Put u nepoznato: Gershwin na raskrižju glazbe i kazališta

Pozdrav „Dobra večer, dame i gospodo“ neobičan je početak nekog koncerta u riječkom HNK-u, naročito ako on dolazi od samog izvođača, solista. Gotovo kabaretski gest, koji odmah otkriva da je pred publikom nešto drugačije od glazbenog recitala. Upravo je tako Viktor Čižić otvorio svoju koncertnu večer pod nazivom Got Rhythm?, koja se održala 6. svibnja u foyeru HNK-a, zapravo u obliku koncertne predstave – na granici glazbe, kazališta i edukativnog performansa.

Mladi pijanist Viktor Čižić, koji je već ostavio trag na riječkoj sceni, ovoga je puta u suradnji s redateljem Ivanom Đuričićem zakoračio u ulogu pijanista-pripovjedača i voditelja kroz glazbeni svijet Georgea Gershwina. Rezultat je to njegova dugogodišnjeg bavljenja glazbom u kazalištu: mjuziklima, operama, glazbenim teatrom i slično.

„Put u nepoznato“

Da će posrijedi biti „put u nepoznato“, kako je u samom početku koncerta objasnio Čižić, bilo je jasno i iz programske knjižice. Bez uobičajenog raspisa programa, publika je u početku dobila samo informaciju da će čuti neku Gershwinovu glazbu. Stoga su pojedina djela i fragmente Čižić i Đuričić pomno odabrali kako bi glazba ispunjavala različite uloge: ponekad kao kratka ilustracija spomenutog, drugi put kao pratnja Čižićevu govoru, te konačno kao cjelovita izvedba glazbenog djela.

Ipak, budući da događaj, sudeći prema načinu na koji je oglašen i onome kako je započeo, stavlja naglasak na izvedbeni, više nego na koncertni karakter, fokusirat ću se u ovom tekstu najprije na njega.

Već se moglo pretpostaviti da će se Čižić izvrsno snaći kao voditelj ove predstave, budući da i u svojim standardnim koncertnim nastupima zrači autentičnom karizmom. Njegov scenski izraz i glumačka uvjerljivost doista su izvanredni za jednog pijanista, a s potpunim uvjerenjem mogu reći da ne poznajem nijednog drugog koji bi se odvažio na ovako zahtjevan i hrabar umjetnički izazov.

Viktor Čižić @ SEZ / Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Govorom je Čižić nastojao i uspio zabaviti publiku, približiti joj okolnosti nastanka pojedinih djela, kao i ponuditi pokoju crticu iz Gershwinova života. Na taj je način preuzeo ulogu koja bi inače pripala programskoj knjižici.

Važno je istaknuti da Čižić ni u jednom trenutku nije publiku ostavio bez jasne informacije o tome što svira. (Dokumentacije radi, budući da nije zapisano, navest ću ovdje što sam uspjela zapamtiti, ne nužno redoslijedom izvedbe: Amerikanac u Parizu, Rapsodija u plavom, Kubanska uvertira, klavirska tri preludija, Melodija br. 17, od pjesama ”S Wonderful”, ”The Man I Love”, ”Summertime”, ”Somebody Loves Me”, ”Fascinating Rhythm”, ”I Got Rhythm”, i jedna podužeg naslova: ”When You Want ‘Em, You Can’t Get ‘Em, When You’ve Got ‘Em, You Don’t Want ‘Em”.)

Osim toga, u njegovu su se govoru pronašle pokoje trivijalnosti i pošalice, ali i podaci o asteroidu Gershwin, o Pitagori i Johannesu Kepleru, te konceptima kao što je musica universalis.

Publika se suzdržala od većih interakcija – sadržajnost i osjetna brzina izmjene dobro utvrđenih skečeva dali su naslutiti da je koncertna predstava ipak zatvorena

Na jedan se trenutak činilo, ipak, da je ovaj splet informacija – koje je sve spajao zajednički nazivnik Gershwin – vrlo gusto iznesen te da će predstava nalikovati na jedan od onih zbijenih i ubrzanih YouTube videa. Možda se zbog toga publika suzdržala od većih interakcija. Na početno „dobra večer“ bila je spremna nešto odvratiti. No sadržajnost i osjetna brzina izmjene dobro utvrđenih skečeva dali su naslutiti da je koncertna predstava ipak zatvorena. U idućim bi sličnim pothvatima dua Čižić–Đuričić bilo zanimljivo, to jest zabavno, iskusiti nešto otvoreniju formu, budući da se Čižić čini kao prirodno elokventan i otvoren improvizaciji. Doduše, takav bi događaj zahtijevao i nešto drukčiji prostor i popratne sadržaje.

Glazbene izvedbe ove predstave bile su njen najuspjeliji dio

S druge strane, čini se kao da je prema završnici koncerta glazba sve više dolazila u prednji plan. A ono što vrijedi istaknuti jest da, po svemu sudeći, skečevi između sviranja nisu omeli Čižića u izvedbi. Štoviše, glazbene izvedbe ove predstave bile su njen najuspjeliji dio.

I manje poznati Gershwin

Odabir Gershwinovih djela donekle je išao za time da – pretpostavljam – izađe ususret očekivanjima publike pa se tako nezaobilaznom pokazao broj iz opere Porgy & Bess. No uspio je pokazati i druge strane Gershwinova opusa, primjer čega je bila manje poznata Kubanska uvertira, istaknuvši se nešto sušim zvukom. Program koji obiluje brzim repeticijama, skokovima i naglim promjenama karaktera, Čižić je, potvrdivši svako očekivanje, izveo zapanjujućom samouvjerenošću, kao da mu ne predstavlja nikakav napor. Naročito se u tome pogledu iskazao s dvama kapitalnim Gershwinovim djelima, Amerikanac u Parizu i Rapsodija u plavom.

Program koji obiluje brzim repeticijama, skokovima i naglim promjenama karaktera, Čižić je izveo zapanjujućom samouvjerenošću

Njegova interpretacija pokazuje da ne zazire od sonornosti klavira. Ona je posebice došla do izražaja upravo u navedenim skladbama koje su izvorno namijenjene većim sastavima, a ovdje su se našle kao aranžmani, između ostalog Čižićevi. Mene su se osobno, u ovom prostoru i kontekstu, najviše dojmile izvedbe kraćih skladbi, obrade Gershwinovih pjesama i klavirskih preludija više intimnog tona.

U naizgled jednostavnim pjesmama Čižić je pokazao vještinu stvaranja zavodljive plastične zvučne slike Gershwinova sloga. Pritom je poigravanje s tempom stvorilo dojam spontanosti – prilagodbe svakom motivu koji ima vlastiti karakter. Sve je to rezultiralo ljupkim salonskim ugođajem, obilježenim neopterećenošću i lakoćom muziciranja. Naposljetku, upravo se u tome možda najjasnije ogleda ono što je sam izvođač nazvao „trećim putem“ u interpretaciji Gershwina: između „kozmetičkih nepotrebnosti“ kojima bi naginjao obični klasičar i nezainteresiranosti za „sofisticirane strukture“ kojoj bi možda bili skloni neki jazzeri.

Cijelu je ovu predstavu pratio zapravo nevelik broj ljudi u publici. No i ta manja skupina bila je dovoljno raznolika: od gospođa čije su stroge siluete pratile koncert uzvišenom mirnoćom, preko mlađih posjetitelja čije su se glave njihale kao da je riječ o jam sessionu, do osnovnoškolaca koji su bez sumnje ondje dospjeli više pod prisilom nego iz znatiželje. I koliko god da su ti učenici povremeno remetili doživljaj ostalih, teško je ignorirati činjenicu da su značajno doprinijeli popunjenosti prostora.

Jasnija komunikacija za jasnu kvalitetu

Riječki HNK već je poznat po ponešto zagonetnim metodama oglašavanja svojih koncerata. Ovaj je, primjerice, bio oglašen kao drugi u sklopu koncertnog triptiha Slavimo glazbu! Na trećem koncertu trebao se 7. svibnja izvesti operni repertoar uz klavirsku pratnju – Viktora Čižića. Ali to nije sve: upravo je ulaz za taj koncert garantiran besplatno uz kupnju ulaznice za prva dva. Garantiran, ali nije bio, jer je koncert na kraju, po svemu sudeći, otkazan.

Možda to i jest opravdano, ili će se u dogledno vrijeme nadoknaditi, a možda i neće. U svakom slučaju ostaje osjećaj da bi se ipak moglo pokazati više senzibiliteta prema glazbenicima poput Viktora Čižića i uskladiti kvalitetu programa s odgovarajućom razinom promidžbe.