14
stu
Izvještaj

Koncert u Vintageu

Ignite i Trophy Jump: Punk je mrtav, ali poruka nikad nije bila važnija

Ignite i Trophy Jump, Vintage

Ignite u Vintageu / David Mandić

share

Ignite, hardcore legende iz Orange Countyja, nakon četiri godine ponovno su nas posjetili u četvrtak i priredili pravu hardcore feštu u zagrebačkom Vintage Industrial Baru.

Možda atmosfera nije uzavrela kao u najboljim danima, ali svejedno je bila riječ o poštenoj svirci koja je iznjedrila ljubav i zajedništvo kakvo si samo ova zajednica može međusobno priuštiti. Ekipu su zagrijavale domaće aktualne punk snage, Trophy Jump.

Igniteova priča seže do početaka devedesetih. Ondašnji klinci okruženi kalifornijskom punk scenom osnovali su, pokazat će se, jedan od najpoznatijih melodičnih hardcore bendova na svijetu.

Nabrijani i dodatno razjareni agendom i strašću mađarskog frontmena Zoltana Teglasa, pokorili su scenu i proputovali svijet te izdali sedam studijskih albuma.

Opjevavali su dugogodišnje borbe protiv komunističkog režima, kapitalističku nepravdu, straight edge filozofiju i okrutnost prema Zemlji i životinjama.

Ove teme nisu ostale samo u tekstovima pjesama. Ignite su tijekom svoje karijere surađivali s brojnim udrugama poput Earth First, Sea Shepherd i Doctors Without Borders. Nakon 25 godina u bendu, Zoltan je odlučio povući se i potpuno posvetiti aktivističkom angažmanu.

Nakon toga uslijedile su krizne pandemijske godine i bend je bio prisiljen naći novog pjevača. Pridružio im se dugokosi Eli Santana kojeg smo gledali u četvrtak.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by IGNITE (@igniteband)

Mnogi dugogodišnji fanovi teško se mire s tom činjenicom. Uz melodične, ali teške rifove popraćene neumornim d beat stilom bubnjanja, Zoltanove visoke dionice bile su ključan element u zvuku kojim su Ignite privukli brojne i vjerne slušatelje. Karizma nabildanog Mađara osnažena aktivističkim pristupom i talentom za nabrijavanje prvih redova također je bila ključna u stvaranju imidža benda.

Eli Santana ime je na koje će se fanovi teško naviknuti, no ne treba ga tako lako odbacivati. Iako žanr koji sviraju ne ostavlja puno prostora za inovaciju, na aktualnom albumu, ujedno debiju novog vokala, mogu se čuti neki svježi stilski pravci. Na ovogodišnjem albumu koji dijeli ime s bendom, Eli Santana odradio je izvrstan posao i pokazao kako Ignite, nastave li se kretati u pravom smjeru, imaju svijetlu budućnost s njim.

Zagrebački nastup trajao je sat i šaku minuta, što je poprilično dugo za hardcore gažu. Takve inače ne potraju ni dvadeset minuta.

No, daleko je ovo od podzemnih veselica na kojima se ista ekipa iz ove publike, znojem okupana,  grlila i laktarila prije dvadeset godina. U Vintageu su je Amerikanci morali više puta ohrabrivati da popuni prve redove. Nekolicina je ipak započinjala kružne moshpite, ‘vjetrenjače’ i ostale plesne običaje tradicionalnog hardcore punka.

Nove pjesme pozdravljene su glasnim ovacijama, posebno “Call off the Dogs“ koja podsjeća na starije hitove. Ono što su svi došli poslušati ipak su, ponajviše, pjesme s najuspješnijeg albuma, Our Darkest Days. Tijekom omiljenih aktivističkih himni atmosfera je najjače gorila.

Svjedočili smo čak i nekoliko skokova s pozornice koji su neslavno završili zbog svega šest do osam ruku koje su hvatale hrabre supermene.

Ignite su izveli i svoju poznatu obradu “Sunday Bloody Sunday“ grupe U2. Pred kraj su okrunili svoj nastup emocionalnom izvedbom akustične i tople “Live For Better Days“ tijekom koje se Eli spustio među zagrljene prijatelje u publici i zapjevao s njima. U bisu su nas počastili obradom “Banned in D.C.“ pionira hardcorea, kultnih Bad Brainsa i svojim hitom s početka milenija, “Veteran“.

Žar hardcore scene danas ne sjaji koliko prije, no socijalna, politička i aktivistička tematika ovih pjesama vrlo je potrebita u današnjem društvu. U jeku nove, ‘osviještene’ kulture koju mladi danas gaje, Igniteovi tekstovi otprije dvadeset godina itekako su aktualni i prenosivi.

Osim uobičajenog brbljanja o pandemiji i zahvalnosti što se opet možemo grliti, između pjesama se pričalo i o Iranskoj društvenoj revoluciji. „Žene, život, sloboda“ riječi su koje se skandiraju na javnim okupljanjima diljem Irana. Na te riječi podsjetio nas je frontmen i iskazao kako je to predivna stvar.

Basist Brett Rasmussen zahvalio se svim veteranima scene, poput njega, koji su se našli među publikom i kojih se sjeća još iz devedesetih godina kad je bend prvi put posjetio Zagreb. Eli je ukazao na prijateljsko raspoloženje i veselu atmosferu koju u Hrvatskoj osjeća i koju je očekivao. Naglasio je da ćemo se sigurno opet družiti.

Moglo bi Vas zanimati