Zagrebačka glazbena budućnost
Smrdljivi Martini: Punk koji je nastao u školskim klupama

Od benda koji se rodio iz čiste zezancije, do velikih pozornica o kojima, kažu, nisu mogli ni sanjati
Ovaj pankerski kvartet debitirao je ispod reflektora Supervala, a kako stvari stoje, čeka ih dosta dobra budućnost. Oni su Smrdljivi Martini i ne, ne pričamo o onim napornim kukcima koji su također ove godine dosegli veliku popularnost, već o Lovri, Zvonimiru, Noi i Nikoli.
Kako je sve počelo?
Ovaj više nego zanimljivi četverac nastao je netom prije srednjoškolskog festivala Superval, igrom slučaja, zabunom – mislili su da bend koji se prijavljuje mora biti sastavljen iz iste škole. Danas kad gledaju na sve to, ispalo je jako dobro, jer se svi dovoljno dobro znaju da bi mogli funkcionirati kao bend.

Smrdljivi Martini/Matej Grgić
Tko su Smrdljivi Martini?
„Mi smo četiri aromatična člankonošca“
Kada biste u našu modernu enciklopediju zvanu Google upisali Smrdljivi Martini, prvo što vam izađe su članci s naslovom „Kako se riješiti ovih napornih nametnika“, a tek onda, ako malo kopate, dođete i do ovih mladih pankera. Sam početak komentirao je i basist, a ujedno i vokal, Noa Klemenčić:
„Zašto se zovemo Smrdljivi Martini? Zato što ih ima toliko puno i svi misle da su iritantni, svima idu na živce. Isto je fora to da radimo glupu glazbu, zovemo se kao nekakve iritantne životinje, ali ne znam, ja ih iskreno volim, zavolio sam ih. Mislim da su oni neshvaćena bića. Mislim, svi se žale na njih, ali što nam oni mogu? Samo žive.“
Mislili su da je to samo one time thing, da će odsvirati svoje i da će ih ljudi zaboraviti, ali kažu: „Ljudima se svidjelo to što smo radili pa smo odlučili nastaviti.“
Superval iskustvo
Superval, plemeniti srednjoškolski festival koji je iznjedrio mnoge bendove te im pružio priliku predstavljanja, pokazao je Lijepoj Našoj da alternativa i dalje postoji, a još bitnije – da se mladi žele uključiti u taj svijet.
Ulaznicu u taj svijet su 2021. godine dobili i Martini, a o svojem iskustvu kažu: „Otvorilo nam je neka vrata, da. Na samom Supervalu upoznali smo puno ljudi iz raznih mladih bendova i naš treći koncert odmah nakon je bio i s bendovima koji su bili na Supervalu. Organizirali smo taj „veliki“ koncert u Saxu gdje su bila četiri benda i opet se ljudima svidjelo. Bilo je dosta mladih i bilo je zabavno.“

Smrdljivi Martini/foto: Matej Grgić
Koncertne zgode i nezgode
„Dobro je dok je u granicama normale“
Iza njih je puno koncerata, a s koncertima dolaze i zgode koje ovim, sad studentima, puno znače pa su bili i puni doživljaja.
Lovro Urlić, gitarist i frontmen benda, kazao je: „Suludo je to sve, ima puno moshpitova, ljudi izlaze s naših koncerata kao da su bili u ratu; drže se za glave, jedni za druge. Ludilo je sve to stvarno. Dobro je dok svi živi izlaze s koncerata, to nam je bitno.“
„Dobro je dok je u granicama normale“, kazao je bubnjar i vokal ovog sastava, Nikola Andrašić.
Što roditelji kažu na sve ovo?
„Roditelji mi uvijek govore da naučim svirati“
Kao i većina mladih bendova, ni Martini nisu prošli bez reakcija svojih roditelja. Lovro, Zvonimir, Noa i Nikola imaju sreće što su im mame i tate razumjeli entuzijazam i strast prema glazbi, iako je bilo i trenutaka kad su morali objašnjavati da to nije samo prolazna faza.
Lovro: „Meni je tata glazbeni kritičar i bila je jedna faza na početku kad je on došao i rekao: ‘Ako te ikad pustim na radiju, onda si tek uspio.’ Znači, nikad me neće pustiti i OK. To mi je drago, ne želim da me pusti. Sad u zadnje vrijeme nam zna davati neke kritike oko toga što trebamo bolje raditi. Sve u svemu nas jako podržavaju. Prijatelji isto.“
Zvonimir: „Meni uvijek govore da naučim svirati i da ništa ne znam, ali, šalu na stranu, puni su potpore, stvarno.“
„Zvone, bi li ti htio biti četvrti Martin“
Nastali su kao srednjoškolski trio, sastavljen od Lovre Urlića na čelu s gitarom, Noe Klemenčića na basu i Nikole Andrašića na bubnjevima. Kako se Zvonimir upleo u cijelu ovu priču, rekao nam je Noa: „Bilo je to na jednom roštilju, na frendovom rođendanu i Zvone je roštiljao. Malo smo si popili i Lovro i ja smo se pogledali i rekli si: ‘A da mi pitamo Zvoneta da dođe u bend?’ Zvone je roštiljao i nije ni znao što mu se sprema. Mi dolazimo do njega i od smijeha nismo mogli ni izgovoriti rečenicu i onda je bilo kao: ‘Zvone, a kaj misliš da ti budeš četvrti Martin?’ Onda je i on krenuo plakati od smijeha.“
Lovro: „Sutradan smo nas dvojica zaboravili da smo ga uopće to i pitali, a on nam je poslao poruku u stilu: ‘Jeste vi ozbiljni?’ : ‘Čekaj, jesmo mi to njega pitali da bude u bendu sinoć.’ Tako je, eto, on postao četvrti Martin.
Kakav zvuk donose Martini?
Ako ste ih pretraživali, na platformama ste mogli pronaći njihovu statement pjesmu, ”Dani moje mladosti”, koja zvukom vuče na ex-Yu doba i novovalne izvođače. U pjesmi bacaju kritiku na politiku i društvo u kojem živimo, u dosta doslovnom i ironičnom stilu. Lovro to objašnjava kao neku početnu potragu za onime što pankeri rade, što oni sviraju i kakav osjećaj taj „Živjela anarhija“ uzvik donosi.
Lovro: „Htjeli smo svirati pravi punk pa smo u početku samo bacali riječi kao anarhija, dolje država itd., ali sad mi je sve to malo smiješno. Mi ne pratimo baš politiku, ja sam nedavno počeo gledati Dnevnik, pratimo je onoliko koliko moramo. Kad gledam naš jedan politički tekst, gdje smo samo bacali riječi, vidim da nema smisla i zato mi je to nekako traćenje energije.“
Zvonimir: „Mislim da su npr. ‘Dani moje mladosti’ ironija na te punk pjesme koje se protive nekomu/nečemu, dosta je stereotipno.“
Noa: „Mislim, bitno je da je pjesma dobro shvaćena. Budimo iskreni, mi nismo neki potlačeni ljudi: da, muči nas inflacija i smetaju nam neki političari, ali to svatko može reći. Možda nemamo toliko toga za reći, ali ako nam nešto dođe, probat ćemo to što bolje izvesti.“

Smrdljivi Martini/foto: Matej Grgić
Tko piše tekstove?
Noa i Lovro: „Mi ručamo zajedno pa napišemo neke sulude riječi, stavimo ih u futrolu od gitare, dođemo na probu, izvadimo i onda je napisan tekst za nas. Nemamo blage veze zapravo kako to nastaje. Nekad brainstormamo, imamo tu neku ideju da je ovo zafrkancija bend, da tu ništa ne treba biti preozbiljno.“
Inspiracija za stvaranje i kreativni proces
Svojim pjesmama donose svojevrsnu jugonostalgiju, a i sami priznaju kako im je u početku najveća inspiracija bilo baš to doba. Sada kad razmišljaju o inspiraciji, navode više žanrova, a najviše je prog rocka u svemu tome. Lovro tu još navodi i Sex Pistolse te Clash.
Zvonimir: „Mislim da smo svi malo polarizirani u smislu žanrova, ali skombiniramo sve na kraju. Ima tu ex-Yu utjecaja, proga; ja sam metalac cijeli život pa eto – dobra je to i zanimljiva kombinacija.“
Lovro: „Oni su, naprimjer, mene upoznali kao velikog fana Bijelog dugmeta, a jedini razlog zašto sam ih toliko slušao je taj što mi je tata dobio onaj box set deluxe Bijelog dugmeta pa sam to slušao pola godine i tako učio svirati gitaru. Zbog njih sam naučio koristiti prste za gitaru. Mogu reći da mi je Jeboton bio velika inspiracija: ne samo u glazbenom , nego i koncepcijskom smislu. Bio sam veliki fan Spremišta i Lobotomije i bilo mi je sve to zanimljivo, oni su deset godina prije nas sve to radili. Generalno su meni Lobotomija, Prazna Lepinja, Spremište, Porto Morto, Hren i Antidepresivi velika inspiracija.
„Pjesme, puno sreće, radosti i dani moje mladosti“
Iako sviraju razne pjesme iz svog autorskog repertoara, na platformama imaju objavljenu tek jednu pjesmu, ali zato nam uskoro pripremaju i album. Kako kažu, od njega možete očekivati: „Pjesme, puno sreće, radosti i dani moje mladosti. Imat ćemo od jedne do dvadeset pjesama, otprilike, nećemo reći točno koliko, jedan od tih brojeva u sredini. Pjesme će imati i bubnjeve i dvije gitare i baseve i vokale, bit će i starih i novih pjesama, a bit će i iznenađenja. Bit će cijela kazališna predstava u podtekstu pjesama i čut će se, ako jako pojačate, tiha naracija. Bit će alegorijska knjiga u prilogu ako kupite ploču. Svašta možete očekivati, evo.“
Lovro: „Mislim da ćemo kolektivno završiti u ludnici ako ne izbacimo ove godine taj album.“
Vizualni identitet
Na pozornicu dolaze kao bend koji zna da je i dobar outfit dio priče. Nema tu prevelike strategije, ali ima stila: malo second hand šarma, malo slučajne estetike, taman koliko treba da se osjeti njihova energija i karakter. Sako preko stare majice, poderane traperice, poneki bedž, čudan šešir ili nešto što izgleda kao da je izvučeno iz ormara nekog izgubljenog kazalištarca, sve to čini njihov vizual baš njihovim.
Lovro često dolazi s pofarbanim licem, što svemu doda još jednu notu te polukazališne, gotovo rundekovske atmosfere. Kao da se između pjesama može dogoditi i neka minijaturna predstava. Kažu da to ništa nije previše planirano, više je u pitanju neka fora koja se spontano pretvori u scenski identitet. Sve je opušteno, ali upečatljivo – kao i glazba koju sviraju.
Lovro: „Doslovno je to bila jedina izlika da se možemo šminkati, ja to stvarno volim. Najbolji dio mi je kad šminka uđe u oči i onda peče dok sviraš, a ti samo pokušavaš gledati kroz suze pa te ljudi kasnije pitaju jesi OK jer izgledaš kao da plačeš na pozornici. Jednom mi je netko ugurao kist u oko, svašta se događalo, jer se dečki oko mene ne znaju šminkati, logično.“
„Bili smo predgrupa Kekinu”
Sjećam se da sam čitala intervju s Kekinom prije njegovog velikog koncerta u Tvornici, u jednom paragrafu je spomenuo kako će mu predgrupa biti upravo Smrdljvi Martini. Kako je došlo do svega toga, ima više priča.
Lovro: „Navodno je njegov sin išao na naše koncerte i svidjeli smo mu se, a onda je Kekin nekako u isto vrijeme čuo za nas.“
Zvonimir: „Isto nam je netko pričao da su se taman vraćali s turneje u Zagreb i tražili su nekoga, htjeli su napraviti veliku stvar u Tvornici u Zagrebu. Htjeli su neki manji lokalni bend pa su našli nas; preporučio nas je njegov menadžer, jer nas je navodno vidio negdje kad smo nastupali. Javio nam se onda taj menadžer putem Instagrama i pristali smo, naravno!“
Nikola: „Nismo baš puno komunicirali s Kekinom, bilo je kratko. Čovjek je, kad smo odradili tonsku, samo izvirio iz zastora i rekao: ‘Ekipa, kak’ ste?’ Ja, onak’: ‘Dobar dan!’ Upoznam se s njim, iskomentiramo nešto tipa da je WC blizu stagea, ali super je sve to neko iskustvo bilo – fotkali smo se, popričali.

Smrdljivi Martini/foto: Matej Grgić
Koga najviše slušate s domaće glazbene scene?
Zvonimir: „Definitivno Hladno pivo, od kad znam za sebe Hladno pivo. Na PlayStation 2 bile su one karaoke gdje je bila njihova pjesma i sjećam se da sam ju znao napamet. Bijelo dugme isto, mama mi jako voli Bijelo dugme pa moram. Cajke isto slušam, uglavnom ex-Yu, više-manje što svi slušaju. Hiljson mi je OK, ima nekih super stvari, neke koje mi baš nisu.“
Lovro: „Bilo je trenutaka kad bismo putovali skupa i kroz cijeli put bismo slušali Mandela Effect.
Volimo trap, treperi donose neku dobru energiju na stageu, Miach nam je super, super je vokal.“
Oko stanja na domaćoj alternativnoj sceni, podvojena mišljenja
„Važno mi je da bend ima svoj identitet“
Lovro: „Ima svega.“
Zvonimir: „Ja bih rekao da je najveći problem sada što ima baš previše toga.“
Nikola: „Meni je malo premalo.“
Lovro: „Ja mislim da ima dosta toga, ali se ne zna baš o svemu tome puno.“
Zvonimir: „Pa najveći problem je što se svi furaju na isto.“
Lovro: „Ali, naprimjer, u Močvari i Medici svako malo je neki alternativni koncert, ali ne budu baš posjećeni. Meni je čak sve i premalo medijski pokriveno; najrazvikaniji alternativni mladi bend je trenutno Kiklop, koji smo čuli i u Jelsi i bili oduševljeni, nismo mogli vjerovati kako su dobri.“
Zvonimir: „Sve je dosta zasićeno, a onda se tu i tamo nađe neki dragulj. Važno mi je da bend ima svoj identitet, a toga danas nedostaje kod dosta bendova.“
Kada biste se morali usporediti s nekim bendom, koji bi to bio?
Noa: „Rekao bih da smo mi kao Hiljson Mandela, bez autotunea, da on pjeva i da mi sviramo.
Jednom sam sanjao da smo svirali u HGZ-u, u maloj dvorani, i da nam je došao Hilje i rekao: „Ej, dečki, jako ste dobri!“ Svima nam je dao ruku. I to je to. Čekamo taj dan.“
Svi: „Nemamo odgovor na to pitanje, neusporedivi smo, mi smo mix svega.“

Smrdljivi Martini/foto: Matej Grgić
Koja vam je vaša najdraža pjesma?
Zvonimir: „’Samuel’.“
Nikola: „Mislim da ćemo se svi složiti da je ‘Grad’.“
Zvonimir: „Po pitanju nekog osobnog značenja, sentimentalnog, ‘Grad’. To je čisti punk, govori o našem gradu, Zagrebu. Full je glupa pjesma, ali nam je svima jako draga zato što je čista zezancija, uvijek se zezamo s njom. Nema nekih pravila s njom, kako ju odsviramo, odsviramo, idemo i to je to. Meni je najdraža, to govorim dečkima otkad sam se pridružio bendu, ‘Samuel’. To je jedna jednostavna pjesma, mislim da je za sve: i rock je i jazz je, ima svega. Meni je ta pjesma super, mislim da se tu i vještine benda pokazuju dosta.“
Nikola: „Samuel mi je jako dobar, volim svirati raznolike, onako grube i funky dionice, ‘Tama’ i ‘Math Rock’ su mi super jer inače slušam takve stvari. ‘Grad’ mi je odličan, jer mogu svu svoju energiju ispucati i zezati dečke, ubrzati tempo i te fore.“
Noa: „Meni isto ‘Math Rock’, ‘Tama’ i ‘Grad’.“
Lovro: „’Samuel’, jednostavno.“
Pripreme prije nastupa?
Svi: „Mi jako volimo Le Brona Jamesa i radimo njegove pripreme. Nekad radimo i Ice Bucket Challenge. Otvaramo CSGO caseove. Razgovaramo s drugim bendovima, malo se zezamo s njima i tako.“
Kako utječete na mlade?
Svi: „Loše, trgaju se stolovi, ljudi završavaju u bolnicama poslije koncerata jer se zabijaju u stupove. Fakat smo grozni. Trebali bismo već biti u zatvoru.“

Smrdljivi Martini/foto: Matej Grgić
Savjet mladim bendovima ili mladima koji se žele priključiti bendu?
„Nema granice“
Zvonimir: „Just do it. Ništa drugo. Danas je stvarno jeftino nabaviti instrumente i krenuti svirati, baviti se time, samo treba krenuti. Čak i da ljudi ne žele nastupati uživo, radite muziku za sebe. Ne morate to ni snimati, samo radite, guštajte i slušajte što više muzike, nema granica. Nema ja ne volim cajke, ja ne volim metal – sve se sluša.“
Novi koncerti?
Svi: „Sljedećih nekoliko mjeseci imamo par gigova uglavnom izvan Zagreba, u Zagrebu spremamo nešto u petom mjesecu i sviramo na RockLiveu u Koprivnici. Iako, uvijek je najbolje svirati na stageu.“
Na kraju, Smrdljivi Martini su i dalje ono što najbolje rade – ostaju dosljedni sebi, a opet neprestano iznenađuju. Uz svaku novu pjesmu i projekt pomiču granice onoga što očekujemo od njih. Oni nisu tu da se uklapaju u okvir, oni stvaraju svoj vlastiti, a baš zbog toga ne možemo dočekati što će sljedeće izbaciti iz svojih glazbenih laboratorija.