IDEM u Tvornici i Boogaloou: Iskrena energija i gotovo infantilna emocija

IDEM je nastupio 21. ožujka u Tvornici, a dan kasnije u Boogaloou gdje održava i treći nastup u nizu. Transformacija uz “tipa s gitarom” u punokrvni punk bend sasvim je uspjela, unatoč gubitku doze intimnosti

Ideeeš… /Foto: Nika Kovačević

Prošle su skoro dvije godine otkako se na zagrebačkoj alternativnoj sceni pojavio tip s gitarom i Duchenneovim osmijehom, neupečatljivog imidža i jednostavnih post pop-punk pjesama. Antun Aleksa, multiinstrumentalist, tvorac, pjevač i gitarist grupe IDEM i Trophy Jump, trombonist Porta morta i član Jeboton ansambla, (pre)brzo je pobrao velike simpatije publike i postao često zvanim gostom raznih glazbenih festivala i evenata diljem Hrvatske i regije. IDEM očito voli održavati dva koncerta zaredom u zagrebačkim prostorima alternativne glazbe, pa je tako prošlogodišnji tandem Vintagea i Močvare, zamijenio Tvornicom kulture i Boogalooom. Još mu malo nedostaje da checkira sva takva mjesta dvodnevnim gigovima!

Alternativna scena je, čini se, zadnjih par godina tražila “novog heroja”, a Antun se našao u pravo vrijeme na pravome mjestu što je, znamo, garant uspjeha. Ubrzo je nastao ogromni hype oko fenomena njegovih, glazbeno posve jednostavnih, pjesama catchy refrena i tekstova o malim svakodnevnim pričama na čije se ljubavno-egzistencijalne teme prvog ili onog malo kasnijeg odrastanja relateaju svi kasniji milenijalci i raniji gen z-jevci (što je i velika većina publike koja je došla na gig!). Teške su to teme kojima IDEM miče etiketu klišeja tako što ih provlači kroz filter pozitive koja ti daje nadu da će, iako na nekom gigu bivšem uputiš jedan „reci mi da ti je svejedno, kaj god“ ili nesigurno plivaš u „iza svakog ugla task iz google kalendara“ moodu, ipak nekad negdje sve biti „uvijek super“. No, ni jedan hype nije hype bez svojeg “antihypea”, pa su se ubrzo pojavili i oni kojima su upravo ta vječita pozitiva i sve češće medijsko pojavljivanje počeli ići na živce, a jednostavnost glazbenog izričaja tumačili su kao ponavljačku banalnost.

Moram priznati kako sam, iako nikad nisam spadala u tu prigovarajuću skupinu, kada je krajem prošle godine najavljen koncert u Tvornici, odmah vidjela opasnost da IDEM ode u jedan od dva smjera – ili će potvrditi i opravdati svoj brzi uzlet u proteklih godinu dana ili će ova druga strana biti posve u pravu kada kaže kako su mu pjesme i nastupi isti i kako će tim pristupom “brzo izgorjeti”.

Jastuci za pillowfight bili su spremni na oba konceta / Foto: Nika Kovačević

Drugim koncertom promocije svojeg drugog albuma Ciao, u Boogaloou 22. ožujka, IDEM se itekako uspio izboriti za pridjev jednostavnosti, a ne banalnosti svojeg izričaja. Bili su to njegovi najveći solo koncerti u karijeri, najavljeni još prije četiri mjeseca i otpočetka se vidjelo koliko je Antun emotivan i uzbuđen oko svega, kao što je uvijek slučaj kada neku svoju priču napokon imaš priliku predstaviti onako kako si oduvijek htio.

Dan prije u rasprodanoj Tvornici kulture sve je prštalo od energije, letjeli su jastuci kao u spotu “Jadanja“ i iako su neki zaključili kako je bend svirački mogao biti jači, publika je, zagrijana predgrupama Monohromns i KiKlop, doživjela očekivani IDEM show po koji je i došla. Isti se scenarij, iako svirački bolji (kako su komentirali fanovi koji su posjetili oba giga), dogodio i u prepunom Boogaloou. Uz pjesme novog albuma i hitove staroga, IDEM je u Tvornici dao hommage svojem školskom bendu Lobotomija te izveo i pjesme “Lutak“ i “Dobro jutro“, koje u Boogaloo zamijenio  pjesmama još jednog svog benda, Trophy Jumpa. Također, napokon smo dočekali da IDEM ima dovoljno materijala za ozbiljan solo koncert, duži od sat vremena. Predgrupe su druge večeri bili bendovi One Cure i Tidal Pull, koje je Antun na svom Instagramu nedavno najavio kao “frendove iz garaže“, ne zaboravljajući dati priliku bendovima koji su još u usponu. Rijetki su oni koji se nakon takvog brzog uspjeha na sceni ne uznesu i zaborave da su i oni jednom bili bend iz garaže, stoga u tom pogledu, veliki plus za IDEM! S druge strane i minus za vremensku organizaciju i kašnjenje nastupa, kao i pomalo predugačke (iako dobre!) istupe predgrupa za koje, osim fanova u prvim redovima, nije bilo velikog interesa i nerijetki su bili nestrpljivi komentari iz publike. Jasno se znalo koga su došli vidjeti.

Pomalo je neobično bilo čuti IDEM s kompletnim bendom uza se, budući da smo navikli na najviše tri izvođača na sceni i dihotomiju gitare i matrice puštene s laptopa. IDEM kao bend postaje posve novi izvođač punijeg zvuka i aranžmana pravog punk benda, daleko od prijašnjih istupa (toliko o “ponavljačkim“ nastupima, istim pjesmama i predvidljivoj pojavnosti). Najuspješnije su u takvim aranžmanima zazvučale “Nikad ne ne idem van“, “Žujice“ i “Par put godišnje“ Ipak, mislim kako IDEM u većem sastavu pomalo gubi intimnost koju je imao dok je bio samo “tip s gitarom“ koji, pomalo sramežljivo, predstavlja svoje short stories u kombinaciji indie i punk prizvuka. Takav je zvuk uspio sačuvati u sporijim pjesmama “Uvijek super“ i “Plus i minus“. Osobno preferiram takvog IDEM-a.

Antun Aleksa predstavljao je drugi album Ciao/ Foto: Nika Kovačević

Odlično raspoložena publika pratila je svaki trenutak koncerta, vrlo često, ponekad na granici s pretjeranošću formirala moshpite ili se polijevala pivom te maksimalno iskoristila dobivene rekvizite – jastuke za pillowfight na pjesmi “Jadanja“, kao u Tvornici, te ogromne balone na bisu.Takve inicijacije publike bile su, dakako, najuspjelije u kraćim, pankerskijim pjesmama kao što su “Raspadam“, “Slušat pank“ ili “Brijalo normalno“. Veliki hype, na momente kaotičan, nije ostavio prostor za sagledavanje pojedinačnih segmenata nastupa, pa ni pojedinih manjkavosti kada je riječ o ozvučenju (slabiji zvuk vokala i gitara u odnosu na bubnjeve i nerazumljivost pojedinih stihova ili komentara između pjesama). U prvom planu, dakle, nije čisto glazbeno-zvučni aspekt, već cjelina onoga što podrazumijeva pojam rock koncert – atmosfera, energija, interakcija izvođača i publike, priča koju prenose pjesme… Antun je na kraju publici rekao „hvala vam za ovo, kakav show!“, nakon čega smo, i mi u publici unisono, i cijeli bend, izveli najveći hit “Šteta šteta šteta“.

„Ne znam kako ljudi čitaju moju glazbu, ali se prepustim tome da je meni dobro”, izjavio je Antun u nedavnom medijskom istupu i upravo to je i definicija njegovih gigova – iskrena energija i gotovo infantilna emocija bez fige u džepu, trenutak u kojem prestaje biti najvažnija ona štreberska komponenta savršenog i preciznog koncerta, što je na kraju i ono čemu teže žanrovi alternativne glazbe u kojoj IDEM sve više, bolje, glasnije pliva.

Tvornica je bila sasvim popunjena / Foto: Nika Kovačević