Miro Kadoić - Glazba koja stvara nove svjetove

Jazz orkestar HRT-a 2. ožujka, u redovnom koncertu iz njihova ciklusa, nastupit će u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. U programu pod nazivom Momenti orkestar, kojim će ravnati Miron Hauser, izvodit će djela svojega stalnog, dugogodišnjeg člana Mire Kadoića koji će biti solist.

Na repertoaru će biti četiri nove, ali i neke stare, koje je već svirao i snimio, u aranžmanima autora, ali i Mirona Hausera te Brune Matić, bubnjarice koja je stalna članica njegovog kvarteta. Jedan od najvažnijih hrvatskih jazzista, Kadoić se od samog početka razvijao kao multiinstrumentalist.

Naime, iako je alt saksofon njegovo glavno glazbalo, svira i tenor i sopran saksofon, ali i flautu i klarinet, ponekad i bas klarinet. Osim što surađuje s raznim hrvatskim glazbenicima, vodi vlastite sastave s kojima je snimio niz albuma.

Miro Kadoić/Davor Hrvoj

Kao glazbenik koji ima dugogodišnje iskustvo sviranja u Big Bandu RTV Slovenija, koji je cijenjeni europski jazz orkestar, i kroz to suradnje s najvećim svjetskim zvijezdama jazza, kako gledaš na rad Jazz orkestra HRT-a i što misliš kako bi rad tog big banda trebao biti usmjeren?
Nekad je razlika između zagrebačkog i slovenskog big banda bila ogromna. Dva planeta. No, ta se razlika zadnjih godina gotovo izgubila, čak mi se u nekim elementima više sviđa kako se radi ovdje nego tamo. Ima puno uzroka, od dna do vrha.

Vodstvo nam omogućuje da radimo stvari koje doista želimo, a kad radimo ono što želimo tada je vidljiv i rezultat. Tada nije teško kanalizirati i odvojiti veću energiju. Naravno, došli su mladi ljudi, no uvijek je pitanje unutarnje organizacije, novaca. Nije problem dovesti solista, dirigenta ili aranžera svjetskoga glasa, treba ga samo platiti.

Monster in the Garden je skladba istarskog funka

Što ti je važno u skladateljskom radu?
Skladateljski rad lučim od sviranja saksofona i aranžiranja, iako je sviranje instrumenata, naravno, povezano sa skladanjem. Imate li skladbu na koju možete improvizirati, tim bolje. Zato ponekad imam ponešto drukčiji pristup skladanju jer je u jazzu tipična forma da se improvizira na akorde i formu skladbe. U mom slučaju, ponekad, ako skladba ne daje dovoljno materijala za sola ili improvizaciju, mijenjam dio na koji se improvizira i prilagođujem ga zadanom kontekstu ili čak ponekad solistima.

Kako ideje pretvaraš u glazbu?
Počnem od motiva i atmosfere kojom želim okrenuti muziku u improvizacijskom smislu. Važno mi je da se na moje kompozicije može improvizirati spontano, bez bilo kakvih prepreka. Danas ljudi vole pisati jako komplicirane kompozicije koje zapravo zvuče dobro, sve do trenutka dok ne počne solo, a u tom trenutku zapravo vidite da se glazbenici, improvizatori, muče i rješavaju rebuse koje su im ti kompozitori zadali. Nastojim to izbjeći.

Kako rješavaš rebuse u procesu aranžiranja?
Samo aranžiranje je, opet, jedan korak dalje. Počeo sam aranžirati prije dvadesetak godina. Jedan od razloga je bio što u Hrvatskoj nije bilo, kao danas, možda deseci aranžera koji znaju dobro svoj posao, već jedan ili dva. Želio sam svoje skladbe staviti u kontekst koji mi odgovara, a nisam nalazio aranžere koji bi to napravili, pa sam počeo sam aranžirati. Danas je stvar puno drugačija. Imamo puno dobrih aranžera i bilo je sasvim prirodno da na ovom koncertu dvije skladbe dam, primjerice, Bruni Matić da napravi aranžmane. Naime, ona je svirala bubnjeve sa mnom i dobro razumije moju glazbu.

Miro Kadoić/Davor Hrvoj                                                                        

Jedna od skladbi koje će biti izvedene na ovom koncertu, a koje si već svirao i snimio, jest Voodobuddha Nite. Zašto ti je važna?
Zato što ispituje pentatonski, afričko-pentatonski niz. Kroz nju sam nastojao donijeti mističan afrički ugođaj.

Jedna od njih je Monster in the Garden, najluđa od njih. Kako je nastala?
Nastala je, zapravo, u mojoj etno fazi gdje sam se, između ostalog, bavio raznim podnebljima, svakako i našom glazbom, primjerice, Međimurja i Istre, ali isto tako Afrike i Arabije. Volim glazbu Yusefa Lateefa i, potaknut njegovim djelom, proučavao sam skale.

Tako je nastala Monster in the Garden koja je na neki način kompozicija istarskog funka. To je skladba koju svi vole čuti. Nastala je kao moje ispitivanje glazbe koja nije samo u latin-swing grooveu nego sam po prvi puta upotrijebio funk groove ili nešto slično što je bliže popularnoj glazbi. Dobro groova.

Skladba Monster in the Garden je na neki način švicarski nožić, možete njome učiniti puno toga. Zahvalna je, uz nju možete plesati, možete je pretvoriti baladu, možete je napraviti i u reggaeu. Na neki način uvijek sam našao ideju da je napravim drugačije. Monster in the Garden – to je zapravo kao čudovište u vrtu, a vrt je neka simbolika za naš prekrasan i, zapravo, u osnovi savršen um, dok je monster onaj koji tu sliku kvari. 

Zamišljam glazbu koja će donijeti viziju nečeg drugog

Među njima je i Reconciliation, skladba koju si napisao za instrumentalnu izvedbu, a poslije preradio za vokal. Inače gotovo nikad ne surađuješ s pjevači(ca)ma. Zašto je Valerija, koja će je pjevati, izuzetak?
Uvijek sam bio fasciniran pjevačicama kao što su Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan, Chris Connor ili Dianne Reeves, a Valerija jako dobro poznaje te stilove. Ona je jedna od najboljih jazz vokalistica što smo ih ikad imali. Jako volim njezino vladanje bojom vokala. Njezino je pjevanje najbliže onome što zamišljam u instrumentalističkom smislu. Svirati sola iza tako lijepo donesenog tematskog materijala uvijek je nadahnjujuće.

Čini mi se kao da, kad svirate s njom, ne možete odsvirati loš solo. Zato je upravo ona bila idealna da napiše tekst za moju kompoziciju Reconciliation. Desilo se nešto kao spojene posude ili spojeni umovi. Potpuno je ušla u duh i ugođaj kompozicije. Reconciliation govori o prihvaćanju ili pomirenju sa svijetom koji nije uvijek najsvjetliji, ali i nekoj nadi da se zapravo ta situacija može okrenuti kroz nas same, kroz naše gledanje na isti svijet. To je balada koju sam napisao 1990-ih i snimio za album, a poslije sam napravio aranžman za big band. Nakon toga sam poželio tekst koji bi joj bio pridružen jer mi je to bilo prirodno. Valerija je shvatila o čemu se radi i napisala divan tekst.

Kako si otkrio da se radi o spojenim umovima?
Sve je počelo prije nekoliko godina s nekim sessionom. Ona i Viktor Lipić pozvali su me da sviram tenor saksofon uz njihov trio. Rekli su: ‘donesi tenor, sviramo negdje u gradu’. Donio sam tenor i tako smo počeli surađivati. Od tada svake godine ostvarujemo zajedničke koncerte. Volim vokal kao element u jazzu. Za mene je suradnja s vokalima uglavnom vrlo inspirativna. Pjevačice su jako važne za razvoj svakog glazbenika jer one kažu sve o frazirungu. Vokal je možda ipak prvi instrument u jazzu. Sjećam se kad smo svirali s big bandom, a pjesma je trebala izrazito swingati. Došla je jedna američka pjevačica koja je otpjevala frazu kako treba i totalno nam je bilo jasno što gdje smo i gdje trebamo ići.

Miro Kadoić/Davor Hrvoj

Što ti je najvažnije, u životu i umjetnosti?
Već godinama na mom websiteu stoji slogan: glazba je više od proizvoda, što znači da ona nije samo nešto što možete kupiti u shopping centru, slušati dva mjeseca i potrošiti, već bi trebala imati kontakt sa slušateljem na nekoj dubljoj razini. To naravno nije uvijek moguće ali ti momenti, kad se to desi, znače nešto posebno, nama i publici.

U tom smislu više me zanima glazba koja stvara nove svjetove, a ne ona koja opisuje ovaj naš. Zamišljam glazbu koja će na neki način ljudima donijeti viziju nečeg drugog, a ne opis onoga što jest sada ili nekakvo žaljenje. Naravno, u povijesti glazbe, počevši od bluesa, uvijek je bilo glazbe koja je bila odraz stvarne situacije.

Uz koju glazbu bi mogao poletjeti?
U posljednje vrijeme slušam dosta afričke glazbe i to ušima običnog slušatelja, vrlo neanalitički i ne promišljajući je intelektualno. To mi se sviđa i odmara me na neki način od zapadne glazbe koja mi je postala previše samodopadna.

Improvizacija je vrh umjetnosti

Kako u tom smislu tvoje prakticiranje budizma utječe na tvoju glazbenu filozofiju?
Moji stavovi o životu, moja intimna situacija i glazba koja izlazi iz mene usko su povezani. Pitanje o prakticiranju budizma, meditacije i joge svakako ima veze s mojom glazbom. Osim bavljenja čistom metafizikom postojanja čovjeka i njegova smisla, postoji i druga strana bavljenja bilo kojom disciplinom ili praksom duhovnog razvoja čovjeka – maknuti ego iz procesa stvaranja ili bilo kakve kreacije, koliko god je to moguće.

Bez toga, zapravo, nema uživanja u onome što radiš, jer procjenjivanje i prevelika prisutnost ega zapravo ruši cijelu priču i više nema zadovoljstva u tome što netko radi. To nikada ne može biti deskriptivan utjecaj već samo nekakav oblak osjećaja ili vizija atmosfere. Dakle, kad radim na nekoj kompoziciji želim prije svega uhvatiti filing i dati ljudima mogućnost da se izraze u bendu, da mogu improvizirati i stvarati simultano opuštenu ili, bolje rečeno, spontanu glazbu.

Slijedom toga, osjećaj pozitive ili nekog nadahnuća ili vjere dolazi baš iz toga da ljudi u bendu budu slobodni da žele, a ne da nešto moraju ili trebaju odsvirati. Od tuda dolazi taj polet. Prije svega to se odnosi na ritam sekciju. Bilo je puno takvih slučajeva u povijesti jazza. Znamo da se Sonny Rollins bavio budizmom i da je Wayne Shorter je također poznat po tome, ali ja nisam pristalica toga da umjetnici gledaju u nebo i pišu glazbu u slavu, recimo, Bude, Boga ili slično. Želio bih Budu ili Boga staviti u kontekst svakodnevnih stvari i u tom smislu je oslobađanje i od nečeg takvog mogućnost da postignemo istinsku slobodu.

Miro Kadoić/Davor Hrvoj                                                                                                                                      

Poznat si kao sjajan instrumentalist. Kako uspijevaš postići da glazbalo prestane biti stvar i postane sastavni dio tvojega bića?
U korijenu sam ipak multiinstrumentalist i, kada bih mogao, cijeli bih album odsvirao sam. Vježbanje instrumenata je važno za osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Biti lokalni i stariji muzičar, instrumentalist na našoj jazz sceni, ili čak svirati klasiku možda, nije najzahvalnije. Dolaze mlađi ljudi koji su u dobroj formi, fizičkoj i instrumentalističkoj, koji vježbaju svaki dan.

U tom smislu za mene je važno vježbati jer želim biti netko tko može sudjelovati u svim projektima koji su na sceni, tako da i dan danas provodim sate uz flautu i saksofone. Mislim da sam još uvijek glazbenik i instrumentalist u razvoju. Tek kad savladate glazbalo i materijal na određenoj razini možete prestati brinuti o svim stvarima i prepustiti se trenutku improvizacije koja je zapravo vrh umjetnosti.

Kako zamišljaš jazz u budućnosti?
Čini mi se da se jazz od početka 21. stoljeća sve više počeo stapati s ostalim glazbenim pravcima, utjecati na njih i prihvaćati ih. U tom smislu će se nastaviti i dalje. Naravno, nemam kristalnu kuglu i može se desiti nešto sasvim suprotno.