Hana Breko Kustura: „Rana glazba živi onoliko dugo koliko ju mi interpretativno zanimljivom osmislimo“
Prof. dr. sc. Hana Breko Kustura muzikologinja je, znanstvena savjetnica u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU te naslovna izvanredna profesorica na Muzičkoj akademije Sveučilišta u Zagrebu. Brojni studenti, među njima i neki danas angažirani na ovom portalu, drže je za jednu od najispiratvnijih profesorica i stručnjakinju čiji ‘eros’ za ranu glazbu nikada ne jenjava. Na tragu nedavnih novih uspjeha odlučili smo i publici našeg portala pobliže predstaviti zanimljivosti i glazbena otkrića koja nam je pojasnila u razgovoru.
Nedavno ste završili rad na četverogodišnjem projektu CROMUSCODEX70 – Hrvatski glazbeni i liturgijski kodeksi srednjega vijeka: Interdisciplinarna obrada, čija ste bili voditeljica. Kompleksan projekt sigurno je otvorio niz tema, no možete li nam za početak predstaviti sažetak rezultata projekta?
Projekt je bio zamišljen i realiziran kao zajednički rad četiriju različitih struka: muzikologije, liturgike, povijesti umjetnosti i lingvistike. Osim Katarine Livljanić, Andreasa Hauga i mene, istraživački su u njemu sudjelovali: Marijana Horvat, stručnjakinja za stari hrvatski jezik, povjesničarka umjetnosti Rozana Vojvoda, liturgičar fra Domagoj Volarević. Domicilna ustanova bila nam je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i njezin Odsjek za povijest hrvatske glazbe, a financijski je okvir omogućila Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ).
AI i srednjovjekovni zapisi
Najvažnijim rezultatom mi se čini uspostava suradnje s njemačkim projektom koji vode prof. dr. Andreas Haug te prof. dr. Frank Puppe i koji pripada sferi obrade srednjovjekovne glazbe uz pomoć umjetne inteligencije. Naime, za vrijeme boravka na Sveučilištu u Würzburgu, upoznali smo njihovo digitalno izdanje programa MonoDi plus u kojemu je računalo polu-samostalno: znanstvenik muzikolog uči računalo finesama samog srednjovjekovnog zapisa i kvadratne notacije gregorijanskog pjevanja, sve dok samo računalo ne postane u potpunosti neovisno, tj. dok samo ne usavrši prepoznavati sve nijanse različitih zapisa jednoglasnih napjeva iz divergentnih europskih regija.
Projekt nazvan Corpus monodicum predstavlja dugoročni projekt Akademije znanosti u Mainzu (na rok od 16 godina) koji se odvija u Institutu za muzikologiju te Centru za filologiju i digitalitet u Würzburgu. Konkretno smo upoznali ovaj svijet umjetne inteligencije koji nam pomaže obradi srednjovjekovnih glazbenih rukopisa srednjega vijeka. Time su na određeni način stvoreni preduvjeti za suradnju našeg tima u temi obrade „hrvatskih“ izvora srednjovjekovne gregorijanske tradicije.
Fokusirali smo se na Zadar kao važno glazbeno središte Dalmacije, koje je i mjesto gdje se čuva najstariji trag svjetovne polifone glazbe na francuskom i talijanskom jeziku iz 14. stoljeća.
Od ostalih rezultata istaknula bih spoznaju koju su otkrili Rozana Vojvoda, ali i kolega Thomas F. Kelly sa Sveučilišta Harvard, a ta je da su domaći skriptoriji, poglavito primjerice oni u Zadru, Trogiru i Dubrovniku, imali puno veću ulogu i neovisnost u nastanku beneventanskih glazbenih kodeksa od onoga što smo do sada pretpostavljali. Poglavito smo se u tom kontekstu fokusirali na Zadar kao važno glazbeno središte Dalmacije, koje je i mjesto gdje se čuva najstariji trag svjetovne polifone glazbe na francuskom i talijanskom jeziku iz 14. stoljeća.
Davanje vidljivosti važnim otkrićima
Koji su Vaši/projektni zaključci usporedbe hrvatskih i europskih izvora – liturgijskih i glazbenih kodeksa?
Otkrili smo najstariju notiranu glazbenu knjigu Akvilejske patrijarhije koja je korištena u Puli i knjigu biskupskih blagoslova napisanu u Regensburgu za biskupa iz Poreča (11. stoljeće). Zanimljivo je da smo dešifrirali do sada najstariju latinsku glazbenu franjevačku knjigu Bosanske vikarije koja se koristila u Dubrovniku. Katarina Livljanić rekonstruirala je glazbenu priču o izvorima za kristijaniziranu verziju života Bude, na primjeru legende o Barlaamu i Jozafatu.
U nekoliko slučajeva ušli smo u trag nestalim glazbenim izvorima pojedinih dalmatinskih i kvarnerskih arhiva. Najstariji trag hrvatskoga jezika pronašli smo u malom franjevačkom kodeksu u Starom Gradu na Hvaru. Objavili smo dvadeset pet znanstvenih radova, bili prisutni tijekom sve četiri godine, kako u obliku radijskih emisija i razgovora, tako i na međunarodnim radionicama i simpozijima. Posljednje dvije konferencije iz 2020. i 2021. održane su upravo u Zagrebu, uz sudjelovanje svih suradnika te eminentnih profesora sa Sveučilišta Harvard, Würzburg, Basel, Brixen, Perpignan.
Napustili smo metodu nekog prijašnjeg stalnog kompleksa manje vrijednosti na temelju paradigme: centar-periferija.
Kakve ste nove zaključke, na osnovi tih istraživanja, donijeli o glazbenome životu na tlu Hrvatske u razdoblju od 11. stoljeća, kojim ste se bavili? Ili ste istraživanjem potvrdili neke ranije teze?
U timskom radu kakav je bio ovaj projekt, rezultati su temeljeni na znanim pretpostavkama svake struke zasebno. Ovoga smo puta križali spoznaje na konkretnim primjerima, ali se i odlučili na određene metodološke zaokrete. Naime, napustili smo metodu nekog prijašnjeg stalnog kompleksa manje vrijednosti na temelju paradigme: centar-periferija. Tu su nam od velike pomoći bila istraživanja profesora Thomasa Kellya s Harvarda i njegovih doktoranada koji su jasno pokazali koliko je Dalmacija bila živi centar beneventanske tradicije u srednjemu vijeku.
Pokazali smo da upravo rubni dijelovi nekog područja počesto budu dragocjena riznica sačuvanih tradicija, dokazi postojanja jedne kulture koja je u burnim povijesnim prilikama velikih „centara“ iščezla.
Primjerice, zanimljivo je da je jedan od najstarijih europskih skladatelja bio benediktinac Notker iz Sankt Gallena (+912). Zamislite, najistočnija (i najjužnija) točka prisutnosti njegovih napjeva u Europi je upravo istarska regija gdje su se ti napjevi pjevali u bogoslužju u 11. stoljeću.
Pretpostavljam da diseminacija rezultata projekta još traje? Kojim kanalima? Dobivate li reakcije kolega i drugih zainteresiranih?
Evo, nedavno je časopis Vijenac posvetio velik intervju upravo našem projektu. I novopokrenuti multimedijski zamišljen portal Glazba.hr jedan je od načina širenja znanja o glazbi srednjega vijeka izvan uskih muzikoloških konteksta. Ostali „kanali“ kojima smo predstavili rezultate istraživanja su: medij Hrvatskoga radija, na kojemu rade vrsne urednice muzikologinje koje uvijek zainteresirano stvore prostor i daju vrijeme svojih emisija rezultatima naših istraživanja. Uzajamno razmjenjujemo rezultate istraživanja kroz razne stručne muzikološke grupe u virtualnom svijetu. Upravo je to razlog što smo većinu radova HRZZ projekta objavili na francuskom ili engleskom jeziku, čime je razmjena ideja izravna, a citatnost veća.
No, svakako, najvažniji su putovi oni temeljeni na osobnom kontaktu i osobnoj suradnji s kolegama u inozemstvu, što se pokazalo dobrim modelom. Osobno smo istraživali u najvažnijim europskim arhivima poput Bodleian Library u Oxfordu, Bavarskoj državnoj biblioteci u Münchenu, Nacionalnoj Széchényi biblioteci u Budimpešti, Arhivima u Jeruzalemu, Pragu, Napulju, Oslu, Vatikanu, Petrogradu te većini dalmatinskih crkvenih arhiva.
Nedavno ste u sklopu projekta održali i konferenciju, koje su teme bile u fokusu izlagača? Je li naglasak bio na smještanju rezultata istraživanja u kontekst (drugih istraživanja)?
Završna je konferencija projekta Cromuscodex70 održana u Zagrebu, 4. prosinca 2021. u virtualnom obliku, a fokus sam ove godine stavila na komparaciju našeg projekta sa sličnim projektima inozemnih sveučilišta. Tako je, primjerice, eminentni prof. Thomas F. Kelly sa Sveučilišta Harvard ukazao na važnost dalmatinskih beneventanskih glazbenih rukopisa ne samo kao srodnog dijela južnotalijanskih centara, već ih je promatrao kao samostalne dalmatinske entitete sa svim svojim posebnostima.
Katarina Livljanić i Thomas F. Kelly
Jedno od tih je da u Dalmaciji nemamo sačuvane beneventanske rotuluse, svitke, sa zapisanim napjevima Exulteta, pohvale uskrsnoj svijeći, kao što je to čest slučaj u Beneventu i Monte Cassinu. Njegov je doktorand upravo temeljem dalmatinskih notacija srednjega vijeka napravio novu sistematizaciju beneventanske notacije, tj. načina bilježenja liturgijskih napjeva. Sličan projekt rade kolege sa Sveučilišta u Trentu, ali i mađarske i češke kolege. Zanimljiv je novi pogled interpreta rane glazbe ponudio eminentni katalonski bariton Josep Cabré koji je u izlaganju „Dalmatinsko zrcalo“ predstavio način kako izvoditi renesansnu i baroknu glazbu Dalmacije temeljenu na glazbenim rukopisima, a u tome mu uz Katarinu Livljanić pomaže i suradnik muzikolog i čembalist Dario Poljak.
Forte“ našeg projekta – imati znanstvenika i pjevača u jednoj osobi
Dio projekta jest i nova interpretacija napjeva, čime se poglavito bavi Katarina Livljanić. Postaje li takav pristup „ozvukovljenja“ izvora normalnim sastavnim dijelom istraživanja (ili bi trebao postati)? Koliko nova interpretacija napjeva znači ostalim sudionicima projekta?
Dobro ste to primijetili. Načelo „ozvukovljenja“ starih napjeva i zapravo njihova suvremena interpretacija bila je jedna od glavnih ideja kada sam u projekt s radošću pozvala kolegicu Katarinu Livljanić. Ona je najveći dio svojeg repertoarnog opusa posvetila upravo interpretaciji srednjovjekovne glazbe Dalmacije. Tzv. rana glazba živi upravo onoliko dugo koliko ju mi interpretativno zanimljivom osmislimo. Ta je nova interpretacija nama muzikolozima važna jer dokazuje koliko je važna bila individualna inicijativa i obrazovanje interpreta-kantora u uvjetima usmene predaje srednjega vijeka. Ono što Katarina Livljanić nudi jest njezin pogled na interpretaciju koja je uvijek iznova kreativna i zvukovno interesantna.
Rana glazba živi upravo onoliko dugo koliko ju mi interpretativno zanimljivom osmislimo
Njezina interpretacija je u ideji suvremena, a temelji se na znalačkom poznavanju pergamenih notnih zapisa i zakonitosti gregorijanskih napjeva koje ona poznaje (rekla bih) toliko dobro koliko ju je poznavao i sam kantor u srednjemu vijeku. Tu je bio „forte“ našeg projekta – imati znanstvenika i pjevača u jednoj osobi. Četiri godine su malo vremena i zato je ideja nastaviti raditi na novim interpretacijama rane glazbe Dalmacije u čemu je jedan od prvih koraka i projekt koji su najavili trojac Cabré-Livljanić-Poljak, naslovljen upravo Dalmatinsko zrcalo!
Kako ste i na čemu surađivali sa sudionicima projekta koji su iz drugih struka (a bave se likovnom umjetnošću, liturgijom, jezikom)?
Nastojala sam sa svakim od kolega iz druge struke stvoriti makar jedan novi znanstveni rad. Tako sam s fra Domagojem predstavila najstariji sakramentar njemačkog predznaka koji je pisan za Pulu te analizirala jedan kantual koji je u Domovinskom ratu u franjevačkom samostanu u Kninu preživio otuđenje starih rukopisa, tako što je zabunom smješten na policu novije knjižne građe. Zajedno smo „izvukli” iz zaborava fra Ivana Kneževića koji je pisao kantuale za Šibenik i Knin 1773.
Iznimno uzbudljiva bila je suradnja s povjesničarkom umjetnosti Rozanom Vojvodom s kojom sam u Državnom arhivu u Dubrovniku otkrila najstariju latinsku glazbenu knjigu Bosanske vikarije. Ona je prva analizirala i fragment rukopisa sv. Augustina. Potom sam surađivala i s lingvisticom Marijanom Horvat koja je prva analizirala jezik najstarije alternatim mise na hrvatskom jeziku iz kantuala fra Petra Kneževića. Konačno, Katarina Livljanić i ja smo u francuskoj knjizi Rituels religieux et sensorialité, osim teksta, priložile i novosnimljene napjeve koje je interpretirala upravo Katarina i njezin ansambl Dialogos.
Administrativna striktnost stvorila je od voditelja projekta zapravo znanstvene poduzetnike
Kakve izvanstrukovne izazove donosi ovakav projekt: organizacijske, logističke, birokratske..?
U Hrvatskoj je sistem znanstvenih projekata takav da je voditelj projekta ujedno i administrator. Odjednom postanete poznavatelj računovodstva, popunjavate putne naloge, tražite najpovoljnije avio-karte i smještaj za suradnike. Ponekad ta administrativna striktnost dosegne i razinu apsurda, kada, primjerice, u Njemačkoj ili Jeruzalemu inzistirate da vam u račun upišu hrvatski OIB! No, i to smo usavršili. Ukratko, to je onaj dio koji mi je uzeo najviše dragocjenog vremena, jer s time znanstvenik nekako ne računa, želi imati vrijeme za istraživanja. U konačnici, pokazalo se da je i taj dio imao svoje „više ciljeve“: stvoriti od voditelja projekta zapravo znanstvene poduzetnike! Približio nas je sasvim nenadano realnom sektoru.
Kakav položaj zauzima Vaše područje interesa u radu HAZU, poglavito u radu Odsjeka za povijest hrvatske glazbe, gdje ste znanstvena savjetnica? Provodi li se i u HAZU i na Muzičkoj akademiji dovoljno „pomlađivanja“, odnosno osiguravanja kontinuiteta znanstvenoga kadra?
Moje je područje interesa crkvena glazba srednjega vijeka, ali sam u posljednjih petnaestak godina zašla i u područje crkvenog franjevačkog repertoara 17. i 18. stoljeća, koje je idejom zapravo neogregorijanika, ali načelima realizacije stavka ipak glazba 18. stoljeća. U Akademiji, na žalost, ritam smjene generacija nije u mogućnosti pratiti recipročno i broj novozaposlenih mladih znanstvenika. Ono što nam hrvatski znanstveni sustav nudi jest sistem radnog mjesta na znanstvenim projektima, koje traje do završetka projekta. No, završetkom projekta mlada osoba nema garanciju stalnog radnog mjesta u ustanovi u kojoj se projekt realizira. I to mnoge ponekad obeshrabri. Mladi ljudi žele imati barem naznaku budućeg stalnog radnog odnosa, što je u ovim nesigurnim vremenima zapravo nemoguće. Na Muzičkoj akademiji je to nešto propulzivnije jer sveučilišta ipak imaju sistem preraspodjele koeficijenata u trenutku kada profesorsko mjesto, njegovim/njezinim umirovljenjem ostane upražnjeno.
Jeste li nešto mijenjali u pristupu tijekom godina predavanja na Muzičkoj akademiji? Što biste najradije promijenili u nastavnom programu i/ili uvjetima („da imate čarobni štapić“)? Ima li interesa studenata i jesu li u pravu oni koji tvrde da nove generacije imaju sve manje koncentracije, naročito za „udaljene“ teme?
Kolegij koji s guštom predajem praktički od 1998. zove se Notacija rane glazbe. Priznajem da nam je digitalna sfera unijela puno promjena u sistem rada. Posljednjih godina nekako uvijek iznova promijenim teme koje su u fokusu tog semestra, slijedeći tako ritam svjetskih trendova. U nastavi posebno volim dio koji uvijek ad hoc osmislim (ovisno o generaciji koja je više ili manje posvećena ranoj glazbi, latinskom jeziku…), a to je praktičan rad na samim latinskim neumatskim rukopisima, što studenti posebno vole. Ta priprema i jedna pozitivna napetost prije predavanja način je kako vlastiti mozak držati u kondiciji.
Vremenski „udaljena“ područja su posljednjih nekoliko godina ponovno postala studentima zanimljiva, to me jako veseli
Razlika između nekada i sada jest ta da danas englesko govorno područje dominira, ono je lingua franca, a najtemeljitiji i za glazbene medieviste važni tekstovi su (još uvijek!) na njemačkom jeziku.
Digitalizacija je, s jedne strane, otvorila svima nove horizonte, ubrzala ritam, omogućila komparacije. No, u tim sferama postoji opasnost da se udaljimo od same glazbe. Stoga, studentima nastojim redovito, upravo na kolegiju Notacije, fokus usmjeriti i na način kako pojedini glazbeni rukopis „zvuči“. Pokazujem im redovito najnovije snimke glazbe srednjega vijeka.
Vremenski „udaljena“ područja su posljednjih nekoliko godina ponovno postala studentima zanimljiva, to me jako veseli! Imala sam recentno u jednoj godini čak četiri studentice muzikologije i glazbene pedagogije koje su odabrale glazbu srednjega vijeka za svoj diplomski rad. Predajem povremeno i na doktorskom studiju predmoderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pa se i tu generira kanal onih mladih ljudi koji znaju paleografiju i latinski te biraju teme doktorata upravo iz područja medievistike.
Tijekom znanstvene karijere bavili ste se i rodnim krajem: kakva je glazbena baština Sinja? Je li Vas nešto iznenadilo kada ste je proučavali i smatrate li da je ona obilježila Vaše početke (a možda i nastavke)?
Sinj je jedna mala „uljuđena varoš“, kako je to često apostrofirao fra Josip Ante Soldo. S posebnom sam znatiželjom proučavala razne aspekte glazbene kulture grada Sinja, grada koji mi je dao sjajne glazbene, ali i izvrsne općeobrazovne temelje. U njemu još uvijek živi i radi fra Jure Župić, orguljaš i crkveni glazbenik koji mi je još u srednjoj školi ukazao na neproučene glazbene izvore sinjskih franjevaca. Krenula sam s istraživanjem glazbenih rukopisa franjevačkog samostana Sinj i o tome objavila 2017. koautorsku knjigu fra Petar Knežević – Gospin pjesnik i glazbenik. Potom sam pokušala dati sintezu glazbene kulture grada Sinja početkom 20. stoljeća i proučavala djelatnosti limenih glazbi. Napisala sam i prvu monografiju sinjske glazbene škole, kroz koje sam ušla u pore početaka profesionalnog glazbenog obrazovanja u Sinju.
Naposljetku me zaintrigirala veza Sinjske alke i njezinih zvukolika pa sam u ciklusu Oda – birano Hrvatskoga radija (ur. Iva Lovrec Štefanović) stvorila autorsku emisiju Sinjske alke zvukolici, proučavajući u njoj sonornosti sinjskih crkvenih zvona, „zova trube“ pred trku alkara, zvukove sinjskih mačkula, alkarskih koračnica, glazbe za pogodak u sridu. Sudjelovala sam i kao komentator u izravnom prijenosu Sinjske alke 2018. i zašla u repertoar koračnica koje se izvode u alkarskoj povorci. To mi je bio baš radosni istraživački odmak u jedno drugo područje.
Hani Breko Kustura dodijeljena je osobna Nagrada grada Sinja za 2017., za njezin cjelokupni „izniman doprinos u području muzikologije i trajnu povezanost s rodnim Sinjem, poglavito kroz istraživanje franjevačke glazbene baštine Splitske provincije.
Kako birate pristup i teme za emisiju koju redovito radite za Hrvatski radio?
Kao autorica emisija u sklopu ciklusa Tragom glazbe imam apsolutnu slobodu koju mi je dala urednica Gordana Krpan. Vodim se idejom da tematika emisije ostane u okvirima novih otkrića s područja hrvatske liturgijske glazbe pa sam od 2013. do danas zasigurno snimila sve najvažnije rezultate – kako hrvatskih, tako i inozemnih – znanstvenika o temi gregorijanskog pjevanja odnosno cantilene romana iz povijesnih hrvatskih zemalja. Težila sam obuhvatu gotovo svih crkvenih lokaliteta Hrvatske, od slavonskih kantuala do Dubrovnika i srednjovjekovnog Kotora. Odabirem pristup popularnoznanstvenog narativa, jer je tema usko specijalizirana i kao takva mora biti predstavljena razumljivim jezikom.
Što biste odabrali kao posebno zanimljivo od tema kojima se bave Vaše kolege, u Hrvatskoj i u svijetu – neka recentna istraživanja koja biste posebno željeli pročitati, teme koje Vas posebno zanimaju, možda čak neki znanstveni „trend“?
U medievistici je posebno zanimljivo proučavanje napjeva kojima su se slavili lokalni patroni. Meni je taj dio nekako najzanimljiviji jer znam da te napjeve nemaju drugi europski lokaliteti, već se radi o unikatnim napjevima hrvatskih regija. Uzbudljiv je daljnji put tih napjeva, kojima nastojim kroz suradnju s kolegama, povjesničarima, ali i skladateljima i dirigentima pretočiti ih u suvremenu zvukovnost.
Te napjeve nemaju drugi europski lokaliteti, već se radi o unikatnim napjevima hrvatskih regija
Primjerice, 2013. godine sam jedan napjev, koji sam transkribirala iz kodeksa katedrale u Osoru iz 15./16. stoljeća – O, confessor invictissime, u čast svetog Gaudencija iz Osora, podijelila s kolegom Tomislavom Fačinijem, a on je skladao novo djelo temeljeno na tom napjevu. Izveo ga je ansambl Antiphonus u MUO-u u Zagrebu iste godine. Slična je bila i suradnja sa Zborom HRT-a i dirigentom Tončijem Bilićem koji je na nosaču zvuka Riva degli Schiavoni (2014.), u izdanju Cantusa, izveo zadarski polifoni Sanctus i neke od napjeva fra Frane Divnića iz Zadra, na temelju mojih transkripcija.
Poseban je znanstveni trend proučavanje različitih zvukolika pojedinih gradova, crkvenih središta pa smo u tom kontekstu Katarina Livljanić i ja u knjizi Rituels religieux et sensorialité , objavljenoj u Italiji 2021., realizirale tekstovno-glazbenu priču Le chant liturgique dans la vie quotidienne en Dalmatie médiévale s napjevima u izvedbi ansambla Dialogos koji pokazuju taj suživot latinskog i glagoljaškog podneblja hrvatskih gradova i glazbi koje su se mogle čuti u crkvenim središtima.
Kojim biste se temama željeli baviti u nastavku rada?
Velika mi je želja zapravo raditi dalje u timu muzikologa na digitalnom projektu Corpus monodicum sa središtem u Centru za digitalitet i Institutu za muzikološka istraživanja u Würzburgu i to upravo obradom rane hrvatske crkvene glazbe u domeni umjetne inteligencije. Nastojim s talijanskim kolegama nastaviti dugogodišnju suradnju na otkrivanju zajedničkih nam crkvenih napjeva. U konačnici, najveće mi je zadovoljstvo kad arhivski rad zaživi u glazbi onih ansambala koji na profesionalan način pristupaju interpretaciji rane glazbe te cantilene romana pa u tom smjeru ide i svojevrsni desideratum mojeg budućeg znanstvenog opusa.
Uzor su mi u tom kontekstu starije kolege: profesorica Susan Rankin sa Sveučilišta Cambridge i prof. Wulf Arlt (Sveučilište u Baselu), koji su cijelog života paralelno radili historijski, ali i praktični, živi dio muzikologije. Ansambl Dialogos također je svoj radni vijek posvetio hrvatskoj glazbi pa mi je ta suradnja jedan od motiva za nastavak rada na otkrivanju novih napjeva. Raduje me i činjenica da na tom putu imam i nekolicinu mladih talentiranih bivših studenata koje zanima upravo ovaj dio muzikologijske znanosti.
Srednjovjekovna glazba nam je tek zbog vremenskog odmaka daleka, no njena zvukovnost na latinskom jeziku jest u temeljima našeg identiteta. To je jezik i repertoar kojim smo više nego ikada u povijesti bili ravnopravan, sastavni dio jednog velikog europskog glazbenog konteksta.
