Kvartet Arditti: „Ondje gdje klasični kvarteti nailaze na prepreke, tu se mi ističemo“

Kvartet Arditti najdugovječniji je i međunarodno najpoznatiji gudački kvartet posvećen suvremenoj te Novoj glazbi 20. i 21. stoljeća. U Zagrebu su posljednji put svirali na Muzičkom biennalu Zagreb, 1987. godine, kada je uz prominentna svjetska imena na programu stajalo i ono Davorina Kempfa. U međuvremenu su gostovali na Osorskim glazbenim večerima te Samoborskoj glazbenoj jeseni, kada su iskoristili priliku i za majstorske tečajeve na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Upravo ih je suradnja sa skladateljem Berislavom Šipušem vratila i ovaj put u Hrvatsku, netom nakon što je izdavačka kuća Croatia Records objavila Šipuševe gudačke kvartete u interpretaciji Kvarteta Arditti. Gosti su Crvenog ciklusa Zagrebačke filharmonije, uz koju će danas kao solisti premijerno izvesti najnovije Šipuševo djelo za kvartet i orkestar, a publici će pokloniti i još jednu izvedbu – Langsamer Satz Antona Weberna.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Ususret koncertu, sastajemo se u foajeu Lisinskog. Budući da smo ih recentnije imali priliku čuti tek u prostorima poput crkava u Osoru i Samoboru, zanimalo me utječe li inače odabir dvorane i na odabir programa koncerta.

Preferirate li manje prostore ili velike koncertne dvorane s bogatom poviješću, poput ove, i dalje imaju poseban status za glazbenike?

„Za komornu glazbu je, naravno, svaka dvorana s više od osamsto ili tisuću mjesta prevelika”, odgovara odmah violist kvarteta Ralf Ehlers, iskusni poznavatelj i izvođač suvremenih djela za violu, osnivač te član niza ansambala, koji je svoje interese spojio pridruživši se ovom kvartetu 2003. godine.

„Postoji nekoliko dvorana koje zvuče vrlo dobro čak i ako su jako velike,” nadovezuje se violončelist Lucas Fels. „I dalje uspijevaju zvučati vrlo dobro, ali obično je dvorana s dvjesto do sedamsto mjesta najbolja za gudački kvartet.”

Kao osnivač i član vrlo poznatog ansambla Ensemble Recherche, Fels je također tijekom karijere aktivno sudjelovao u razvoju suvremene komorne literature te je tijekom 21 godine aktivnosti u različitim sastavima praizveo nekoliko stotina skladbi. Pridružio se kvartetu Arditti 2006. godine.

„Postoji nekoliko dvorana koje zvuče vrlo dobro čak i ako su jako velike, ali obično je dvorana s dvjesto do sedamsto mjesta najbolja za gudački kvartet“

Nekadašnji član ansambla Intercontemporain, violinist Ashot Sarkissjan ističe kako nije posrijedi tek pitanje zvuka i akustike, već i pitanje komunikacije: „Gudački kvartet kontinuirano održava vrlo intenzivnu komunikaciju unutar grupe. Uvijek je dobar osjećaj kada se dio te komunikacije prenese u publiku. U velikoj simfonijskoj dvorani, na toj udaljenosti, prilično je izazovno to postići. Ipak, to je zanimljiv izazov!”

„I povrh svega, kao u ovom slučaju, sviraš s orkestrom”, dodaje Ehlers. „Ali ovaj put za djelo koje ćemo premijerno izvoditi, svejedno ćemo biti ozvučeni, ali ne kroz cijelo djelo. To ne bi bila vrsta ozvučenja koju biste doživjeli kao ozvučeni kvartet.”

Prvu će skladbu, dakako, izvesti neozvučeni, u iskonskom komornom ruhu. U pitanju je skladba iz rane faze jednoga od istaknutih predstavnika tzv. Druge bečke škole, Antona Weberna. Međutim, Webernovo djelo koje izvode zapravo nije odraz onoga po čemu je taj skladatelj najpoznatiji.

S obzirom na to da se uglavnom fokusirate na Novu glazbu, koje mjesto ima ta skladba u vašem repertoaru te kako čujete ovakvu vrstu djela u okviru svog rada kao suvremenog ansambla? 

Osnivač i voditelj Kvarteta, Irvine Arditti pojašnjava: „Svirali smo Langsamer Satz dugi niz godina. Snimili smo ga kada smo radili na ciklusima izdanja cijele Druge bečke škole. Dakle, to je stvarno dio našeg repertoara, iako je posrijedi vrlo klasično djelo. A Berislav je također dio harmonijskog materijala svog djela temeljio na toj skladbi. Dakle, ima veliku važnost.”

Ralf Ehlers prisjeća se izvedbe u Oslu i dodaje kako se slaže da se Šipušu jako sviđa ta skladba.

Je li iskustvo sviranja u različitim ansamblima suvremene glazbe imalo ključnu ulogu za vašu pojedinačnu i kolektivnu sposobnost funkcioniranja kao koherentni kvartet u vrlo složenom kontekstu koji pred glazbenike često donosi Nova glazbe?

„Definitivno”, pojašnjava Ralf, „svi smo svirali u ansamblima i komornim sastavima prije nego što smo se pridružili Kvartetu. Postoji vrlo snažan identitet Kvarteta Arditti. Za onoga tko mu se pridruži, to je stup muzikalnosti, rekao bih. Ali svi smo vrlo različiti kao osobe i glazbenici. Dakle, svatko od nas nekako donosi nešto. Ali Kvartet Arditti je oduvijek bio Kvartet Arditti . To je vrlo individualna skupina. I to se zapravo nije puno promijenilo.”

„Postoji vrlo snažan identitet Kvarteta Arditti, to je stup muzikalnosti“

Svoje suradnice i trenutne članove kvarteta pohvaljuje i sam Arditti: „Sadašnji članovi kvarteta imaju više iskustva svirajući u ansamblima za Novu glazbu prije nego što su se pridružili Ardittiju. Stoga donose više znanja u nastupe s nama nego li njihovi prethodnici. Ne kažem da su prethodni glazbenici bili loši, ali su imali manje iskustva izvođenja suvremene glazbe. I dobro je što sadašnji članovi imaju doista puno iskustva!”

Spomenuli ste svoju snimku Langsamer Satz, a sada su tu i Šipuševi kvarteti tonski zabilježeni na CD-u u izdanju CR. Koju važnost diskografija, fizička CD i LP izdanja, još uvijek ima za današnje suvremene slušatelje? Je li to sada više suvenir – kupuju li ljudi ploče, a zatim slušaju glazbu na streaming servisima?

„Uvelike ovisi koju generaciju pitate”, odlučan je Lucas. „Primjerice, ako pitam svoje studente, nitko od njih nema CD player. Nitko! Govorimo o studentima glazbe koji i predaju suvremenu glazbu, ali – nitko nema CD player.”

Na sugestiju kolege Sarkissjana kako vjerojatno imaju gramofone, s obzirom na recentnu popularnost gramofonskih ploča, Fels nas razuvjerava: „Ne, ne mogu si to priuštiti. Kasnije će vjerojatno kupiti gramofon, ali to je možda jedan od sto ili jedan posto od ukupnog broja studenata. Ploče su imale comeback, ali je gramofon i dalje jako skup. Ploče su također skupe, ne mogu si to priuštiti. Dakle, to je pitanje generacije. Ako pitate našu generaciju ili moju generaciju, onda su to ljudi koji su vjerojatno zainteresirani za kupnju diskografskih izdanja.

„Ploče su imale comeback, ali je gramofon za mlade i dalje jako skup“

U budućnosti će biti potpuno drugačija situacija, ali proizvesti CD vrlo je važno jer je to ujedno i ulaz u streaming servise. Inače to za našu vrstu glazbe nije moguće, na vrlo skučenoj sceni i s ovim vrlo malim tržištem koje imamo. Ovdje nije kao s pop zvijezdama. Oni mogu izravno streamati nešto, ali u našoj vrsti glazbe, morate prvo napraviti CD da biste ga imali na online platformama. Mislim da će se u tom smislu CD i LP izdanja još zadržati neko vrijeme, ali većina ljudi više ne sluša CD-ove.”

To nas također dovodi do pitanja važnosti bilješki o skladbama i drugih slojeva koji čine cijelo diskografsko izdanje izdanje. Nekad je uobičajeno bilo da, nakon što biste kupili ploču, prvo otvorite knjižicu (pa i pomirišite knjižicu i opazite detalje papira i tiska), poslušate cijeli album itd., poput nekog rituala. Danas većina ljudi ne sluša cijele albume, čak ni u popularnoj glazbi.

„Da, ali sve više platformi to sada radi”, napominje Lucas, “kao Ida Jo i Cubus, te vrste platformi. Imate liner notes na samoj platformi. Plaćate nešto više nego za Spotify ili sličan servis, ali ljubitelji glazbe koji su stvarno zainteresirani za to, mogu nabaviti i čitavo izdanje na digitalnim platformama. Mislim da će u budućnosti biti više ovakvih online arhiva gdje možete pretraživati ​​stvari, poput Discogsa i svega ostalog, gdje možete pronaći sve bilješke, saznati tko svira na izdanju, kada je što snimljeno, tko su ton-majstori i sve to.”

Kada je u pitanju pisanje o glazbi, popratni materijali albuma i knjižica, Irvine Arditti napominje kako je danas teže i skuplje pronaći nekoga tko će pisati bilješke. „To je sada također nešto što izdavači moraju uzeti u obzir, u vrijeme kada ljudi ne kupuju toliko CD-ove, a ne moraju gotovo ništa plaćati za Spotify. Ipak, neki izdavači, poput Winter&Winter, imaju bilješke na online – ne nalaze se na fizičkom CD-u koji kupujete, nego morate otići na njihovu web stranicu i kliknuti na CD, a zatim možete čitati bilješke, što mislim da je vrlo pametna ideja,” napominje Irvine.

„Mislim da će u budućnosti biti više online arhiva gdje možete pretraživati ​​stvari, pronaći bilješke, saznati tko svira na izdanju i kada je što snimljeno“

„Upravo tako. Takve će vrste online arhiva biti budućnost. I sam uvijek tražim stvari na taj način. Na starim CD-ima vidite sve, jer je to bio drukčiji način gledanja na glazbu nego prije dvadeset ili pedeset godina,” dodaje Lucas.

Što znači tonsko fiksiranje određene interpretacije za djelo Nove glazbe? Nakon što snimite neko djelo, ta snimka ujedno postavlja standard za interpretaciju budućim izvedbama i izdanjima.

„Mislim da mi se to sviđa, posebno u slučaju naše skupine, jer često snimamo stvari u prisutnosti skladatelja,” pojašnjava Ralf. „Takva je snimka prilično dobra ideja o tome što je skladatelj zapravo želio čuti. Ako snimate sa skladateljem, on može promijeniti bilo koju interpretaciju, reći što želi, što bi htio. To je sjajna stvar kod ovog kvarteta, uvijek raditi sa skladateljima, imati njihov doprinos iz prve ruke, tako da je to vrlo dragocjeno.”

„Tijekom godina radili smo s toliko različitih skladatelja i imali toliko praizvedbi, da na neki način naše interpretacije određuju način na koji će djelo zvučati,” otvoreno govori Arditti, napominjući kako to ipak ne znači da je to jedini način kako neko djelo može zvučati. „Razgovarao sam s drugim suvremenim glazbenicima u kvartetima i oni interpretiraju djela malo drukčije. Nemaju znanje koje proizlazi iz direktnog rada sa skladateljem, ali na neki način, to nije toliko važno.

„Tijekom godina radili smo s toliko različitih skladatelja i imali toliko praizvedbi, da na neki način naše interpretacije određuju način na koji će djelo zvučati“

Ne vjerujem stoga da postoji samo jedan način sviranja neke glazbe. Vjerujem da mogu postojati različiti načini. Samo što smo te skladbe izveli prvi put, gotovo uvijek uz uputu skladatelja ili uz savjet skladatelja tijekom snimanja, koji je rekao što mu se sviđa. Dakle, mislim da je to vrlo važno kao početak za izvođenje tih djela. Ali, drugi sastavi mogu interpretacije usmjeriti u različitim smjerovima.”

Je li se vaša interpretacija nekih osnovnih djela iz repertoara promijenila s vremenom…?

„Uglavnom ne. Zapravo, postojao je jedan vrlo neurotičan muzikolog koji je bio zločest jer je znao sjediti u prvom ili drugom redu sa štopericom. Kad bih uzeo instrument da započnem skladbu, uvijek bih čuo zvuk „ping“ kada bi on počeo mjeriti trajanje. Jednom mi je prišao: ‘Vaša izvedba ovog Ferneyhoughovog kvarteta – razlika je samo deset ili četiri sekunde! To je nevjerojatno!'”

„Razvili smo način sviranja sa skladateljem. Stvari sazrijevaju kako ih češće svirate, ali manje-više je isto. Očito je da, kada svirate skladbu sto puta, vjerojatno je stoti put točnija nego li prvi ili drugi put. To je stvar s Novom glazbom – izazovna je. Uvijek postoji nešto za poboljšati. Uvijek postoji još jedna dimenzija skladbe koju treba uzeti u obzir.”

Ashot Sarkissjan se prisjetio kako je njemački skladatelj Hannes Seidel htio usporediti njihove rane i novije zbirke snimaka (boxove) kvarteta Briana Ferneyhougha za radijski program, na sličan način kao što bi usporedio, recimo, Bergove s Beethovenovim. „Bio je pomalo razočaran kada je otkrio da razlika nije bila toliko drastična koliko je očekivao. Snimljeni su u razmaku od gotovo trideset godina.”

Arditti dodaje: „Glazba je toliko komplicirana, pokušavate biti egzaktni i razviti je, ali pritom ste ipak što dosljedniji. S tim na umu – pokušavajući biti egzaktni – mislim da će svaka sljedeća izvedba biti vrlo slična u mnogočemu.”

To također nešto govori o glazbi jer, ako biste osjećali da je potrebna promjena na koju vas potiče neki unutarnji impuls, s vremenom bi ta izvedba doživjela izmjene.

„Glazba ima unutarnje kretanje i često su neke skladbe toliko komplicirane da ih ne možete svirati brže nego što su napisane. Uvijek ih pokušavate svirati onako kako su napisane. A ako to učinite, brzina njihova izvođenja će biti manje-više ista,” potvrđuje Arditti.

Kad smo već kod tempiranja i vremena u glazbi, kada je riječ o suvremenoj glazbi, slušanje također može biti drukčije iskustvo. Postoji usporedba s kvartetima koji sviraju klasičnu glazbu, a na drugome kraju spektra izvedbe su koje izoliraju pojedinačne glazbenike uporabom klikova, drukčijim prostornim razmještajem i sličnim okolnostima. Iznalazite li vi način da se uvijek međusobno čujete i slušate?

„Osim u Kvartetu za helikoptere, možemo se čuti,” doskočio je pitanju Ehlers.

Ima li danas sličnih izazova i ideja kakva je onomad bila ova Stockhausenova?

„Oh, u izvedbi, da. Mislio sam da pitate samo za proces snimanja,” Sarkissjan se pokušava sjetiti primjera, dok njegov violski kolega uskače s vlastitim: „Jedna od najizazovnijih skladbi koju možete izvesti s klikom ili bez, je Carterov Treći gudački kvartet. Dvije grupe imaju različite zadatke, a moraju cijelo vrijeme ostati povezane i to je vrlo, vrlo teško. To je nešto što bi klasični kvartet imao velike poteškoće izvesti. Ali mi smo vrlo vješti u tome da imamo tehniku ​​te uvijek znamo gdje smo. Za to nam onda ne treba klik traka.”

Imate li neke skrivene metode međusobnog razumijevanja koje ne smijete otkriti?

„Ne mislim da su to skrivene metode,” Arditti demistificira pristup kvarteta, „mislim da klasični kvarteti imaju poteškoća sa sviranjem vrlo složene glazbe jer imaju praksu praćenja tempa karakterističnu za ansambl. U našem slučaju, vizualno zadajemo tempo, tako da svakako nije riječ o nečemu skrivenom. Ljudi mogu i vidjeti da si naznačujemo tempo. Ali to je način koji nam omogućuje da zajedno sviramo i najkompliciraniju glazbu. U trenutku kada je poslušate, izgubljeni ste.

I, neću reći svi, ali dosta klasičnih sastava ne može to činiti jer im je potreban jasan ritam. Ako mogu čuti ritam djela – Schubertovog kvarteta, Beethovenovog kvarteta – mogu ga svirati zajedno. Ali, kad postane toliko komplicirano da ga ne možete čuti, to je ono gdje mi možemo zasjati iskustvom i tehnikama prozašlim iz čestog nošenja s Novom glazbom.”

„Dosta klasičnih sastava ne može svirati kompliciranu glazbu jer im je potreban jasan ritam“

A kako se klasični orkestri nose s vama? Zagrebačka filharmonija proteklih dana?

„Vrlo se dobro se snalaze!”

Na Ralfovu se ocjenu nadovezuje Irvine: „Da, da. Mislim da uživaju u novom djelu – znam da uživaju. Mislim da Berislav zna pisati. Ima puno iskustva. Također, ne želi da ga se mrzi. Želi da ga se voli. I uvijek je lijepo raditi s takvim ljudima.

Njegujete već neko vrijeme suradnju?

„Ne tako dugo, ali smo napravili dosta. Imamo sve njegove gudačke kvartete na repertoaru, snimili smo ih i nalaze se na novom izdanju. Moglo bi se reći da ga poznajemo prilično dobro.”

Kad biste kontekstualizirali Šipuševo pisanje bok uz bok drugih skladatelja s kojima ste radili, u koji biste dio konstelacije suvremenih skladatelja smjestili njegovu glazbu?

„Rekao bih da se više povezuje s klasičnom domenom, što je vjerojatno povezano s činjenicom da je morao biti vraški dobar korepetitor da bi tako dugo bio u La Scali. Također, dirigiranje mu nije strano, vrlo dobro dirigira. To smo tek jučer saznali”, iznenađeno će Arditti. „Ali, dirigira vrlo dobro, a siguran sam da vrlo dobro dirigira i Schuberta. Zna što radi, zna kako biti na sceni i stoga se može povezati s načinom na koji se sviraju instrumenti. Njegova glazba nije avangardna, ali to nije ni važno. Zabavno ju je svirati. On zna kako pisati za pojedini instrument.”

U usporedbi s njegovim prethodnim djelima, što biste istaknuli o djelu koje ćete praizvesti uz Zagrebačku filharmoniju?

„Donekle se temelji na jednome od Šipuševih ranijih djela. Možda je to bio Treći kvartet”, Ashot se prisjeća. „Samo donekle! Neki citati su preuzeti iz njega. Ali je to potpuno drukčije djelo.”

„Šipuševu glazbu zabavno je svirati, on zna kako pisati za pojedini instrument“

Kako kvartet funkcionira kao solistički ansambl s orkestrom?

„Djelo započinjemo s četiri pojedinačne kadence. Dakle, svaki od nas svira kadencu s orkestrom koji uglavnom drži tonsku podlogu, tako da je vrlo čujno ono što je nama povjereno. A onda se na kraju uklopimo u orkestar – na kraju je malo kaotičnije,” uz osmjeh će Ralf, „da, to je lijep komad, ima vrlo lijep razvoj.”

„Na neki način ima nešto poput concerta grossa,” dodaje Ashot, „ne postoji samo koncertantna, solistička grupa, već postoje i četiri solista unutar orkestra sa svojim karakterističnim kadencama. Način na koji kvartet komunicira s orkestrom nikada nije samo odnos solista i pratnje, već je to prije stvar pitanja i odgovora. To je vrlo pametno izvedeno djelo.”

„Vrlo šaren komad,” dodaje Irvine. „Također posjeduje elemente muzičkog teatra. Mislim da je prilično privlačna skladba.”

Doživljavate li recenzije, kritiku i općenito recepciju publike kao nešto što hrani vaš rad, ili taj aspekt ne utječe na to kako nastavljate raditi?

„Naravno da ima veze. Lijepo je svirati za publiku koja vas cijeni,” priznaje Ralf. „Postoje neka mjesta gdje stvarno osjećamo da imamo publiku kojoj se vraćamo svake godine i publika zna tko smo. Sviramo za njih i oni su jako zahvalni. Ili, neka mjesta kamo nikad ne idemo, a na kraju jednom kada odemo pojavi se ogromna publika, baza obožavatelja o kojoj nismo ništa znali, što je jako lijepo. I zanimljivo je da za Kvartet postoji vrlo specifična zajednica fanova.

Uvijek postoje ljudi koji zaista cijene ono što radimo i jako je lijepo biti dio toga – zajednice glazbenika, skladatelja i publike na festivalima i sl.”

Ipak, zanimljivo je da ne nastupate samo na specijaliziranim festivalima – postoje mnogi ansambli koji su specijalizirani za suvremenu glazbu, ali i sviraju gotovo isključivo na takvim mjestima. Uz spomenuti dio glazbene zajednice, imate li kakvu razmjenu s glazbenim kritičarima, kao što su to činili neki skladatelji, postoje li možda kakvi zanimljivi kontakti o kojima biste nam mogli reći?

„Rekao bih da danas općenito ima vrlo malo kritika. Vrlo je malo zemalja u kojima imate kritike koncerata. Imate ih u Njemačkoj, a ima ponešto i u Engleskoj,” djelomice rezignirano objašnjava Ehlers. „U Japanu su danas prilično zainteresirani za kritike, ali ne znamo što pišu!”

Ashot pojašnjava: „Stvar je s nama u tome što puno toga što radimo. Na mnogim koncertima koje dolaze slušati i kritičari, praizvodimo djela, a oni dolaze recenzirati djela, a ne način na koji ih sviramo. Zato ćete vrlo često u osvrtu imati samo jedno kratko spominjanje glazbenika po imenu jer je kritika više o samoj skladbi.”

„Praizvodimo djela, ali kritičari dolaze recenzirati djela, a ne način na koji ih sviramo“

Irvine objašnjava kako danas postoji i pretpremijera djela: „Prošle smo godine odsvirali niz koncerata u dvorani Suntory Hall u Japanu i bilo je puno pretpremijera, kako bi organizatori bili sigurni da će imati publiku. I imali su je, mislim da su svi koncerti bili rasprodani jer smo imali četiri komorna koncerta u komornoj dvorani i jedan s orkestrom, koji nije bio rasprodan. Bio je u velikoj dvorani, ali je bila dobra publika. Ali, kad sam pitao ima li kritika, rekli su – ne.”

Pred odlazak, vraćajući se šalama o kritičarima, provjeravam bi li nakon pola stoljeća vrlo istaknutog rada članovi Kvarteta Arditti možda željeli imati neku vrstu duela, kritičara koji bi im se posvetio, pratio, pisao kritike i koga bi zatim mogli zauzvrat pratiti kroz tekstove, kao što to kritičari rade od koncerta do koncerta s ansamblima…

„Ne volim da me se prati, pa ne volim ni pratiti ljude,” kategorički zaključuje Arditti, dok se činilo da je Sarkissjana ideja zabavila: „Oh, imati vlastitog kritičara – nemezu!”

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr