Šimun Matišić: „Čini mi se da današnja publika voli glazbu koju ne mora prosuđivati”

Šimun Matišić listi je svojih umjetničkih afiniteta i zanimanja dodao i onaj glazbenoga organizatora/producenta.

Posljednji u nizu projekata koji je predstavio javnosti jest Ciklus klasične i jazz glazbe u Gavelli, kojim je nastojao publici donijeti „najbolje od obaju svjetova“. Povodom predstavljanja spomenutog ciklusa, ali i o njegovim iskustvima iz perspektive skladatelja, izvođača, studenta i – prijatelja, razgovarali smo s Matišićem u prepunjenom rasporedu između putovanja u Hamburg i povratka u Zagreb, gdje ga čekaju probe i snimanja, ali i manje glazbeni zadatci.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako je došlo do ideje o Ciklusu u Gavelli i kako je tekao put do njegove realizacije?

Kako sam već od 2020. bio uže vezan za Gavellinu glazbenu produkciju, kroz dosta glazbe koju sam pisao za kazalište, ali i kroz simbiozu s tim prostorom i njegovim ljudima, rodila mi se u glavi ideja o glazbenom ciklusu koji bi upravo tamo mogao imati svoj dom.

Neka teza kojom sam se vodio bila je da u Hrvatskoj zapravo nemamo ciklus u kojemu bi jazz i klasična glazba bile jednako zastupljene, a što je šteta, pogotovo s obzirom na činjenicu da su jazz i klasika, s vremenom, postali dva rukavca koja se sve više približavaju jedan drugome. Puno jazz glazbenika ima klasično obrazovanje i, vice versa, nije rijetka praksa ni da se klasični glazbenici okreću jazzu.

Ono što bih ipak naglasio jest i da ovo ni na koji način nije neki crossover ciklus niti nastojanje da se njime ove dvije vrste glazbe nekako ‘mire’, jer su one – unatoč svim svojim bliskostima – i dalje odvojene, a ja ih također tako vidim. No smatram da one mogu supostojati u jednom ciklusu, nekako funkcionirati zajedno, a publika neka bude ta koja će ih za sebe uzimati združeno, sukobljeno, komplementarno, disparatno…

Jazz i klasika s vremenom su postale dva rukavca koja se sve više približavaju jedan drugome

Što nam možete reći o programskoj koncepciji Ciklusa?

Program je nešto što nisam htio definirati izvanjskim, da ne kažem izvanglazbenim temama i okvirima; odluka je bila takva da nam jazz i klasika služe kao kursori. Nadalje sam se vodio nastojanjem da publici predstavimo apsolutno najbolje glazbenike u svojim domenama i naglasit ću odmah da jedna sezona nije mogla okupiti sve njih te se nadam da će nadolazeći projekti moći uključiti i druga sjajna imena.

Inače, inzistirao sam na tome da svi koncerti, koliko je to moguće, budu potpuno akustični. Naime, danas (pogotovo u jazzu) prevladava neka želja da se sve skupa pojača, a reakcije nerijetko budu upravo suprotne: da neki prostor nije dobar za određeni zvuk, a išlo se napraviti nešto od tih instrumenata i zvukova što oni nisu. To je ono nesretno rješenje kad u Bacchusu, koji prima 20 ljudi, stave mikrofon na trubu, a ljepota jazza leži i u činjenici da glazbenici, osim što improvizaciji prepuštaju samo glazbeno tkivo, znaju i mogu sjajno reagirati i na prostor.

Evo, naš prvi koncert od prije nekoliko dana, s Krunoslavom Levačićem i njegovim kvartetom – nije bilo ni preglasno ni pretiho, izvođači su se slušali, usklađivali i to je bio njihov zvuk i zvuk dvorane. Više nam ne treba.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kakve su bile reakcije izvođača i autora kada ste im predstavili ideju Ciklusa?

Još u prvoj fazi, u komunikaciji s potencijalnim izvođačima, dobio sam vjetar u leđa i kroz njihov feedback. Jednako sam se tako pokušao staviti u njihovu poziciju i razmišljao sam što bi mene, kao izvođača, veselilo i motiviralo u takvoj izvođačkoj situaciji. Uvijek je odgovor, zapravo, muziciranje i sloboda izraza. Tako sam stvar i usmjerio te predstavio izvođačima, koji su me znali potegnuti za rukav i pitati: „Ali što da sviramo?“ Rekao sam: „Svirajte što želite, vaš je koncert!“

I reakcije su redom bile odlične. Ciklus je pripremljen ozbiljno, realizaciji se pristupa odgovorno i angažirano, ništa nije ‘radit ćemo što god’, ali istovremeno možemo raditi što god. I to je ljepota svega.

Iznimno me veseli da je ciklus mogao pridonijeti i domaćemu repertoaru

S druge strane, o ozbiljnosti projekta govori i činjenica da će prvo izdanje ciklusa imati i dvije praizvedbe: već na sljedećem koncertu Filip Merčep izvodi skladbu FRENZY Srđana Dedića, a u travnju nas očekuje i nova skladba Nevena Resnika pisana za Ansambl OKTOS. Iznimno me veseli da je ciklus mogao pridonijeti i domaćem repertoaru.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kroz Vaše iskustvo ‘s obiju obala’, biste li rekli da jazz koncertna/festivalska scena ima nešto za naučiti od klasične? Naime, obično se ističe kako klasični koncerti trebaju više spontanosti, pristupačnosti, a i tog Vama ne baš omiljenog crossovera…

Mislim da može. Iz te sam, više klasične, prakse preuzeo ideju koncertne knjižice. Nekako se ‘prirodno’ nadaje to da u jazzu riječi nisu potrebne odnosno, možda bolje rečeno, da nisu dostatne, a s druge strane, scena je manja, svi se znaju, svi sve znaju… Zašto bismo komplicirali nekakvim tekstovima?

Iz klasične prakse preuzeo sam ideju koncertne knjižice – nekako se ‘prirodno’ nadaje to da u jazzu riječi nisu potrebne, ali to je malo nepošteno prema publici

Međutim, to je malo nepošteno prema publici, a i sam ću reći da su mi neke informacije zaista bile vrijedne. Osvijestio sam da biografiju jednog od naših najboljih bubnjara, a koji u nekoliko navrata svira i u Ciklusu, Janka Novoselića, nikada nisam vidio dok mi ju nije poslao. O nekim dijelovima njegove biografije pojma nisam imao. Osim biografija, željeli smo i da izvođači kažu nešto o programu koji sviraju, kroz svoju vizuru.

Kako je došlo do toga da vas Gavella udomi?

Dakle, osim što sam od ranije vezan za taj prostor, Gavella ima svoju tradiciju glazbenih događanja; razni koncerti i sessioni, Zlatko Madžar je tamo predstavljao neka važna imena… I s neke druge, organizatorske strane bilo mi je izazovno pokušati spojiti publike različitih umjetničkih izraza: nisu to samo džezeri i klasičari, nego će možda kazališna publika otvoriti oči i uši i nekim drugim podražajima.

Napomenuo bih još da mi je Gavellin tim od velike pomoći u logističkom smislu: od ravnatelja Dražena Ferenčine, zatim voditeljice produkcije Marine Fakac, Gorana Jerosimovića iz Tehničke službe i još mnogih drugih. Naravno, osim pokrovitelja, naglasio bih i da je Ciklus realiziran uz podršku Grada Zagreba.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nije još pošteno svoditi račune, s obzirom na to da je ovaj motor tek pokrenut, ali sigurno ste osluškivali i dobili pokoju reakciju publike.

Pa, evo, taj prvi koncert, s Levačićem, bio je kompletno improviziran; jedan vrlo suvremeni jazz koji, u principu, nije lako slušati. Reakcije su općenito bile zaista dobre, ali reći ću i da je jedna grupica izišla tijekom svirke van. No i to je u redu. Možda će nam se pridružiti kad presiječemo klasikom. A možda i neće. Svakako je još puno dobrih koncerata pred nama.

Osim što djelujete kao skladatelj i kao izvođač, znamo i da Vas se može istovremeno pronaći u brojnim ansamblima i sastavima. Gdje ste sve danas?

Uh, da, dosta je toga (smijeh)… Jučer sam baš imao koncert s Ivan Kapec Kvintetom, izašla je i ploča sasvim nedavno, koju smo snimali u Italiji. Imam i svoj kvintet, sekstet, uskoro će krenuti i nove svirke. Mala je pauza nastupila za Harlequin Art Collective, ali svirat ćemo dalje, a tu je još i kolektiv The Anti-Teleological Rock Combo.

No prvi na redu je sada svakako duo s fenomenalnim slovenskim bubnjarom i čelistom Kristijanom Krajnčanom, s kojim me spojio projekt u koprodukciji Hrvatskog društva skladatelja i Društva slovenskih skladateljev. Premijera projekta, potpuno autorskog, publiku također očekuje u Gavelli, 28. ožujka.

Otkrijte nam što je aktualno na skladateljskom planu za Vas?

Trenutačno radim na gudačkom kvartetu, što je dio Konzertexamen programa, mojeg postdiplomskog studija kompozicije u Hamburgu, kod Elmara Lampsona. Glavni projekt koji ću pisati u sklopu studija je komorna opera Filoktet, na Sofoklov predložak i na starogrčkom jeziku.

Čovjek uči dok je živ. Za kreativce je to, dakako, osim simbolička, istovremeno i praktična maksima, a kod Vas još i sasvim formalna. Ispričajte nam nešto o svojim hamburškim iskustvima. U kojoj su mjeri ona drukčija, bolja, teža od onih domaćih?

O kulturi Hamburga, tradiciji, baštini (što glazbenoj, što glazbeničkoj) ne moram govoriti, kao ni o nevjerojatnoj koncentraciji sadržaja koje, kao umjetnik, možeš odasvud konzumirati. Međutim, potvrdilo mi se ono čega sam nekako uvijek bio svjestan, a to je da su procesi prenošenja znanja, ti neki mehanizmi, zapravo vrlo slični – neovisno o geografskim okvirima.

U današnje smo vrijeme svi povezani i mislim da one teze o tome kako mi kaskamo za Europom ili Europa za Amerikom više naprosto nisu održive. Tih prepreka u umjetnosti već odavno nema i nemoguće je da netko danas može napisati nešto u Njemačkoj, a da to isto neka kreativna glava u Hrvatskoj ili Francuskoj ne može isproducirati. Naravno, postoje nijanse, kada govorimo o sredstvima koja se izdvajaju za čitav sustav (smijeh)… Ali ne moram ni o tome puno govoriti.

Razlika je u poimanju vremena i planiranja te važnosti koju ta dva koncepta u njemačkoj praksi imaju

Ono što bih još istaknuo jest stanovita razlika u poimanju vremena i planiranja te važnosti koju ta dva koncepta u njemačkoj praksi imaju. Anegdota: prošlo sam ljeto s profesorom Lampsonom razgovarao o planovima za moju komornu operu, koja je u tom trenutku imala još dvije i pol godine pred sobom za realizaciju. On je sutradan zvao direktora, pročelnika baletnog i opernog odsjeka, te zatražio da mu za te dvije i pol godine osigura dvanaest pjevača za projekt. Sve se definira daleko unaprijed, tako i izvođači, i to je jedna enormna posvećenost s obiju strana: onih koji skladaju i onih koji izvode, profesionalaca i studenata.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A sa strane profesora?

Apsolutno jednako. Elmar Lampson je izuzetno aktivan skladatelj, jako zanimljiv pojedinac i uživam raditi s njim. Općenito promišljam sva svoja tri važna ‘učenička’ iskustva i mogu reći da sam baš imao sreću raditi s tako kompletnim profesorskim ličnostima; prije Lampsona, to su bili Mladen Tarbuk i prije njega Davorin Kempf, tri vrlo različita pristupa.

Lampson radi sa studentom i onkraj strogo teorijskih i tehničkih aspekata – pretpostavlja da sam to savladao – pristupa s fenomenološkog aspekta, nekom dozom mistike, spekulativno, uz konstantno propitivanje. Usto se bavi i jazzom. Sveukupno je ovo krasno iskustvo i veseli me jako rad s njim.

Jeste li razmišljali nadograditi svoj pogled na udaraljke također? I sami ste pisali glazbu za udaraljke; kako gledate na suvremeni udaraljkaški repertoar?

Od malih nogu sviram, mnogo je tu bilo učenja, procesâ školovanja, i usudio sam se – kao i većina diplomiranih instrumentalista – dalje otisnuti sam. I za sada dobro plovim (smijeh). Nisam, moram biti iskren, razmišljao o daljnjem školovanju kao instrumentalist. Odlučio sam vjerovati sebi i svemu što sam svih ovih godina ulagao da mogu danas raditi i dati najbolje što znam.

Udaraljkaš Šimun Matišić (foto: Dubravka Petrić/HDS)

Ovakav moj odgovor možda će biti i jasniji ako se dotaknemo upravo ‘problema’ s udaraljkaškim repertoarom, drago mi je da ste postavili to pitanje. Za vrijeme studija već se odradi većina nekog standardnog materijala, a koji je u slučaju udaraljki oskudan, zbog svojeg kasnog razvoja, jasno.

Naravno, piše se glazba za udaraljke, ali to nikako nije dovoljno. A dobar dio toga ni ne doživi ponovnu izvedbu. Također, vrlo često udaraljkaši pišu za udaraljke, što je možda normalan početak građenja nekog novog repertoara, ali ja mislim da to nije dobro. Te skladbe onda često budu idiomatske ili možda pretjerano tehničke pa i zahtjevne, s najboljom namjerom, no to je sve zapravo odraz jedne šire problematike. Ta je problematika, naravno, u prvom redu institucionalna i smatram da je to nešto na čemu treba intenzivno raditi i inzistirati na tome da se promijeni.

Često udaraljkaši pišu za udaraljke, što je možda normalan početak građenja nekog novog repertoara, ali ja mislim da to nije dobro

Imate li želju baviti se pedagoškim radom i u kojoj bi to sferi bilo?

Mislim da je pedagoški rad jedno posebno iskustvo – i to govorim sada prvenstveno iz pozicije onoga koji podučava – ali je to za mene i izvor dvojbi o tome bih li mogao adekvatno pružiti sve ono što me iskustvo učilo da bih trebao. Znam koliko su meni bile i jesu važne moje profesorske figure i sve što su mi one posredovale. Zastrašuje ta pomisao koliko zapravo utjecaja možeš imati na pojedinca koji želi učiti, ali ne mogu reći da me i ne intrigira, makar mi trenutačno pedagoški rad nije u fokusu. Ako se jednoga dana stvar tako posloži, vjerujem da bi to prije bilo u području kompozicije.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Prije četiri godine nagrađeni ste Nagradom Slavenski za Vaš završni rad – skladbu Šlomlék Maryam (2020.), nastalu pod mentorstvom Vašega profesora, Mladena Tarbuka. Je li takva nagrada teret ili poticaj? Također, koliko, po Vašemu mišljenju, autor biva ‘označen’ mentorstvom i općenito studijem kompozicije kod određenog profesora/profesorice?

Mislim da je nemoguće da profesor bilo kojeg glavnog predmeta, a pogotovo kompozicije, ne ostavi traga u svijesti svoga studenta. Zato sam i gore spomenuo da ta pomisao svakako i straši.

Sretan sam da su to bili baš Kempf i Tarbuk i svakako nosim puno od obojice – što kroz neke poglede na glazbu, glazbenu strukturu, što kroz neke sasvim specifične postupke čije odraze i varijante uviđam i u vlastitom pismu. No to je neka standardna priča koja ni kod mene nije suštinski drukčija, sve su to i drugi prošli u nekoj sličnoj dinamici. Ne doživljavam te utjecaje kao okove, jer profesor, s druge strane, ne može niti treba stvar u potpunosti kontrolirati. Ta lopta, unatoč svim pokušajima kontrole, uvijek ode dalje i ode sama.

Što se tiče nagrada, među njima Slavenski, one su uvijek poticajne. Bio sam zaista sretan kad sam saznao za nju. To je skladba koja mi je vrlo draga, mislim da je uspjela i zahvalan sam što ju se prepoznalo.

Da zagrebemo još ranije: dvije ste godine kompoziciju učili kod Davorina Kempfa. Što biste nam, iz današnje perspektive, rekli, u kojoj Vas je mjeri taj rad obilježio?

S Davorinom Kempfom radio sam godinu i pol prije Akademije i potom dvije godine na Akademiji. To je bilo neprocjenjivo iskustvo, a važno mi je i zbog toga što je nastupilo u nekim mojim formativnim godinama. Znanja i informacije koje sam od njega upijao s 18 godina tek danas zaista shvaćam i procesiram, a fascinirao me uvijek njegov old school pristup poslu, u najboljem smislu riječi. Ta pedantnost, organiziranost i vječna želja za učenjem.

Zapanjilo me kada sam, dobivši njegovu ostavštinu, pronašao razne note i partiture izdane u zadnjih 15-20 godina, pune njegovih oznaka i analiza, koje je kupovao i dalje neumorno na njima radio. Ne znam baš koliko kompozitora, u tim nekim godina, kupuje note, analizira ih i svira. No posvećenost poslu i krajnja ozbiljnost u svemu svakako su nešto što me uvijek podsjeti na Davorina Kempfa.

Kako je zatim bilo ‘predati se u ruke’ drugom profesoru, drugom mentoru?

Pa i ne toliko bolno jer Tarbuk je, mogu reći, ona druga strana medalje. Ono što ga razlikuje od Kempfa jest da je bio stvarno dugo aktivan kao dirigent te sa sobom nosi jedno specifično, praktično iskustvo koje se na drukčiji način premrežuje s poznavanjem repertoara.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Mnogo mi je samouvjerenosti, ali i samokritičnosti usadio kroz vlastitu oštrinu i preciznost. Tarbuk prije svega razumije arhitektoniku djela, dramaturgiju, vidi i pojmi stvar iz najšireg rakursa. I znao je da mi može, u nekim krucijalnim momentima, za mene tad možda i bolnima, reći: „Ovo zasebno možda i funkcionira, ali zajedno – nikako.“ I, gledajući unatrag, bio je u pravu.

Možda ste prava adresa za ovo pitanje, jer ste aktivni podjednako u objema ulogama: izvođačkoj i autorskoj, ali ste i između različitih glazbenih izraza, praksi, publika… Što biste rekli da je potrebno za plasman originalne glazbe mlade generacije suvremenih skladatelja?

To je teško i mučno pitanje jer se u najvećoj mjeri odnosi na institucije, financijska sredstva i marketinšku isplativost, a o tome ne bih mogao ništa revolucionarno reći. S druge strane, glazbena publika općenito ne cijeni dovoljno suvremeni zvuk, ona voli ono što poznaje. Čini mi se da današnja publika voli glazbu koju ne mora prosuđivati, koju je netko za nju već procijenio stoljećima ranije, publika prosuđuje samo izvođače. I kod nas se naprosto premalo pažnje pridaje suvremenoj glazbi. Nove produkcije nemaju ponovljene izvedbe. Sjetim se uvijek Šipuševa Posljednjeg intermezza, koji nažalost nisam uspio pogledati, a o čijoj ponovnoj izvedbi valjda mogu samo sanjati.

Kod nas se naprosto premalo pažnje pridaje suvremenoj glazbi – nove produkcije nemaju ponovljene izvedbe

. Kako u tom kontekstu onda uopće otvarati pitanje mladih skladatelja, ako djela etabliranih skladatelja s inozemnom karijerom ne pronalaze svoj put do koncertnih pozornica? S manjim, komornim djelima još je i nekako moguće pronaći način da se predstavi autorska glazba, ali veće produkcije ostaju nedosanjani san. I na taj se način, zapravo, grade opusi uvjetovani nekim izvanjskim faktorima, a što, u globalu, vjerojatno svjedoči i o nekoj široj slici toga gdje je osoba živjela i djelovala. I, paradoksalno sasvim, gradi se konstelacija u kojoj se studenti kompozicije ne razlikuju mnogo od svojih starijih kolega.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Iza Vas je već respektabilan broj diskografskih izdanja. Smatrate li da je diskografija utjecala na Vaše karijerne prilike te jesu li, u eri streaming-a, fizička diskografska izdanja i dalje važna?

Čvrsto vjerujem u vrijednost snimanja glazbe, CD-a i ploča i mislim to raditi svim negativnim pokazateljima unatoč (smijeh). No bez obzira na streaming servise, koje i sam koristim i koji imaju svoje prednosti, vjerujem da fiksirani nosači zvuka, svakako u područjima jazza i klasike (još uvijek) imaju svoju publiku i svoje značenje. Fizička izdanja, osim toga, imaju i neki svoj Gesamtkunstwerk karakter koji i nadilazi sam zvuk. Osim toga, vidim diskografska izdanja i kao neki način legitimacije za autore i izvođače i sve se to negdje ‘bilježi i boduje’ i meni su osobno značili i Croatia Records i Porini i razna snimanja – zahvaljujući tome se ipak nešto krene događati oko pojedinačnih autorskih djela, svakako.

Vjerujem da fiksirani nosači zvuka, svakako u područjima jazza i klasike (još uvijek) imaju svoju publiku i svoje značenje

Nedavno je javnosti objavljeno da ste Vi nasljednik ostavštine Davorina Kempfa, kao i njegovih autorskih prava. Biste li nam otkrili detalje toga kuriozuma, odnosno, odgovorili na pitanje: zašto su Vaše ruke bile – prave ruke?

S obitelji Kempf ostao sam jako povezan i često sam se družio s njima, što se nastavilo i nakon profesorove smrti. Njegovu suprugu Bosiljku i dalje sam posjećivao, često joj pomagao oko kuće i slično. Ona je već tada izrazila želju da ja budem nasljednik njegove ostavštine.

Jesu li moje ruke prave? Vjerujem da jesu, zbog poštovanja koje imam i koje ću zauvijek imati prema profesoru Kempfu i svemu što je ostavio iza sebe. Na toj sam činjenici zahvalan i to mi je velika čast. Pri tome bi i nečije druge ruke sigurno bile prave, ali, eto, ja sam bio osoba za koju je Bosiljka Perić Kempf vjerovala da to treba preuzeti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako to izgleda u praktičnome smislu? Jeste li sami u projektu te što planirate s tantijemima?

Najvrjednije jedinice iz te ostavštine svakako su rukopisi kompozicija, koje sam prikupio i katalogizirao te većinu rukopisa povjerio Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na čuvanje. S Tatjanom Mihalić dogovorena je skorašnja digitalizacija kompletnih rukopisa, što smatram izuzetno važnim.

Što se tiče tantijema, kojih sam također nasljednik, u tijeku je otvaranje Zaklade Davorin Kempf; čeka se još realizacija posljednjih detalja i ići će se u službeno otvorenje. Novac od tantijema ići će za natječaje i stipendije, dakle, za poticanje mladih skladatelja, a također će se raditi i na promociji i izvođenju Kempfovih djela. Radit će se i na tome da se njegov doktorat prevede s njemačkog na hrvatski jezik. Posljednja od želja mi je da se možda otvori i spomen-soba u Požegi, gdje je živio i djelovao njegov djed Julije Kempf, uvaženi povjesničar i pedagog… Idemo korak po korak.

Novac od tantijema akademika Davorina Kempfa ići će za natječaje i stipendije, dakle, za poticanje mladih skladatelja

I da zatvorimo krug i vratimo se na pitanje s početka razgovora. Znamo da je drugi Ciklus u Gavelli najavljen za studeni, a koje su Vaše vizije za njegov daljnji razvitak?

Imamo već plan i program složen za sljedeću godinu. Želja mi je povećati broj koncerata, koliko je to moguće, a volio bih ugostiti i druge glazbenike iz inozemstva. Od praktičnih stvari mnogo bi nam za sljedeću godinu značilo i priskrbiti Gavelli klavir, makar kroz nekakav najam pa bismo tako dodatno proširili program.