešto ozbiljno, parodija, provokacija ili zamka, to je bio tvoj problem. Laibach je tu tehniku doveo gotovo do savršenstva, ali Borghesia ju je znala upotrijebiti na svoj način. “Discipline” nije seminarski rad o autoritarizmu. Ona uzima njegove simbole, stavlja ih u pogrešan kontekst i čeka da počnu proizvoditi kratki spoj.

Na kraju prve ploče dolaze “PIAS”, “Police Hour” i “More Resistance”. Danas naslov “Police Hour” zvuči drukčije nego 1989. U međuvremenu smo na ovim prostorima doživjeli ratove i policijske satove, Europa je prošla kroz terorističke napade i izvanredne sigurnosne režime, pandemija nas je ponovno naučila da država u određenim okolnostima može određivati kada smijemo izaći iz kuće, a rat se vratio na europski kontinent. Nema potrebe sve to retroaktivno uguravati u pjesmu. Dovoljno je primijetiti kako se značenje naslova promijenilo zato što smo se promijenili mi.

Tu se pojavljuje glavni problem reizdanja Resistancea: ploča odbija pristojno ostarjeti!

Bilo bi jednostavnije da zvuči poput dokumenta 1989. Da je možemo staviti uz stare brojeve Poleta, Mladine, Starta, Džuboksa i Rocka (eno ih u mojoj garaži!), pogledati fotografije, prisjetiti se cijene ploče i zaključiti kako su to bila neka druga vremena. No politički imaginarij Resistancea nije ostao ondje. Nadzor nije nestao nego je postao neusporedivo sofisticiraniji. Autoritarni politički stil nije iščeznuo s padom Berlinskog zida. Nacionalizam nije završio s posljednjim ratom. Propaganda se nije ugasila s državnom televizijom. Samo je promijenila platformu.

Borghesia u doba Slobodana Miloševića / Foto: Borghesia FB

Ploča Resistance danas djeluje manje ekstravagantno nego što je djelovala 1989., ali više zabrinjavajuće. U međuvremenu smo se navikli na elektroniku, sampling, projekcije, seksualnu eksplicitnost i interdisciplinarne umjetničke projekte. Ono što nije nestalo jest tema. Autoritet se vratio u modu. Rat je ponovno svakodnevna europska riječ. Nacionalizam više nije neugodni rođak kojega se skriva kada dođu gosti. Propaganda više ne treba državni televizijski dnevnik jer je svaki korisnik društvene mreže može proizvoditi sâm. A algoritamska disciplina ne treba uniformu.

U tom smislu remaster iz 2026. godine nije restauracija stare fotografije nego neugodno čišćenje prozora.