MRLE, IVANKA I IVICA PLIVELIĆ IVA U SLUŽBENOJ SELEKCIJI ZA CAMILLE AWARDS S GLAZBOM ZA FILM PO TAMBURI

Po tamburi: ekscentričnost upoznaje tradiciju

Hrvatskoj kinematografiji 21. stoljeća ekscentrični naslovi nisu strani. Filmovi vrlo mutnih žanrovskih granica, hibridi nekakvih komedija, trilera, akcija, pa i eksperimentalnih djela svake se godine mogu naći na programima kino distributera ili barem ponekih festivala. Po tamburi redatelja Stanislava Tomića svakako spada u tu kategoriju, a načelno je riječ o svojevrsnoj parodiji filma The Warriors Waltera Hilla, no mogu se naći jasne poveznice – možemo reći i posvete – s filmovima kao što su The Blues Brothers, Deliverance, pa čak i Vlak u snijegu.

Film kao treš-spektakl funkcionira posve solidno, iako na trenutke kaotično. Radnja počinje kad Branko Uvodić, inače poznati televizijski voditelj – a u filmu također voditelj, no s karakteristikama nekoga mitskog masterminda – sazove sve slavonske tamburaše na veliki festival gdje je dodjeljuje glavna nagrada Zlatni kulen.

Po tamburi

Među tamburašima koji se natječu za nagradu nalaze se i pljačkaši koji žele iskoristiti priliku da ukradu skupocjeni trofej. Nakon što Uvodić shvati da je tijekom jedne gungule Zlatni kulen ukraden, pokreće se golema hajka na kradljivce koja rezultira vatrometom lude potjere, uvrnutog humora i ekscentričnih situacija.

S tim u vidu, zanimljivo je pratiti i kako je posložen koncept filmske glazbe. Glazbeni i životni partneri Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević i na ovom su projektu udružili snage te dali Tomićevu djelu zanimljiv pečat. Skladateljsko-glazbenički obol dao je i Ivica Plivelić-Iva, naš odlični tamburaš, čije se muziciranje odlično uklopilo s prepoznatljivim stilom kakvog njeguju dvojac Mr. Lee & IvaneSky. Osim, jasno, tambura, soundtrack filma prožet je lo-fi elektroničkom glazbom koja podsjeća na filmsku glazbu iz osamdesetih godina.

Najneobičnije od svega, ipak, činjenica je da glazbe jednostavno nema dovoljno. Otkačen film poput ovog (kojem je, ujedno, tambura kao instrument upravo okosnica) jednostavno vapi za glazbenom podlogom, pa se tako scene u kojima ne čujete tambure i pulsirajući synth doimlju gotovo osiromašeno. Dojam, doduše, popravlja finale te jedna od posljednjih sekvenci filma koja je očita posveta sjajnom filmu Deliverance Johna Boormana, odnosno, temi (i sceni) Dueling Banjos iz istog. U Po tamburi, naime, imamo dvoboj – bisernica.

A tambure nisu strane ni u holivudskoj produkciji filmske glazbe. One, primjerice, imaju glavnu ulogu na soundtracku koji je osvojio i Oscara! Riječ je o sjajnom filmu i još boljoj glazbi za isti, The Grand Budapest Hotel redatelja Wesa Andersona i skladatelja Alexandrea Desplata. Taj je film izvrstan primjer nerazdvojne simbioze otkačenosti filma i glazbe, spoja ekscentričnosti i tradicije, uz obilato, nametljivo (a ingeniozno) korištenje raznih vrsta tambura, balalajke (svojevrsne ruske tambure), tradicionalnoga folklornog pjevanja, harmonika, cimbaloma (specifičnog, primjerice, za romsku glazbu iz ovog dijela Europe), kao i orkestra.

Desplatu je zasluženo donio prvog Oscara, iako se potpisnik ovih redaka nalazi u teškim mukama razmišljajući je li te godine zlatni kipić možda ipak trebao otići u ruke Hansu Zimmeru za fascinantno konceptualiziran i izveden soundtrack u filmu Interstellar Christophera Nolana.

Šteta je, stoga, što glazba u Po tamburi nije dobila barem malo više prostora za šepurenje, pogotovo s obzirom na kvalitetu postojeće. No, kad gledamo simptomatičan, maćehinski odnos prema filmskoj glazbi u hrvatskoj i regionalnoj kinematografiji, Stanislav Tomić je u svom filmu ‘dopustio’ čak i mnogo više nota negoli je to uobičajeno kod nas.

U svakom slučaju, Mrle, Ivanka i Iva posve su se zasluženo našli u službenoj konkurenciji za Camille Awards, nagradu za najboljeg europskog filmskog skladatelja, za što im želimo svu sreću!

Osim filma Po tamburi, za Camille Awards nominirana je i glazba iz dokumentarnog filma Nulti krajolik skladatelja Vjerana Šalamona.